Bio je prosinac 1990. godine, doba kada je dotok stranog tiska na hrvatske kioske bio škrt i neredovit, a sjajni magazini preskupi da bi bili dostupni širokoj publici, ali je posao novinara uključivao relativno česta daleka putovanja. Za doručkom u hotelu u Colombu kao jutarnju literaturu uzeo sam azijska izdanja dvaju tada najpoznatijih svjetskih magazina, Timea i Newsweeka. Inače vrlo različiti u pristupu, Time je redovito više pozornosti poklanjao prijelomu i fotografiji, i jedan i drugi bavili su se tada velikom temom - konačnom podjelom Jugoslavije. CIA-ina karta, zbog koje pamtim cijelu priču, a objavile su je, uz ozbiljne analitičke tekstove, koji nisu slutili na dobro, oba magazina, uz proširena područja Hrvatske i Srbije, imala je već ucrtanu i nama tada još nepoznatu političko-geografsku tvorevinu - Free Territory of Kryna. Nedugo nakon toga, pojam Krajina postao je ključnom točkom raspada tadašnje domaće politike.
Rizični kapital
Dva američka magazina sa svojim internacionalnim izdanjima u to su se predinternetsko vrijeme držala na vrhu moguće popularne informiranosti, a teme koje su otvarali ukazivale su na globalna neuralgična žarišta. Vrijeme se promijenilo. Newsweek je pod pritiskom nove tehnologije, prvi ugasio tiskano izdanje (2012.), triput se preprodao i do danas gotovo sasvim potonuo. Nekada mu je naklada prelazila četiri milijuna primjeraka. Današnje uskrsnulo, tiskano izdanje radi šezdesetak novinara i urednika i prodaje se u tek nešto više od sto tisuća primjeraka. Za razliku od Newsweeka, Time je zasad uspio zadržati čitatelje. S nakladom nešto iznad tri milijuna prodanih primjeraka, to je i dalje najčitaniji tiskani news magazin na svijetu. Zato, kada je prije nekoliko tjedana u ured Uprave Time inc. na Manhattanu stigla 1,8 milijardi dolara teška ponuda za preuzimanje, koja je navodno pripremana mjesecima, prvo pitanje koje je postavila nova, tek nedavno imenovana uprava kompanije, bilo je - tko su investitori i kakve su im namjere.
Edgar Bronfman, Len Blavatnik i Ynon Kreiz, koji su poslali svoju zajedničku ponudu za preuzimanje Time Incorporated, osim ozbiljnog novca na svojim bankovnim računima, imaju samo jednu poveznicu - ljubav prema industriji zabave. Bronfmanov Seagram ulaže u glazbene i filmske projekte. Blavatnik, koji je od Bronfmana prije pet godina kupio Warner Music, korijene ima i u tradicionalnim biznisima - kemijskoj industriji i nekretninama. Kreiz je nedavno prodao svoju kompaniju koja se bavila internetskom video produkcijom Disneyju, a sam je preuzeo čelnu funkciju u Disneyjevom multikanalnom čudu Maker Studios, mreži koja danas upravlja sadržajem više od 1000 TV kanala, značajan broj kojih pronalazi publiku preko YouTubea, gdje je ostao do jeseni prošle godine. Upravo Kreiz je među njima najjači iskustvom u financiranju digitalnih biznisa. Fond rizičnog kapitala Benchmark Capital (kasnije preimenovan u Balderton Capital), u kojemu je bio partner, sudjelovao je u inicijalnom financiranju brojnih startupa, uključujući kvintet fantastičnih: Dropbox, Twitter, Uber, Snapchat i Instagram. U njegovom iskustvu vjerojatno se krije i ključ moguće poslovne politike novih potencijalnih medijskih mogula.
Kako nitko iz investitorskog trojca nema nikakvog iskustva u biznisu tiskanih magazina, vjeruje se da je namjera potencijalnih ulagača Time.inc pretvoriti u globalno središte digitalnog “infotainmenta”, središte proizvodnje toksične smjese vijesti i zabave, vrste proizvoda u kojoj mnogi danas vide budućnost medijske industrije.
Portfelj brendova
- Blavatnika, Bronfmana i Kreiza privukao je odličan Timeov portfelj brendova, i oni su spremni uložiti sve svoje znanje i novac da bi ga oživjeli kao snažnu kompaniju za digitalno doba, rekla je londonskom Financial Timesu “osoba koja je povezana s planovima investitora”. Isti izvor rekao je da je “Time inc dosad napravio niz pokušaja, ali da se kompanija nastavila financijski urušavati. Njena vrijednost danas su veliki brendovi koje je na internetu vrlo teško graditi iz početka”.
Uprava američkog medijskog konglomerata Time Inc. prošli je petak doduše odbila do tada javnosti dobro skrivanu ponudu investitorskog trojca, ali njujorška burza nije joj povjerovala. Već u ponedjeljak ujutro Timeova dionica (TIME) bila je 16 posto skuplja nego u petak navečer. Ponuda preuzimačkog trojca nudila je “barem 18 dolara” za dionicu, što je bilo 30 posto više od njene prosječne tržišne vrijednosti (13,85 USD). Burza je, zasad, na ime mogućeg preuzimanja odmah ukalkulirala 16 posto, nešto više od polovice najavljene premije. Značajan skok, potencijalno opasan pokaže li se procjena trgovaca pogrešnom, a ulagači odustanu. Odličan biznis, međutim, odluči li se investitorski trojac krenuti u akciju, potencijalno još bolji uključi li se u bitku netko od mogućih, danas još prikrivenih interesenata. U svakom slučaju, čini se da proces koji je započeo prije tjedan dana neće stati nakon direktorske odbijenice, unatoč tome što je još prošlog vikenda medijskom zajednicom proširen glas da u vrhu konglomerata ponudu ne smatraju formalnom.
Otkad se Time, početkom ljeta 2014., izdvojio iz konglomerata s Warnerom, vrijednost dionice izgubila je 26 posto. Rast od ponedjeljka zato je sugerirao i smjer koji kompaniji priželjkuje investitorska zajednica, ali i razvojni put kakav se u budućnosti predviđa današnjim medijima.
Kao i sve druge velike medijske kompanije, i Time inc. (inc je za “incorporated”) u je ozbiljnom problemu. Otkad se prije dvije godine izdvojio iz medijsko-zabavnog megakonglomerata Time Warner, da bi nastavio kao samostalna, na burzi izlistana kompanija, a zapravo kako bi Warnerov filmski i televizijski biznis rasteretio od industrije koja se sve više smatra reliktom prošlosti, Time dijeli sudbinu drugih velikih, i dalje pretežno papirnatih, izdavača koji su u potrazi za poslovnim modelom koji bi im omogućio preživljavanje. To je i dalje ogromna korporacija, s više od sedam tisuća zaposlenih i s preko stotinu magazinskih brendova, među kojima su, osim najpoznatijeg Time magazina, još i Sport Ilustrated, Fortune i People, a u britanskoj diviziji s tamošnjom širokom paletom izdanja još i Wallpaper, nekadašnja perjanica britanskog muzičkog biznisa New Musical express i kod nas nešto manje prepoznat Country life, ali Uprava je odavno svjesna nužnosti promjena koje su stigle s digitalizacijom biznisa.
Tvrdi konzervativci
Ove godine korporacija je preživjela posljednju u nizu velikih reorganizaciju, tipičnu za sve velike medijske kuće u previranju, koje su se reflektirale i na radikalne izmjene u Upravi. Iskusni medijski menadžer Joe Ripp, koji je preuzeo vodstvo kompanije kako bi je izveo iz braka s Warnerom i izlistao na burzi, povukao se s kormila “iz zdravstvenih razloga”, a zamijenio ga je Rich Battista, donedavni direktor za brendove, čovjek s korijenima duboko u digitalnom izdavaštvu, koji je odmah postavio novu upravu korporacije. Kompanija je drugo tromjesečje završila s 112 milijuna dolara gubitka, što je značajno bolje od 913-milijunskog prošlogodišnjeg minusa.
Priča o promjeni vlasnika velike medijske kuće uvijek je veća od samog medija ili korporacijskog računa dobiti i gubitka. Stari magazin Time, koji je vodio njegov osnivač Henry Luce, bio je beskompromisno glasilo američkih antikomunista i tvrde konzervativne struje republikanaca. Otud Luceu i nadimak Il Luce, prema uzoru na Benita Mussolinija, iako Time nikad nije otvoreno naginjao fašizmu. Magazin je, pod egidom “prirodnog otpora prema komunizmu”, pružao čvrstu podršku režimima desničarskih diktatora svugdje u svijetu, kao i politici kineskog antikomunističkog lidera, generala Čang Kai-šeka koji je u razdoblju između 1927. i 1955. dobio čak jedanaest Timeovih naslovnica (sam Luce bio je rođen 1898. u Kini, kao dijete engleskih misionara, što možda pojašnjava njegove svjetonazore).
Zavidan utjecaj
Luce je ostao najutjecajniji čovjek Timea gotovo sve do svoje smrti - umro je 1967. godine, tri godine nakon što je napustio Time kao “najutjecajniji čovjek Amerike”.
S odlaskom Lucea, ali prije svega s liberalizacijom SAD-a, otvorio se i Time, tako da su, kada je 1989. objavljeno korporativno spajanje s Warnerom, svi to tumačili kao spašavanje magazina od šapa tvrde desnice. Između ostalog, spašavali su ga i od “nepoćudnih Australaca” - Ruperta Murdocha i Roberta Maxwella, koji su obojica pokazali velik interes za preuzimanje. Stvaranje Time Warnera pokušao je spriječiti još jedan holivudski konglomerat - Paramount, što je na kraju natjeralo vlasnike Timea da prikupe tada nezamislivih 14,9 milijardi dolara u kešu i dionicama i kupe svoj udio u Warneru.
Kad je prošli ponedjeljak u javnost dospio najnoviji pokušaj preuzimanja Timea, medijski biznis odmah je pokrenuo raspravu o tome je li investitorski trojac stigao po zadatku koji je dobio od Donalda Trumpa, ili upravo suprotno, s namjerom da se odupre Trumpovom najavljenom pritisku na medije. Trojac Bronfman, Blavatnik, Kreiz zasad se pokazao politički bezbojnim, ali u trenutku kad priča bude završena Time će, sam ili s njima, želi li zadržati zasad još zavidan utjecaj, biti znatno drukčiji od papirnate kompanije koju poznajemo danas. To ne mora biti ni dobro, niti loše, to je budućnost.