Europljanima je lako osjećati se kod kuće na istočnoj američkoj obali. Sve je kao doma, samo je sve veće i luksuznije. I skuplje. Washington je čist, zelen, bučan i pun prometa. Gradske su ulice široke, avenije sustavno posložene i ovdje se teško izgubiti.
Mogu točno zamisliti koliko je ovaj, trenutno “moj” dio svijeta, različit od onoga s kojim se trenutno susreće moj dragi kolega Boris Orešić u Kini koji piše dnevnik s dalekog Istoka, a u kojem je kaos dio svakodnevice.
“Ovdje najviše upadaš u oči ako voziš mali automobil”, komentiramo. Ali, nije baš tako, to bi bilo površno reći. Nije stvar samo veličine, stvar je pristupa. Tu se mi sa starog kontinenta i naši prekoatlantski prijatelji dosta razlikujemo. Istočna i zapadna obala i njihovi veliki gradovi bliži su našem europskom poimanju stvari, ali zato nam opet svi najavljuju Teksas kao kulturološko i svako drugo čudo, a tamo putujemo za deset dana. Svi mi u grupi baš odlazak u Dallas jedva čekamo, jer tamo ćemo biti na posve “nepoznatom” terenu. O Kaliforniji više niti ne razgovaramo, svaka tema, svaka šala, vezana je za Teksas.
Muški dio grupe već se bavi detaljima kupovine kaubojskih šešira i čizmi s mamuzama. Uostalom, i Ante Tomić se iz Teksasa vratio sa šeširom.
Kulturološke razlike između Amerikanaca i Europljana itekako postoje, koliko god one na prvi pogled bile skrivene, a sažet će ih nova američka poznanica, prije nego sjednemo na prvi sastanak. Prije citiranja njenih riječi, dodajem da je velika razlika i to što u Americi klima tijekom ljeta očito služi da bi se svi u prostoriji smrznuli. Gotovo da cvokoćemo, ali Amerikancima je to posve normalno.
Objasnit će mi da je isti princip kao i sa zimom – tada je vani hladno, a mi se u kućama grijemo. Moram priznati da ne razumijem zašto je vani plus 40, a u prostoriji valjda minus toliko. Dobro, nije, pretjerujem, ali dvadeset stupnjeva razlike svakako jest. Ipak, imamo zdravstveno osiguranje pa ako klima učini svoje, sigurna sam da me neće ostaviti da se u bolovima previjam u hodniku neke američke bolnice. Opet robujem predrasudama iz filmova. No, evo objašnjenja naših različitosti. I uz disclaimer; ne robujem predrasudama, imam ovdje sjajne domaćine, ali volim primjećivati razlike i mislim da ih trebamo prihvaćati, a ne jedni druge mijenjati. Neka naši Amerikanci i dalje budu brbljavi i žustri, mi ćemo uz kavu i kolače divaniti nadugo i naširoko o pitanjima iz stoljeća sedmog pa nadalje.
“Kod vas u Europi”, kaže ona, “bez obzira u kojoj se zemlji nalazili, sjest ćete s nekim, dobit ćete kavu ili čaj, kolačić, čašu vode. Onda ćete neko vrijeme čavrljati o svemu i svačemu, svim onim malim, zapravo nevažnim stvarima, i tako ćete se zagrijavati za razgovor. Kod nas nije tako. Kod nas nema ni kolačića ni čavrljanja. Mi u Americi volimo odmah prijeći na stvar. Dobro, dobit ćete čašu vode, ali morat ćete se sami poslužiti”, pojašnjava mi, a ja kimam glavom i pogledavam prema sporednom stoliću s vodom i čajem. Prisjetim se kad smo zadnji put bili ovdje, bio je to emotivni spektakl jer je Barack Obama upravo izabran za predsjednika, i moj kolega, naš fotograf Tom Dubravec i ja, upoznali smo strašno puno ljudi koji su imali potrebu započeti razgovor s nama i uvijek bi u prvih deset minuta ispričali sve što se ispričati moglo, a onda bi nastupio muk. Bilo da se radilo o liječnicama s Floride ili o ekonomistici iz New Yorka, čuli bismo odmah sve: obiteljsko stanje, probleme, razmišljanja, odnose s prijateljima i kolegama, a jedna mi je čak detaljno pričala o tome kako je mijenjala pin na kreditnoj kartici jer joj je sestra uzimala novce s nje. Pritom, nije ih smetalo što sam ja mahnito tipkala tekst jer sam bila u deadlineu i što me očito sve to nije zanimalo.
Gotovo kao na onim sastancima anonimnih alkoholičara kada se netko predstavi u prvih pet minuta i izbaci pred druge cijeli svoj život, iskreno, bez uljepšavanja i na taj način se mentalno olakša. Mi, Europljani, na to ne znamo reagirati jer ne iznosimo svoju privatnost nepoznatim ljudima. Nelagodno nam je – pa čak i nama novinarima (!) – kad netko tako, odmah, kaže sve što mu je na duši. To je američki način i svepristutan je. Na primjer, sinoć u liftu, talijanski član grupe i ja, slušali smo dostavljača pizza sve do 14 kata, koji nam je – ničim izazvan – pričao o tome kako ima tri restorana, kako su njegovi roditelji Portorikanci i kako ima trojicu zaposlenih Talijana, od kojih je jedan s juga, drugi sa sjevera Italije. Kada je izašao, ljubazno nam želeći sve najbolje, zaključili smo da Amerikanci očito ne vole tišinu...
Washington je ujedno i sjajan grad za kulturu i umjetnost. Posjećujem Newseum, muzej posvećen novinarstvu. Na ovom mjestu, u ovom ogromnom prostoru, novinar je ponosan što je novinar. Dojmljivo je to iskustvo važnosti naše profesije, njezine upornosti, njezine društvene uloge.
Mjesto je to i tuge. Dolazim do ploče s imenima poginulih novinara. Puno poznatih imena i jedno, mojoj novinarskoj generaciji, strašno blisko i drago. Naš veliki Nikša Antonini, fotografska ljudina i mentor nama tadašnjim klincima u novinarstvu. Nikša je poginuo u avionskoj nesreći 1996.godine pored Dubrovnika, kada se srušio zrakoplov američke delegacije u kojoj je bio Ron Brown. Ovdje je njegovo ime zauvijek zapisano, a nama koji smo ga poznavali tim je draže što je u ovom hramu novinarstva sačuvana uspomena na njega.
