Iskustvo ronjenja razlikuje se od mjesta do mjesta, ali prvo što obično osjetite je osjećaj hlađenja od skakanja u vodu. Mnogo puta si vrlo vruć prije nego što uđeš jer oblačiš odijelo. Osim toga ovdje na Floridi je ionako toplo, piše Michael C. Barnette za Newsweek.
Zatim: Tišina. Osjećate kako vam srce kuca. Vaš raspon fokusa se sužava dok povlačite konop sidra. Oči vam se naprežu da razaznaju što je u daljini dok tonete dublje, a ambijentalno svjetlo slabi.
Vidite ribu koja izlazi da vas pozdravi; prvi znak da ste blizu dna. Stisnete nos da pročistite uši zbog povećanog pritiska, kao kad ste u avionu.
Jednom kada dođete do dna, srce vam ubrzano lupa dok uočavate prepoznatljiva obilježja i slažete dijelove slagalice u svom umu. Vaš mozak zuji pokušavajući pronaći smisao u svemu tome.
Mnogi ljudi o brodolomima razmišljaju kao o onima iz holivudskih filmova; plovilo koje je na dnu mora, netaknuto, poput broda duhova. To jednostavno nije slučaj osim ako nije potonuo nekoliko sati prije.
Gravitacija djeluje pod vodom. Snage oluja i valova, kao i morske struje razbijaju olupine. Prekrivaju se pijeskom i pokrivaju se, stoga su dobro kamuflirane i obično su razbacane po dnu oceana. Većini ljudi izgledaju kao velika hrpa smeća.
Ako je vidljivost loša, često vidite samo mali dio velikog broda. Potrebno je puno mentalne vizualizacije da bi se shvatio kaotični prizor na dnu. Prikupljamo podatke kako bismo dokumentirali mjesto i dobili podatke o vrsti plovila i njegovoj starosti.
Za mene je sve ovo počelo kada sam bio student znanosti o moru na Sveučilištu Južne Karoline 1990. godine, na drugoj godini studija. Tamo sam prošao osnovnu obuku ronjenja u otvorenim vodama.
Bio sam fasciniran brodolomima i pomorskom poviješću, a to je išlo ruku pod ruku s karijerom morskog biologa. Istraživao sam lokalna mjesta za ronjenje u koja možete ući, poput rijeka i jezera, i izronio ponešto fosila.
Brzo sam se orijentirao prema ronjenju na mjestima brodoloma.
Odatle je krenula moja strast prema ronjenju. Živio sam u Charlestonu, u Južnoj Karolini, gdje postoji mnogo pomorske povijesti vezane uz Građanski rat. Tada sam živio u Virginia Beachu i tamo gore je srednji Atlantik, tako da nemate koraljne grebene ili nešto slično. Sve je to ronjenje na olupinama. Tamo je podvodno istraživanje za mene stvarno procvalo sredinom devedesetih.
Od 1998. živio sam na Floridi. To je vrlo popularna lokacija za ronjenje. Mislio sam da su sve olupine pronađene i identificirane. Ali bio sam zapanjen kada sam saznao da to nije slučaj.
U početku sam bio sam, sve dok nisam pronašao malu skupinu drugih zanesenjaka poput mene koji su bili zainteresirani za traženje tajanstvenih brodoloma, pa smo počeli stvarati evidenciju otkrića.
Razgranao sam se u mnogo međunarodnih poslova i imao sam sreću roniti na povijesnim brodolomima, poput USS Monitora Sjeverne Karoline, broda s oklopom koji je označio prekretnicu od drvenih do modernih ratnih brodova.
Ronio sam pored talijanskog prekooceanskog broda SS Andrea Doria, koji je potonuo u sjevernom Atlantiku 1956.; i HMHS Britannica, koji je sestrinski brod RMS Titanica tvrtke White Star Line i potonuo je 1916. kad je udario u njemačku minu u Egejskom moru.
Ronio sam kod RMS Lusitanie, prekooceanskog broda kojeg je njemačka podmornica 1915. torpedirala s irske obale.
Ronio sam na tisućama olupina brodova, ali postoji samo nekoliko onih koje neronioci poznaju, poput Lusitanije i Monitora. Ljudi su za njih čuli kroz pop kulturu ili kroz školovanje.
Sjećam se svog prvog ronjenja na olupinu dok sam bio na studiju. Bilo je to užasno iskustvo.
Otišli smo u Myrtle Beach, u Južnoj Karolini, kako bismo zaronili do broda koji je potonuo u doba Građanskog rata. Bilo je to u proljeće, ali bilo je hladno. Putovanje je bilo dugo i teško usred dizelskih para. Bio sam bolestan kao pas i pitao sam se: "Zašto ovo radim? Mogao sam ovo prespavati."
Ali izdržao sam. Kad sam došao do olupine i vidio sve te iskrivljene metalne i drvene ostatke ovog parobroda iz doba građanskog rata, bio sam zadivljen. Ponekad se pitate zašto radimo stvari koje radimo. Ali to je ono što je potrebno za nova otkrića.
Znatiželja je moj glavni pokretač. To je pokretačka snaga svih istraživača koji pokušavaju naučiti više o našem svijetu. Svi misle da je planet sve manji; da smo sve vidjeli i učinili.
Ali tri četvrtine našeg planeta prekriveno je vodom. Mnogo je tajni koje se mogu otkriti.
Nakon što sam ovo radio tako dugo, 35 godina, izgubio sam nekoliko prijatelja. Poznavao sam nosobu koja je bila na podmornici Titan koja je implodirala. To je bilo istraživanje morskih dubina, što je sasvim drugačije od onoga što mi radimo.
Samo ove godine izgubio sam dva vrlo bliska prijatelja zbog ronilačkih nesreća. To je tragičan podsjetnik da morate biti mentalno i fizički spremni i da ne smijete ništa uzimati zdravo za gotovo – ne smijete biti samozadovoljni.
Ima vrlo malo mjesta za pogreške. Ako nešto pođe po zlu, morate ispravno odgovoriti. Ako to ne učinite, problemi se mogu umnožiti u situaciju iz koje se nećete moći izvući. Platit ćete cijenu za to.
Druga sezona naše emisije na kanalu History Channel "Bermudski trokut: U prokletim vodama" premijerno se prikazuje 14. studenog 2023. No Bermudski trokut izvorno nije bio područje koje me zanima kao znanstvenika.
Ne zanima me paranormalno. Mislim da sve ima racionalno objašnjenje, ali, po dobru ili po zlu, Bermudski trokut plijeni interes ljudi.
Privlači puno pažnje zbog izgubljenih brodova i zrakoplova u ovom području, tako da mi je to bio odličan pokretač za potragu za tim izgubljenim brodovima. Pronašli smo nekoliko, poput SS Cotopaxi iz Prvog svjetskog rata i kostarikanskog teretnog broda Sandra, koji je nestao 1950.
Kada pronađemo te brodove, možemo dati racionalno objašnjenje za njihove gubitke i reći da to nije apstraktna stvar, ovaj trokut s "mističnim" svojstvima. To su ljudske priče. Ljudski životi su izgubljeni kada brod potone u oluji ili zrakoplov nestane.
Koristim se pričom o Bermudskom trokutu da privučem pozornost ljudi i podijelim ove dijelove povijesti, i otkrijem da ne trebate praviti dramu oko Bermudskog trokuta, kao ni oko crvotočine ili NLO-a.
Priče koje dijelimo o olujama, požarima, ljudskoj pogrešci, zanemarivanju plovila—sve to dovodi do tragedija na moru. Rasvjetljavamo te gubitke i dokazujemo da se takve stvari događaju.
I događaju se i dan danas. Brodovi i zrakoplovi gube se svake godine. Let Malaysia Airlinesa MH17 izvrstan je primjer kako još nismo dokumentirali svaki centimetar našeg planeta. U oceanu ima puno nepoznatih točaka
Potpuno neočekivano otkriće do kojeg smo došli bio je segment od 6 metara Space Shuttlea Challengera.
Zapravo smo to pronašli izvan Bermudskog trokuta kada smo tražili drugi zrakoplov; Martin PBM-5 Mariner povezan s letom 19.
Koristili smo podatke NASA-e iz 1986. kada je Challenger eksplodirao i oni su pretražili cijelo područje kako bi izvukli svu tvar iz orbitera i raketnih pojačivača na čvrsto gorivo. Naišli su na neke druge stvari - neke geološke podatke i kontejnere za transport - i spomenuli nekoliko letjelica.
Tražili smo ovaj zrakoplov i pokušavali eliminirati sve mogućnosti kada smo naletjeli na komad Challengera. Bio je to pravi šok. Brzo smo shvatili o čemu se radi i to je potvrdio moj prijatelj koji je dva puta bio astronaut u shuttleu. Oduševili smo se.
Bio sam na ronjenjima na stotinama brodova, neki od njih su vrlo povijesno značajni, ali može mi biti prilično apstraktno ako su se to desilo davno prije mog rođenja. Ali sjećam se Challengera.
Sjećam se gdje sam bio u trenutku te nesreće kao srednjoškolac i gledao sam kako se to odvija uživo na TV-u. Stvarno mi se urezalo u sjećanje. To sjećanje nosim sve ove godine. Biti sudionik u otkriću ostataka Challengera bilo je šokantno i iznimno dirljivo.
Nema sumnje da je to bilo najveće iznenađenje i vjerojatno najveće otkriće koje sam napravio.
Ljudi me pitaju koje mi je najdraže otkriće i uvijek kažem: To je sljedeći zaron.
Nakon što identificiramo brod i otkrijemo dio povijesti, osjećam potrebu prijeći na sljedeći projekt; sljedeću nepoznanicu. Postoje milijuni izgubljenih brodova koji još čekaju da budu pronađeni. Ima još gomila posla kojeg treba obaviti.
Imao sam fenomenalan zaron prije nekoliko godina kod Britannica kada smo ušli u strojarnicu broda. Pronašli smo pločicu proizvođača; to je bilo prvi put da je viđena. Na ovoj ploči pronašli smo neočekivanu dokumentaciju koja će, nadamo se, uskoro biti otkrivena.
Većina olupina tamo - i nadam se da će ljudi razumjeti što želim reći - nije povijesno značajna. Neke od njih su prilično značajne, ali većinom su to zapravo kamioni svog vremena, koji su prevozili standardni teret.
Mnogo puta uzimamo artefakte jer je to jedan od najbržih načina da dobijemo dokaz o imenu broda. Možete dobiti datum ili broj patenta kada pronađete brodsku liniju na komadu keramike. Sve su to tragovi.
Također, osobno smo financirali mnoge urone. Sve smo to radili za vlastiti novac i u vlastito slobodno vrijeme. Mi nemamo stipendije kao akademski arheolozi koji mogu raditi na jednom brodolomu godinama i godinama. Nemamo taj luksuz vremena ili sredstava.
Stoga pokušavamo ubrzati proces uzimanjem artefakata. To je, siguran sam, rasprava u koju bi se arheolozi rado upustili. Ali također sam svjestan kada ronimo pored nečega što je povijesno značajno.
Artefakte predstavljamo arheolozima i povjesničarima. Učinio sam to mnogo puta tijekom svoje karijere. Dokumentirali smo dosta brodova.
Jedan je bio Queen of Nassau, koji je izvorno izgrađen kao kanadski brod HMCS Canada. U jednom je trenutku bio admiralski brod kanadske mornarice; drugi najznačajniji brod u kanadskoj pomorskoj povijesti.
U našem prvom zaronu bilo je očito da je to nešto jedinstveno i to je dovelo do identifikacije. Moj prijatelj, arheolog, napisao je svoj znanstveni rad o tome jer je bilo toliko značajno.
Tamo postoji toliko mnogo otkrića. Puno puta, lokacije brodoloma su pronađene slučajno, bilo da je riječ o mreži ribarske koće, postavljanju cjevovoda ili optičkog kabela, izgradnji vjetroelektrana, batimetrijskim istraživanjima, geološkim istraživanjima i tako dalje.
Radio sam s puno ribara i došao do njihove baze znanja jer je more njihov ured. Ovi dečki znaju gdje je svaka mala izbočina na dnu, uključujući i one koje ne mogu identificirati, piše Michael C. Barnette za Newsweek.