Fethullah Gülen (75) turski je muslimanski imam s velikim brojem sljedbenika u Turskoj (od tri do šest milijuna Turaka, po nesigurnim procjenama), a njegove ustanove, rasute po svijetu, procjenjuju se na 20-50 milijardi dolara.
Živi kao izbjeglica u Sjedinjenim Državama, gdje ima velike materijalne interese, te je u dobrim odnosima s tamošnjim establishmentom, nužnima za njegovo djelovanje u tamošnjemu obrazovnom sustavu.
Prorok terora
Gülen se danas doima kao mirna i koncilijantna ovčica, tolerantan analitičar, “slabački starac” po riječima svog odvjetnika, nesretni emigrant u dalekoj Pennsylvaniji, na koga se okomila paranoja ugroženoga turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana, zaštitnik demokratskih načela u Turskoj nasuprot autoritarnosti novog “Sultana”. A ipak su njih dvojica i njihove organizacije (Erdoğanova danas vladajuća AKP i Gülenove obrazovne i medijske institucije) bili čvrsto interesno povezani u uspješnom razaranju kemalističke laičke tradicije u Turskoj, kompromitirane endemskom korupcijom (ukorijenjene u osmanskom poretku, koju Kemal Atatürk nije bio kadar dovoljno oštro iskorijeniti i koja je inficirala njegove nasljednike).
Pamtimo kako je taj imam, tumač Božje riječi, prije tri-četiri desetljeća grmio kao prorok terora kakav bi i danas savršeno pristajao “DAIŠ-u” (“Islamskoj Državi”). Uostalom, baš takav, netolerantan i silovit, postao je pokrovitelj i saveznik Erdoğanu, tada još dovoljno mladome i nedovoljno kočopernome da je na bojovnome muslimanskome fundamentalističkom bunjištu u Turskoj bilo mjesta za dva pijetla.
Protiv nevjernika
O tome svjedoče njegove tadašnje knjige, kao što su Fasildan Fasila ili Asrin Getirdigi Tereddutler, u kojima je sabrao svoje odabrane hutbe (propovijedi petkom uz džuma namaz) i ine spise.
U nekoj hutbi iz 1979 Gülen se zgraža što muslimani nisu spriječili nevjernike (jer takvima smatra inovjernike) da kontroliraju i neka sveta mjesta islama (u prvom redu Jeruzalem). I što predlaže? “Muslimani bi morali postati bombe i eksplodirati, u komade raznijeti glave nevjernika! Čak i ako im se Amerika suprotstavlja.” Ista Amerika koja mu je dvadeset godina kasnije, 1999, dala utočište, ne bez računa.
U nekoj inoj hutbi kaže: “Sve do dana današnjega izaslanici Vatikana bili su u pozadini svih strahota. Vatikan je leglo zmija, leglo kobri. Vatikan je u pozadini krvoprolića u Bosni. Vatikan je u pozadini krvoprolića u Kašmiru. On ima svoje lobističke grupe u Americi i Njemačkoj.”
U spomenutim knjigama Gülen tvrdi da je zapadni svijet “neprestani neprijatelj islama”. Kršćanima predbacuje da su izopačili učenje Isusovo (koji je i muslimanima prorok) i upropastili vlastitu budućnost, a Židovima da imaju “genetski animozitet spram inih religija”, da su koristili “svoje lukavosti i vještine da bi uzgajali zlu krv” i od početaka vremena ugrožavali pravu vjeru, “ujedinjujući se sa Sasanidima, Rimljanima i križarima”. Gülen tvrdi da “Crkva, sinagoga i poganstvo tvore trojku koja je uporno napadala islam”. “U svakom slučaju”, krivotvori Gülen Muhammeda, “Poslanik smatra Islam jednom nacijom a ćafire [nevjernike] drugom”.
Koliko god loše mislio o kršćanima, Gülen je od nekih njihovih organizacija kopirao metodu indoktriniranja kroz obrazovanje. Isusovci su se usmjerili darovitima, salezijanci siromašnima, Opus Dei eliti, a Gülenove škole i organizacije, nazočne na svim kontinentima, ama baš svima, pa i nemuslimanima. Trajni boravak u SAD je stekao 2007. sudskom odlukom, obrazloženom njegovom “neprijepornom vrijednošću u promicanju međuvjerskog dijaloga i sloge među pripadnicima različitih vjera i religija”. Otkud to sada?
Kraj savezništva
Erdoğanovo i Gülenovo savezništvo stiglo je kraju kada su postigli cilj, razorili kemalizam, pa se počeli čupati oko toga tko će od dvojice zapovijedati onome drugome. Gülen je izgubio i utekao, da ne bi čamio po zloglasnima turskim zatvorima, ali nije ostao bez moći.
Stoga potkraj devedesetih Gülen mijenja stavove (ili taktiku, sumnja Claire Berlinski, na čija se istraživanja ovdje oslanjamo), uspostavljajući veze i s Vatikanom i s inim sustolnicima u međuvjerskom dijalogu. U novijim izdanjima ranijih knjiga izbacio je najnetrpeljivije odsječke, šutke i neprimjetno.
I Erdoğan i Gülen su nijekali da je izbio sukob, čak i da je Gülen utekao (pokrivajući se “liječenjem”),sve dok nije eksplodirao i javno 2013. Tada je jedan od turskih tužilaca, navodno sklon Fethullahu Gülenu (i promoviran s mnogima drugima, kada je trebalo pobožnima zamijeniti kemalističke laike u sudbenoj vlasti), pokušao zatvoriti Erdoğanova šefa špijunaže Hakana Fidana.
Te je godine, za borbenih ali uzaludnih prosvjeda oko istanbulskog Parka Gezi, Gülenov pokret objavio deklaraciju protiv politike Erdoğanove AKP u 11 teza, a Erdoğan je na to ukinuo deršane, Gülenove obrazovne institucije koje su izbjeglom imamu bile glavna baza za novačenje pristaša.
Započeo je njihov opći rat, pa nije čudno da se Erdoğanu njegov bivši saveznik Gülen priviđa iza svakog ugla i u svakome iole mračnijem kutu, dakako i u neuspjelom puču protiv “Sultana”. Ni CIA ne zna koliko je u tome istine, a koliko puke panike.