Alep izvan okvira interesa, religije, politike, propagande mjesto je nezamislive ljudske tragedije i destrukcije. Ja sam tu osam dana i zapravo mi nedostaju riječi da bih mogao opisati svakodnevicu ispunjenu... patnjom. Ovo je pad. Propust. Ali propust čovječnosti.
I to, da paradoks bude veći, baš tamo gdje se ta civilizacija i rodila. U Alepu. Sve je bilo tu. Na jednom mjestu. Kultura, suživot, povijest, tradicija. Ali onda je nešto krenulo po zlu, počinje svoju priču Zoran Marinović, ratni fotoreporter s kojim smo razgovarali u povodu njegova boravka na aktualnoj “nultoj točki” sirijskog sukoba.
Malo nakon što se javio Jutarnjem listu, britanska televizijska kuća BBC objavila je vijest da je sirijska vlada suspendirala evakuaciju civila i boraca iz Istočnog Alepa, koja je konačno počela u četvrtak, optužujući pobunjenike za kršenje uvjeta primirja. U međuvremenu se pojavila vijest da su se pod paljbom našli i autobusi koji su prevozili ljude iz Alepa. Njih 6000 evakuirano je iz grada od četvrtka, ali UN tvrdi da ih je oko 50.000 još uvijek tamo.
Ni crn, ni bijel
Marinović, komentirajući situaciju u Alepu, tvrdi da u 20 godina, koliko se bavi tim poslom, nikad nije vidio toliku količinu propagande i zloupotrebe malih ljudskih života da bi se na bilo koji način opravdao rat - i to i s jedne i s druge strane.
- Na bojnom polju Bašar al-Asad dobiva ovu bitku, ali daleko je od dobivenog rata. Vodi se i medijska bitka, a tu gubi. Cijela američka i velik dio europske javnosti šalje vijesti utemeljene na nekoliko tvitova. Nerijetko tvitova sedmogodišnje djevojčice za koju se uopće ne zna postoji li ili je taj račun izmišljen, ili, pak, Sirijskog opservatorija za ljudska prava koji je u Londonu. I onda se odjednom, zadivljujućom brzinom, jedan tvit pretvori u izvještaje ili naslovnice o genocidu, o ponavljanju Bosne ili Ruande, o ubijanju civila po ulicama. Nakon toga ljudi, kojima su takve priče i servirane, iz svojih toplih i sigurnih domova, posebno oni navijački orijentirani, krenu s lavinom emocija u prepucavanje na društvenim mrežama. Rat nije crn, ni bijel. Bezbroj je nijansi sive. Rat ne može biti dobar. U Alepu sam. Proteklih dana, posebno krajem prošlog tjedna, potpuno nevjerojatna količina bombi bačena je na tih nesretnih pet četvornih kilometara na kojima je zapelo, prema UN-u, oko 50 tisuća ljudi te tisuću-dvije pobunjenika. Civilnih žrtava će sasvim sigurno biti puno. Koliko? To u ovom trenutku nitko ne zna. Nitko. Čak ni oni koji bi to morali znati! Poput UN-a ili drugih međunarodnih organizacija koje su tu. Događa li se odmazda ili genocid? Možda i da, a sumnjam, jer niti jedno događanje na terenu nije pokazalo da bi se išta slično moglo dogoditi. Hrvatska javnost dobrano je upoznata s terminom prekomjernog granatiranja. A u ovom slučaju to bi bilo prekomjerno granatiranje na kvadrat! Ima li opravdanja za takvu aktivnost, takvu brutalnost? Nema. Niti jedna humana osoba ne može tvrditi da postoji opravdanje za postizanje cilja na takav način i uz tolike žrtve. A Bašar al-Asad i njegovi ruski saveznici odlučili su da sredstva nisu bitna. Samo cilj. On je i ostvaren. Alep je bio prevelik uteg u ovoj političkoj igri, a ljudski životi su bili nevažni. Jer, namirisali su da je protivnik slab. A u proteklih mjesec dana pobunjeničke pozicije rušile su se kao kule od karata. Prije samo godinu dana situacija je bila potpuno drugačija. Bili su gotovo na pragu pobjede.
Vratimo se u centar grada. U tih pet unesrećenih četvornih kilometara. A tko je unutra? To je sada najbitnije pitanje? Jesu li to sedmogodišnje djevojčice koje tvitaju svoj strah, učitelji koji ostavljaju posljednje poruke svojoj djeci, Bijele kacige koje vade ljude iz ruševina ili mlade djevojke koje pišu “Ne zaboravite nas”. Ima i takvih. I učitelja i djevojčica. Ali ima i onih drugih. Tu je među domaćicama i tinejdžerima i Abdulah Muhagsini, Saudijac, proglašeni vođa otpora, koji je prije mjesec dana rekao ‘mi se ne predajmo, mi smo došli tu umrijeti’, tu su Čečeni, Tunižani, tu je jedan cijeli ešalon koji je do jučer bio pod zastavom al-Qa’ide, pa Front al-Nusra, da bi se na kraju nazvali Džabat Fateh al-Šam. Ni u jednom trenutku ne mijenjajući doktrinu. Ni način. Ni svrhu. Tu je američko-turska uzdanica Slobodna sirijska vojska koja je u prvim danima Arapskog proljeća demokratske ideje zamijenila skupljanjem bijele tehnike po domovima i njezinom preprodajom. O da, i oni su tu. Među djecom i prodavačicama. Svi, da ne prolazimo kroz još barem šest paravojnih skupina, su tu. Lepeza ideologija je različita, ali tehnika rezanja glava, ispaljivanja raketa na bolnice i snajperskog ubijanja civila nije im bila strana. Štoviše, dok su držali grad u šaci, sve nabrojeno bilo im je milije od slanja oproštajnih tvitova. Radili su sve one strahote kojima su sada izloženi vapeći za pomoći. Da, tu je ključan problem.
A s kakvim se pričama ljudi susreo, pitamo Marinovića.
- Ovo je mjesto ekstremnih emocija. Tuga i očaj su gotovo opipljivi. I tko zna po koji put žrtvu će podnijeti nevini i slabi. Golema količina stresa i straha prati one koji su upravo izašli. Probijajući se kroz koridore. Strašno je vidjeti ljude koji su upravo izgubili svoje najbliže. Nema riječi koje bi to opisale. Na ovome mjestu možemo podignuti spomenik paloj humanosti. Jer, nismo uspjeli prekinuti taj surovi krug. Dopustili smo da se mržnja nadoveže na osvetu. I onda opet osveta na mržnju. Dopustili smo da ovi uplakani dječaci, koji izlaze iz ruševina, dobiju divnu priliku da jednom postanu bezumni koljači. To smo dopustili. Mi.
Kad priča o budućnosti i odgovara na pitanje što će pad Alepa značiti za sirijski režim i Siriju općenito, Marinović kaže da sirijsku vladu Bašara al-Asada ne bi nazvao režimskom, a da bi pad nazvao oslobođenjem. Asad, dodaje, nije idealno rješenje. - Nije. Naravno da nije. Ali je sada... jedino. Samo on u ovom trenutku ne isključuje niti jednu opciju. A opcija je u Siriji puno. Nepodnošljivo puno. Od sunita, šijita, alavita, Kurda i islamista pa do ruskih interesa. Pokušajmo zamisliti kakva bi bila Sirija da je vodi al-Nusra. Zapravo ne moramo niti zamišljati, u regiji već imamo sjajnih primjera kad se žene kamenuju do smrti, homoseksualci bacaju s vrhova zgrada, a javna smaknuća obavljaju na semaforima. Pred ovim alepskim uspjehom vrlo je neprimjetno prošao palmirski neuspjeh. Palmira je prije nekoliko mjeseci oslobođena uz veliku pompu i slavlje, da bi prije nekoliko dana u sam centar ušao IS. A znakovito je da na sve to Rusi gotovo da nisu reagirali. A Rusi su početak i kraj svakog Asadova uspjeha, ali očito ne i neuspjeha - tvrdi Marinović.
Istočni dio
Uspoređuje i zapadni i istočni dio grada. - Život u zapadnom dijelu ipak funkcionira. Kako-tako. Iako, nemojmo zaboraviti da je ondje u proteklih pet godina rata poginulo više od 15.000 ljudi. I prije nekoliko dana, u petak, prije samog početka tog jezovitog napada, ispaljeno je nekoliko granata iz istočnoga dijela koje su ubile 12 ljudi. Troje gotovo ispred samog hotela u kojemu su smješteni novinari. Zanimljivo je koliko je tu malo novinara. Ni desetak. Svi se gotovo znamo. Za razliku od Mosula u Iraku gdje je novinara na stotine. Ovdje u tom medijskom okviru najveće su zvijezde Rusi. Sve im je dopušteno. Čak imam osjećaj da se lokalni ljudi, mislim na Arape, u jednoj mjeri i boje tih Rusa. Njihove tvrdoće i odrješitosti. Mi ‘drugi’ ili ‘ostali’ svrstani smo na Zapad. Ipak smo pod određenom kontrolom. I upravo taj dio cijele ove vojne akcije hrani sumnju. Ako Asadova vojska ne čini ništa izvan konvencija, čemu onda ograničavanje rada novinarima. Ovdje danas, osim lokalnih zaposlenika, nema ni CNN-a, ni Al Jazeere, ni Reutersa, ni.... puno drugih sveprisutnih pokretača ofenziva pod ‘svjetlima reflektora’ sedme sile - ističe Marinović.
Zanima nas i kako izgleda grad, koji su razmjeri uništenja.
- Grad izgleda nepodnošljivo. Razaranje je usporedivo s Drugim svjetskim ratom. Postoje veliki dijelovi grada u kojima je srušeno doslovno sve. Sve. Nije ostao ni kamen na kamenu, zbog velikog broja avionskih ‘dubinskih’ bombardiranja rekao bih da je potpuno poremećena statika ovoga grada. Čitava je ostala jedino tvrđava u centru grada, jedna od najstarijih na svijetu, koja je kamenim bedemima odolijevala svim ovim napadima. A napadali su je manje-više svi - govori.
- Jedna arapska priča kaže kako je dovoljna samo jedna budala, jedan prst, mali prst te budale da gurne staklenu čašu s ruba stola i razbije je u tisuću komada. I kako onda nije dovoljno sto pametnih i dvjesto ruku da se ta čaša opet sastavi. A i kad se sastavi, neće držati vodu. I nitko se više neće napiti iz nje. Tako je i s mirom. Lako ga je razbiti, ali teško sačuvati. I bit će potrebno puno pametnih glava i marljivih ruku da bi se u Siriji opet napilo iz čaše... mira - zaključuje Marinović.