Sirijom je zagrmila a svijetom odjeknula Trumpova doktrina: vratio se “svjetski žandar”, Sjedinjene Države Amerike će udariti, snažno i brzo, gdje procijene da im odgovara. Damask je poučen, Pyongyang alarmiran (i to dok je u Trumpa na večeri bio Xi), Tehrān upozoren, Moskva i Peking obaviješteni, saveznici svrstani: Zagreb se ni ne pravi da mu je itko išta unaprijed rekao, kamoli ga pitao za savjet (istinabog, nije pitan ni Kongres SAD, kamoli OUN).
U tom pogledu je hitra, odlučna, na prvi pogled kirurška, ali po izvedbi brutalna intervencija Sjedinjenih Država Amerike na sirijskom ratištu protiv sirijske državne baze koju koristi Rusija - višestruk i višeznačan signal. Gotovo i njega da nazovemo “krstarećim”, poput raketa tomahawk, hitnutih rukom bijelog brata. Predsjednik Trump je pokazao da je spreman i na vanjskopolitičkoj sceni djelovati munjevito. Pitanje je, naravno, koliko je razmislio o posljedicama. U unutrašnjoj politici je nekoliko puta demonstrirao da ima iskrivljenu percepciju zbilje, da vjeruje u ono što želi, a ne u ono što jest. To je tipična osobina autoritarne osobe koja je dugo na vlasti, ali Trump ju je pokazao odmah.
Intervencija naizgled ipak nije bezumna: Pentagon je naglasio da je posrijedi “proporcionalna represalija”, što je pokušaj da je se prikaže sukladnom međunarodnom pravu. Dakle, treba da vjerujemo da to nije početak kampanje (poput one nakon davnoga, uz to i izmišljenoga Tonkinškog incidenta), nego selektivna i ograničena operacija.
Vrag je što kojegdje, na Levantu možda i češće (a na Balkanu beziznimno), znamo kako kriza započinje, ali ne znamo kada će i kako biti zaključena.
Vrag je i to što je nemoguće (pa čak i opasno) pouzdati se u Trumpove ocjene i stavove. Asadu je prije nekoliko dana poručio da ga “nitko ne kani svrgnuti”, a sada ga je išćuškao krvavo kao balavca. Theo Roosevelt bi se jamačno zadovoljno smijuljio: Trump doslovce primjenjuju njegovu maksimu o medenoj riječi u ustima i ovećoj močugi u šapama.
Trump se ni kao tajkun ni kao osoba nije pokazao čovjekom principa nego interesa. Ne zaboravimo kako je Obami teatralno predbacio da bi intervencija u Siriji bila neodgovorna ludost, izazivanje trećega svjetskog rata. I tu je očito da nije riječ o nekome Trumpovu principijelnom stavu, nego da se stav mijenja ovisno o njegovoj trenutnoj političkoj upotrebljivosti: napad na Siriju bio je “užasna greška” kada je Trumpu trebalo opstruirati Obamu, a “nužan čin” sada kad mu treba zamračiti katastrofalne poraze u unutrašnjoj politici. Arap više - Arap manje, njihovi životi Trumpu nisu prioritet, ali je pazio da ne pogodi nekog Rusa: njima rado daje povoda za verbalan bijes, ali ne i za uzvratan napad koji bi onda zaista mogao pokrenuti eskalaciju do izravne konfrontacije.
Washington je Ruse nazvao “nesposobnima ili sudionicima”. Ako nisu znali za Asadov napad, onda ne znaju svoj posao; ako su znali pa tvrdili da je trovanje posljedica razaranja pobunjeničkog postrojenja za proizvodnju bojnih otrova, onda su sukrivci. Nema treće. Trump je trgovac, a Amerika je trgovačka nacija: što Tillerson nosi Putinu, koju mrkvu nakon batine? Podjelu Sirije? Podjelu interesnih sfera na Levantu? S kojim udjelom za Erdoğana? A za Kurde? Što sâm Trump o tome uopće zna? Putin je samo verbalno reagirao kada su prvo Izrael, a onda i USA pokazali Asadu dokle su ga spremni tolerirati. Putin je i nakon toga rekao da podrška Moskve Asadu “nije bezuvjetna”. Ostavlja prostor Trumpu za trampu.
Ne gledamo svi jednako na praksu “svjetskog žandara”“. Bez nje, u Clintonova doba, ne bi bilo ni Daytona u Bosni, a ni povratka Albanaca na Kosovo uslijed bombardiranja Srbije; u doba Busha ml. bez nje ne bi bilo zamjene divljačkoga Saddamova režima “Islamskom Državom”. I Donald Trump se poziva na Boga, baš kao Bush. Ako nam samo Bog može pomoći...