Moskva mijenja svoje lice. Počinje velika rekonstrukcija (“renovacija”, kako kažu u Moskvi), ali i prava mala seoba naroda. Naime, tijekom sljedećih od osam do 15 - neki oprezno spominju i 20 - godina srušit će se na stotine zgrada, ponosa sovjetskoga booma u stanogradnji s kraja 50-ih i početka 60-ih godina 20. stoljeća, 25 milijuna stambenih četvornih metara u kojima trenutačno živi više od 1,6 milijuna ljudi, a na njihovu mjestu nići će suvremeni dvadeset i više katni neboderi sa 35,14 milijuna kvadrata stambenog prostora za gotovo dvostruko više ljudi. Tjednima se najviše u televizijskim programima raspravlja upravo o tom problemu, a to je tema kojom se najviše bave ruski mediji. Kakav Trump, kakva Ukrajina, kakvi bakrači. Možda je jedino važnija činjenica da je Putin konačno priznao Oliveru Stoneu da ima dva unuka, a jednog je dobio nedavno.
Dakle, unuci i renovacija glavne su ruske teme ovih dana. Grandiozni i megalomanski kremaljski plan sredinom je tjedna, uz dosta prijepora, svađi, protesta, natezanja, nagovaranja, prijetnji, zamamnih ponuda i prijedloga, tek u trećem čitanju dobio parlamentarni blagoslov. Tako će te popularne, uglavnom ciglene ili oker peterokatnice ili sedmerokatnice nazvane “hruščovke”, prema tadašnjem šefu Komunističke partije, koji je gradnjom tih tipiziranih i ne baš kvalitetnih zgrada nekako uspio obuzdati kronični stambeni nedostatak u glavnom gradu. SSSR je tada već poslao i prvi satelit i prvog psa, a potom i prvog čovjeka u svemir, ali je u Moskvi još uvijek šepalo sa stambenim prostorom.
Građevinci poskakuju
Mnogi su živjeli u tzv. komunalnim stanovima, reliktima postrevolucionarne prošlosti - svaka bi obitelj dobila jednu sobu, uz zajedničku kuhinju i kupaonicu. No, “hruščovke” su postale vrlo brzo popularne i jedan od glavnih aduta vladavine Nikite Sergejeviča Hruščova pa su one zauzele čak 10 posto stambenog fonda tadašnjeg SSSR-a, premda su uglavnom nicale u ruskim gradovima Moskvi, Lenjingradu (Sankt Peterburgu), Volgogradu, Magnitogorsku. I njih, nakon Moskve, čeka “renovacija”, bankari i građevinci već nestrpljivo poskakuju. Nikita Hruščov odlučio je tijekom svog mandata (ali nije imao sreće, jer su ga skinuli) izgraditi komunizam, pa se bacio na gradnju stanova, jer što će graditelji novog svijeta bez stanova. Kako “hruščovke” nemaju nikakvu kulturnu ili arhitektonsku vrijednost, a nisu ni kvalitetne (za razliku, recimo, od mnogih monumentalnih stambenih blokova građenih u vrijeme Staljina), osim možda nostalgičnu i simboličnu vrijednost kao spomenik jednog burnog vremena i epohe ruske povijesti, odluka o njihovu rušenju nije imala ta ograničenja.
Kako je kvantiteta tada bila važnija od kvalitete - hruščovke su nicale diljem Moskve. To su često mali, nabijeni stanovi, klaustrofobičnih hodnika i minijaturnih liftova, u kojima vožnja često ima sličan efekt kao i kuće strave u lunaparkovima po seoskim dernecima i proščenjima. Namještaj se u mnoge stanove unosio s vanjske strane, kroz prozore. Kod dijela “hruščovki”, a kasnije je to dostiglo vrhunac tijekom vladavine Leonida Brežnjeva, radi se o montažnoj gradnji zgrada. Naime, već u “tvornici” napravio bi se gotov zid s prozorima, vratima, utičnicama i ostalim instalacijama, a ti su se elementi samo “lijepili”. To je ubrzavalo stanogradnju, ali i povećavalo nesigurnost gradnje, ali stalnu bojazan da bi (a to se i događalo) ponegdje otpao element, odnosno komad stana.
No, velik broj “hruščovki” nalazi se u središtu grada, gdje četvorni metar doseže vrijednost od nekoliko tisuća eura, pa je građevinskim tajkunima, gradskim činovnicima, bankama i ostalim poduzetnicima “potekla slina” na ideju renovacije te su se polakomili za tim velikim i profitabilnim prostorom. Osim toga, Moskva je jedan od najpropulzivnijih (grad u kojem nakon New Yorka i Londona živi najveći broj milijardera) europskih gradova, moderan i bogat, koji ide u visinu, pa pored modernih nebodera te nemaštovite, jednoobrazne zgrade djeluju otužno. No, stanovnici ipak ne žele samo tako otići iz svojih stanova. Zakon o rekonstrukciji bio je, čak i u Putinovoj Rusiji (treba li govoriti da je ideja pala baš u predsjedničkom kabinetu prilikom čašice razgovora predsjednika Putina i moskovskoga gradonačelnika Sergeja Sobjanjina) težak zalogaj za državnu i gradsku administraciju. Zakon je prošao tek u trećem čitanju, i to dok su pored zgrade Dume prosvjedovali neki očajni stanari koji njuše neku prevaru ili smatraju da im obeštećenje neće biti adekvatno. Policija je i privela nekoliko prosvjednika, ali nije dirala one koji su došli dati podršku zastupnicima, premda oba skupa nisu bila prijavljena na nadležnome mjestu. No, nisu prosvjedovali samo oni za i protiv, pobunio se i dio stanara onih zgrada koje nisu predviđene za rušenje. Naime, i oni bi nove stanove. Tako postoji čitava zbrka, recimo stanari 33 zgrade u kvartu Gagarin protive se rušenju, ali stanari 50-ak susjednih zgrada koje su ispale iz “renovacije” traže da ih se “ubaci” u projekt rušenja. Teško je sve zadovoljiti.
Za kvadrat više
No, kako bilo, zakon je donesen. Prema njemu (on bi trebao biti obrazac za cijelu Rusiju), stanari u “hruščovkama” dobit će stanove iste ili slične kvadrature (zakonodavac tvrdi da će stanari “za iste pare” povećati svoj sadašnji stambeni prostor za 20, 30 posto) u istom kvartu ili će biti obeštećeni, ali stan neće moći prodati obitelji s maloljetnom djecom. No, upravo je tu caka - naime, mnogi stanari koji su, recimo, renovirali i obnovili svoje stanove smatraju da im ponuđena cijena nije adekvatna. Gradonačelnik Sobjanjin umiruje ljude tvrdeći da nitko neće ostati zakinut, a kaže da do useljenja nitko neće biti beskućnik. Drugi problem su stanari koji su kupili stanove u tim zgradama na kredit, pa je sada cijela zavrzlama kako “prebiti” kredite a ne “izvisiti”. Naime, banke bi mogle tražiti da se prije preseljenja u nove stanove kredit zatvori, jer zasad nisu sklone varijanti da se kredit prebaci na novi stan. Naime, to kreditorima ne odgovara, odnosno glavni je problem “preformuliranje” kreditnog ugovora. Mnogi stanari se boje da bi, umjesto tih obećanih 20-30 posto više kvadrata, mogli izvisiti za koji kvadrat jer im sredstva od kredita, po cijenama u novim zgradama, neće pokriti dovoljnu kvadraturu.
Lider oporbene stranke Jabloko Sergej Mitrohin kaže da ovime vlast šalje poruku - “gradimo gdje hoćemo, kako hoćemo i koliko hoćemo”. “Mi samo znamo”, kaže Mitrohin, “da će se rušiti i graditi, ali ne znamo što je s pratećom infrastrukturom - parkovima, garažama, dječjim vrtićima, školama, prilaznim ulicama, podzemnom željeznicom”. Prometni stručnjaci kažu da će se time povećati broj stanovnika u središtu grada, a broj postaja metroa u njemu je ograničen (Moskva je inače poznata kao jedan od gradova s najvećom prometnom gužvom na svijetu). “Sumnjam da će se na račun srušenih zgrada širiti ulice i ceste, jer smisao je samo nanizati što više stanova”, kaže jedan od prosvjednika pred Dumom. Iz moskovskoga gradskog poglavarstva pak kažu da “misle na sve”. “Možeš mislit”, odgovara skeptični dio Moskovljana. Aktivistica Julija Galjamina smatra da je ovo “afera stoljeća” te da Ostap Bender trlja ruke. Ona napominje da mnoge zgrade u moskovskom predgrađu zjape prazne, ali građevinsko-birokratski lobi sada je bacio oko na središte. Galjamina se pribojava da bi se stanare “hruščovki” moglo natjerati da se odsele u te prazne, premda veće stanove, a onda bi oni mogli dizati cijene u centru do nebesa.
Prema planu, stanari ostaju u svojim stanovima dok se ne naprave nove zgrade u koje će se useliti, pa se tek onda ruše njihove stare zgrade. Zakon još predviđa da će se rušiti samo one zgrade u kojima se najmanje dvije trećine stanara odlučilo oprostiti od svojih stanova. Oni će se morati izjasniti već do 15. srpnja, ali prema istraživanjima javnog mnijenja, čak 90 posto Moskovljana je za predloženi projekt. Urbanistica Nadežda Kosarjeva smatra da je ideja dobra jer će se Moskva modernizirati, jer popravak tih potpuno bezvrijednih zdanja koštao bi dvostruko više nego cijeli projekt koji se nudi.
Strepnja i pohlepa
“Potpuno je besmisleno razmišljati o remontu tih zgrada”, kaže Kosarjeva. No, oponenti projekta smatraju da će baš kao i što su komunisti tada gledali samo na broj stanova, a ne na udobnost, tako se i sadašnji vlastodršci neće orijentirati na kvalitetu, nego na područje gdje se “hruščovke” nalaze, zbog cijene četvornoga metra. One bliže centru prve će doći na red, a one na rubnim dijelovima grada možda i neće tako skoro. Inače, to ne bi bio prvi takav projekt, jer je od raspada SSSR-a na mjestu 6,1 milijun kvadrata stanova sagrađeno 21 milijun novih kvadrata stambenog prostora.
U Moskvi se inače godišnje sagradi oko pet milijuna kvadrata stambenog prostora te se tamo smjesti oko 200 tisuća ljudi, a trenutačno, prema podacima njihova statističkog ureda, stambeni fond Moskve je 234 milijuna kvadrata. Moskva ima oko 12 milijuna stanovnika.
No, Moskva želi riješiti problem burne urbanizacije grada pa su se u sjeni modernih i ekstravagantnih staklenih nebodera - Moscow cityja - smjestile uboge “hruščovke”, strepnja stanovnika, pohlepa tajkuna i skepsa javnosti, ali i činjenica da se Moskva razvija i osuvremenjuje te je sada to živi, svijetli, grozničavi grad, uz bok najvećim svjetskim prijestolnicama. A ne kao nekad - mračno, prljavo i ubogo središte oronule nuklearne velesile.