I konačno, zadnjeg dana boravka u SAD-u, za kraj, sportska poslastica. Utakmica bejzbola. Domaći Detroit Tigers dočekuju White Socks iz Chicaga. Stadion je skoro rasprodan, tu je 40 tisuća ljudi, ali jako je prostran i zapravo se nigdje ne stvaraju redovi. Svi, i stari i mladi, bebe i starci, na sebi imaju nešto u bojama Tigrova – narančasto i crno, ali i kombinacija s modrim. Kape, majice, tetovaže, šalovi...Detroit je odan svojim igračima. I mi smo se opremili kao pravi navijači, stavili kape na glave, kupili hotdog i pivo i sjeli na uredno obilježena mjesta na vrhu stadiona.
Ispod mene, pogled na teren, golemi video zid i konture Detroita od kojih zastaje dah. Stadion se puni, pjeva se američka himna, ruke su na srcima, glave ponosno uzdignute. No, kad počinje utakmica, eto problema. Naš vodič Bruce već nam treći put objašnjava pravila, ali čini se da samo engleski novinar shvaća o čemu se radi. Mi ostali ga tupo gledamo i postavljamo pitanja koja su očito glupa i nemaju nikakve veze s konceptom igre.
-Kako ne shvaćate? – čude se svi oko nas.
-Pa dobro, možda kad sjednemo i malo počnemo gledati, onda nam postane jasno – kaže europska, za bejzbol posve netalentirana grupa.
Gledali smo prvih pola sata bez riječi, a onda sam vidjela da talijanski kolega čita na mobitelu poeziju. Toliko mu je bilo dosadno. Čak je i pitao nose li ljudi knjige na stadion s obzirom na dinamiku kojom se bejzbol utakmica odvija. Katalonski zastupnik i ja navijali smo u krivo vrijeme i očito za krivi tim jer su nas svi gledali u čudu, a još više zato jer na bejzbol utakmice ne dolaze gostujući navijači, nego ih gledaju kod kuće. Zaključili smo da je većina igrača i s jedne i druge strane očito hispano porijekla, barem sudeći prema prezimenima, a potom smo se desetak minuta u valovima dizali jedni za drugima kako bismo ohrabrili “naše” detroitske Tigrove.
Kada je bilo najnapetije, voditelj je pozvao publiku da ustane na noge kako bismo se malo razgibali jer već sjedimo sva sata, a klinac pored mene je od previše piva i zaspao naslonjen na prijatelje. Ispred nas sjedila je obitelj s četvero djece koji su se toliko udubili u praćenje utakmice da nisu ni primjetili kako im je najmlađi sin upao između stolica i zakačio između njih nogu te bespomoćno plakao barem minutu prije nego li su se roditelji prenuli.
Onda smo se opet primirili, pokušavajući na video zidu shvatiti rezultat. Opet nam je dosadilo nakon pola sata – sat je već utakmica trajala gotovo dva i pol sata – pa smo otišli prošetati do pušačkog dijela gdje smo gledali bubnjare kako na ulici izvode performance i navijaju za Tigrove. Kad smo se vratili natrag na tribine, činilo se da je sve isto. Igrači su i dalje stajali u istom kutu i bacali lopte...
U međuvremenu, dogodilo se sve ono što zamišljamo da se događa na američkim bejzbol utakmicama; poruke na videozidu pozdravljale su mame i tate, čestitale rođendane i hvalile vrijedne radnike nekih kompanija; onda je jedan mladić zaprosio djevojku pred svima pa smo svi uglas uzdahnuli kao da svjedočimo najromantičnijoj sceni na svijetu. Ona je rekla “da” i cijeli je stadion pljeskao. Potom je prsata plavokosa voditeljica ispitivala publiku kako se tko osjeća i morali su pogađati koji je najdraži reality show najpoznatijih detroitskih Tigrova, igrala se lutrija, posluživale su se kokice i Coca Cola i sve je trajalo tri sata. Talijan je naučio napamet knjigu poezije, a kad smo shvatili da je u tijeku odlučujući udarac, poslušno smo se, kao i svih 40 tisuća ljudi, ustali na noge i veselo pljeskali i radovali se jer su naši pobijedili...
Na kraju, spektakularni vatromet koji je trajao deset minuta obasjao je stadion i prošarao nebo nad njim. Zadivljeni i ushićeni spektaklom odlazimo sa stadiona koji se ispraznio za desetak minuta. U Detroitu kažu strancima da je najbolje ulicama hodati u grupama, za svaki slučaj. Ne doživljavam ovaj grad neprijateljskim, naprotiv. Poseban je i snažan. No, već sutra američka avantura završava. Kad avion dotakne pistu u Frankfurtu, znam da sam u svojoj Europi, da sam opet doma...