Aktivisti za ljudska prava u istočnoj Ukrajini tvrde da imaju čvrste dokaze da na teritoriju koji kontroliraju ruski separatisti egzistiraju kocentracijski logori nalik sovjetskim gulazima, piše BBC. U najnovijim izvješćima piše da je u samoprozvanoj Narodnoj republici Lugansk više od 5.000 ljudi je zatočeno, izgladnjelo i izmučeno. Svakodnevno su prisiljeni raditi najteže poslove, a ako slučajno odbiju, slijede gadne batine...
Priča mladog Aleksandra Efrešina najbolji je dokaz pakla kakav se događa na samom istoku Europe. Imao je dobar posao, djevojku, vrlo pristojan život. Jedne večeri je malo previše popio i krajičkom oka primijetio minibus s otvorenim vratima. Sjeo je u njega, upalio motor i odvozio desetak metara u njemu. Ovu sitnu krađu i spačku nitko ne bi ni otrkio da njegov prijatelj slučajno nije prolio benzin iz zippo upaljača i izazvao požar.
Mladići su uhićeni, a tada 24-godišnji Efrešin dobio je brutalnu kaznu od osam i pol godina zatvora. Optužili su ga za tešku krađu i palež.
Mladi Aleksandr u zatvoru je dobio ponudu da radi u obližnjoj tvornici, a zauzvrat će mu se kazna smanjiti za jednu trećinu. Dakle, iza rešetaka je proveo nešto manje od šest godina. On je oduševljeno pristao na tu varijantu, čak su mu za rad nešto sitno i platili, a on je taj novac iskoristio za hranu.
Efrešin je bio u teškoj situaciji, ali ne i u bezizlaznoj. Pravi pakao je tek uslijedio nakon što je počeo rat u Ukrajini 2014. godine. Tada se sve promijenilo.
Njegov zatvor se nalazio u gradiću Krasnji Luč koji je pao pod kontrolu samoprozvane Narodne Republike Lugansk. Uvjeti u zatvoru su se odmah drastično promijenili. Isplata za rad u tvornici automatski je blokirana, a od zatvorenika se tražilo da još jače upregnu. Svi koji su odbili raditi strogo su kažnjavani. Ili su ih nemilosrdni čuvari tukli ili su im uskraćivani obroci...
Da stvar bude još gora za Aleksandra, saznao je da ne može izaći iz zatvora prije rujna 2019. godine. Dakle, smanjenje kazne je automatski ukinuto, morao je odraditi svih osam i pol godina zatvora...
- Nema izgleda da preživim ovdje tri godine. Štoviše, mislim da ne mogu ni godinu dana - rekao je Efrešin, danas 29-godišnjak.
- Svaki dan 12 sati radim na izradi betonskih blokova. Užasno težak posao... Ovdje nema doktora, stomatologa, bilo koga tko bi se brinuo o našem zdravlju. Izgubio sam sve zube, a ne daju nam ni tablete protiv bolova. Jedemo samo poriluk. Ali nemamo izbora nego raditi. Ako odbiješ, bace te u samicu. To je nehumano - kaže nesretni mladić.
Ako je vjerovati aktivistima, Efrešinove probleme dijeli nekoliko tisuća zarobljenika zatočenih u konc-logorima. Takvih gulaga je 15-ak u istočnoj Ukrajini.
Zarobljenici izrađuju namještaj, mrtvačke sanduke, ploče za igre, bodljikave žice... Ti su imali koliko-toliko sreće, ali ima i onih koji rade u rudnicima.
Aktivisti svoje tvrdnje temelje na izjavama 74 zatvorenika, svjedoka i obiteljima zatvorenih. Manje više svi su izjavili - zatvoreniku je rad nemoguće odbiti! Kazne za to su:
- 15 dana u samici
- Zabrana posjeta obitelji i prijatelja
- Premlaćivanje i mučenje
Profit od prisilnog rada ide u džep liderima samoprozvane republike.
Jedan zatvorenik, koji je poželio ostati anoniman, tvrdi da postoji specijalni vod policije koji pazi da se netko u zatvoru slučajno ne pobuni. Kaže da maskirani ljudi redovito dolaze kod onih koji su nešto glasniji, čak je i sam svjedočio brutalnom premlaćivanju svog zatvorskog cimera. Kaže da su mu odbili dovesti liječnika i da je čovjek ubrzo umro.
Drugi zatvorenik je rekao da su mu čuvari tri dana odbijali davati hranu i vodu, a njegov kolega je morao 10 sati dnevno morao stajati u dvorištu i to po ekstremnim vremenskim uvjetima.
Efrešinova sestra Irina, koja živi u Kijevu, kaže da ponekad porazgovara sa svojim bratom zahvaljujući telefonu koji Aleksandar dijeli s 80 zatvorenika. Kaže da po samim pozivima zna kad joj je brat u ćeliji, a kada u samici.
- Ne mogu spavati ako ga ne čujem. Grozno izgleda, izgubio je više od 20 kilograma. Nekoliko puta su mi rekli da ga mogu izvući iz zatvora ako nekoga potkupim. Ali uvjerena sam da je to prevara. Uostalom traže između 50.000 i 70.000 dolara, a tog novca nemamo...
Irina je ipak pronašla način kako izvuči brata iz samice. Svakoga mjeseca čuvarima zatvora uplaćuje oko 7,5 eura kako bi ga držali u običnoj ćeliji.
Direktor aktivista za ljudska prava u istočnoj Europi tvrdi da imaju dokaze da se slična stvar događa i u samoprozvanoj Narodnoj Republici Donjeck, te da tamo ima puno više od 5 tisuća robova.
- Meni je nevjerojatno da svjedočimo ovakvim logorima usred Europe u 21. stoljeću. Ali moramo biti svjesni da se takve stvari događaju. I trebamo brzu reakciju - rekao je Pavel Lisjanski.
- Ti jadni ljudi su izgubili svaku nadu. Misle da su svi digli ruku od njih...
Lisjanski je popljuvao i predsjednika Ukrajine Porošenka koji nije ni pokušao te ljude prebaciti u dio zemlje koji kontrolira ukrajinska vlada.
Aktivisti su svoje tvrdnje pokušali potvrditi i kod čelnika Luganska i Donjecka, ali odgovora s druge strane nije bilo. Tek je u jednim novinama koje su pod strogom kontrolom vlasti objavljen članak u kojem stoji da izvještaj aktivista - nije impresivan.
Na kraju se postavlja pitanje - zašto je mladi Efrešin tako otvoreno progovorio i sebe doveo u veliku opasnost? Odgovor je dao sam.
- Nemam što izgubiti. Umrijet ću na ovaj ili onaj način.
Sestra Irina se slaže s njim.
- Sve smo probali, a ovaj intervju je potez očajnika. Vjerujte mi, on je dobar momak i zaslužuje još jednu šansu!