Savršeni Europljanin, kako kaže jedna sarkastična i podrugljiva dosjetka, trebao bi voziti kao Francuz, kuhati kao Nizozemac, biti organiziran kao Grk i duhovit kao Nijemac. Ova bi šala mogla ozbiljno utjecati na razmišljanja svih onih koji pokušavaju zamisliti savršenog ukrajinskog saveznika, dok se ta zemlja brani od ruskog agresora. Može se, primjerice, u tom smislu zamisliti zemlju veličine Latvije, s proračunskim problemima Talijana koji su ‘švorc‘, voljom da stanu uz Ukrajinu kakvu ima Kremlju bliska Mađarska i industrijom oružja neutralne Irske.
A opisano je, nažalost, blizu realnosti današnje Europe, kako navodi u svome komentaru The Economist.
Ukrajina treba moćne saveznike, koji puno troše na vojsku i koji su odlučno na njezinoj strani. A kako stvari stoje, europske države su ili premale da bi bile važne, previše osiromašene da bi mogle pomoći ili previše oklijevaju da iskoriste svoju moć - ili čak svo troje. Neki novi pristup u pokušaju stapanja 27 zemalja članica Europske unije u jednog značajnog i odlučujućeg saveznika je neophodan, ali nedostižan.
Državničke mudrosti jako je nedostajalo. Na summitu čelnika EU-a koji je počeo u četvrtak davat će se mnogo izjava o nepokolebljivoj potpori Europe, ali malo što više od toga. Atmosfera uoči rasprave bila je sumorna jer se čini da ono što je postalo rat iscrpljivanja sve više ide u korist Rusije, čije se gospodarstvo pokazalo otpornim na zapadne sankcije.
Potpora iz Europe i SAD-a pomogla je da se Ukrajina održi solventnom i da njezina vojska i dalje vodi borbu, ali nestašica topničkih granata, koje je Europa obećala, ali se muči da ih isporuči, znači da je održavanje prve linije bojišnice postao glavni cilj Ukrajine, a ne protuofenziva na način koji bi mogao prisiliti Rusiju da zatraži mir.
Na papiru izgleda dobro, ali u praksi...
Još gore je to što bi, ako Donald Trump pobijedi na američkim izborima u studenom, Europa mogla biti ostavljena da se sama brani od Moskve. U pokušaju da pokrene Europu, francuski predsjednik Emmanuel Macron otišao je toliko daleko da je sugerirao da bi neke zemlje NATO-a mogle poslati svoje vojne snage u Ukrajinu, što je izazvalo izraze entuzijazma, panike i podsmijeha istovremeno.
Na papiru, Europa bi trebala biti u poziciji da pruži više nego dovoljnu potporu Ukrajini. Trideset europskih zemalja članica NATO-a imaju zajedno drugi najveći vojni proračun na svijetu - veći je samo onaj SAD-a - i daleko nadmašuje ruski. Europsko gospodarstvo je veće od američkog, a diljem kontinenta jaka je želja da Ukrajina pobijedi u ratu. Istovremeno, pomisao da Vladimir Putin vjerojatno ne bi bio zadovoljen invazijom na samo jednog susjeda izaziva jezu.
Problem je u tome što su resursi potrebni za dobrog saveznika u Europi neravnomjerno raspoređeni. Također, većina najglasnijih zagovornika Ukrajine su najmanje zemlje europskog bloka, baltičke ili nordijske. Estonija je među najvećim potrošačima na obranu u EU, gledano prema udjelu u BDP-u. Njezine zdrave javne financije znače da može ispuniti svoje obećanje - ta zemlja šalje veću bilateralnu pomoć Ukrajini po glavi stanovnika od bilo koje druge zemlje EU-a.
No, ta pomoć je ograničena malim brojem stanovnika s obzirom da Estonaca ima samo 1,4 milijuna. Estonska premijerka Kaja Kallas želi da svi ukrajinski saveznici troše dodatnih 0,25 posto BDP-a na obranu od Moskve. Novcem koji dolazi iz Estonije moglo bi se financirati granata za Ukrajinu koliko rusko topništvo ispali u dva dana.
Kolebljivci i oni bez mogućnosti
Češka je, pak, zadivila mnoge svojom agilnošću - posljednjih je tjedana uspjela nabaviti 800.000 granata sa svih strana svijeta, što je dovoljno za suprotstavljanje ruskim snagama kroz tri mjeseca.
Neke druge zemlje su veće, ali nemaju zdrave javne financije kao Estonija. Ukupna potrošnja na obranu europskih članica NATO-a u 2023. godini iznosila je oko 65 milijardi dolara manje od onoga što bi bilo izdvojeno da su sve članice ispunile minimalni cilj zapadnog vojnog saveza, koji predviđa izdvajanja od 2 posto BDP-a. Više od polovice tog deficita dolazi iz nekolicine zemalja s omjerom duga u BDP-u većem od 100 posto.
Italija, Španjolska i Francuska su među najvećim zemljama EU-a, ali su posljednjih godina imale malo fiskalnog prostora za ulaganje u vojne kapacitete. Njihov doprinos u pomoći Ukrajini ispodprosječan je i razočaravajuć. Unatoč Macronovoj retorici u stilu predanih baltičkih zemalja, količina vojne pomoći koju je Francuska poslala Ukrajini je neznatna (ali je više nego nadoknađena kvalitetom onoga što se šalje, tvrde dužnosnici u Parizu, ističući opskrbu haubicama i krstarećim projektilima).
Njemačka je velika i bogata te stoga može puno trošiti, ali spada među kolebljivce. Njemački kancelar Olaf Scholz povećava izdatke za obranu i obećao je mnogo novca i vojne opreme Ukrajini, no sve to često stiže sa zakašnjenjem. Nakon što je prvo zazirao od slanja oružja bilo koje vrste, pa potom zavlačio s isporukom tenkova, sada se protivi isporuci moćnih dalekometnih projektila Taurus za koje u Kijevu smatraju da bi im mogli itekako pomoći. Čini se da nekima u Scholzovom SPD-u odgovara ideja o ‘zamrznutom sukobu‘ ili diplomatskom pristupu u izbornoj utrci iduće godine.
S ovakvim prijateljima...
Poljska je možda jedina velika i solventna zemlja koju Kremlj strahovito zabrinjava, ali bila je predvodnica u uspješnoj akciji gušenja ili barem kočenja uvoza ukrajinskih poljoprivrednih proizvoda, sputavajući time gospodarstvo svoje saveznice kako bi umirila vlastite poljoprivrednike.
Kako su neke zemlje EU-a premale, a drugima nedostaje novca ili ambicije, postavlja se pitanje zašto ne udruže snage. Europska unija raspolaže brojnim konceptima kojima može pomoći, a neki su bolji od drugih. Pomoć iz instrumenta mirovne pomoći, "Europskog mirovnog fonda" (European Peace Facility - EPF), dogovoren početkom tjedna, trebao je isporučiti Ukrajini vojne opreme u vrijednosti od pet milijardi eura, no pokazalo se da je djelomično napunjen sredstvima koja proizlaze iz nekih prošlih obveza.
Bolja ideja, koju je iznijela Estonija i koju sada podupire Macron, bila bi da EU zajednički posudi 100 milijardi eura koji bi se potrošili na jačanje obrane europskog bloka. To bi bilo ponavljanje koncepta europskog fonda ‘Next Generation‘ vrijednog 750 milijardi eura, formiranog za suzbijanje pandemije covida-19.
Takav bi koncept mogao od EU-a stvoriti jednog velikog, solventnog i potencijalno ambicioznog saveznika Ukrajine. Zasad mu se opiru bogatije zemlje, uglavnom sjeverne Europe, koje na kraju vraćaju najveći dio novca koji je posudio Bruxelles. Skeptici su također zabrinuti da bi veliki fond za obranu mogao postati talac poznatog načina blokiranja zajedničkih EU projekata, a koji vrlo često uključuje mađarski veto.
Skeptici su možda u pravu, ali Ukrajina bi, zaključuje Economist, vrlo vjerojatno više voljela imati jednog velikog, iako nesavršenog saveznika, nego mnoštvo manjih koji svaki za sebe podbaci na neki svoj način.