Italija, ovog trena daleko najprohodniji koridor ilegalne imigracije u Evropu, grčevito pokušava riješiti ili barem kanalizirati taj problem, svjesna toga da je ostavljena na cjedilu.
Vlada Paola Gentilonija u četvrtak je razmatrala i podržala novi plan politike spram ilegalnih migranata, koji je dan ranije načelno podržan u parlamentarnim povjerenstvima. Plan ministra unutrašnjih poslova Marca Minnitija nastoji istodobno postići dva različita cilja: lakši prihvat potrebitih, koji imaju pravo na azil, i lakše istjerivanje onih koji to pravo nemaju. Formira se pet novih centara za identifikaciju i protjerivanje na obali: uz Lampedusu, Taranto, Trapani i Pozzallo uskoro se otvaraju Crotone, Reggio u Kalabriji, Palermo Messina i Corigliano Calabro. Minniti smatra nedopustivim da se oko dvije godine čeka na pravomoćno rješenje o prihvaćanju ili odbacivanju prava na azil.
Tobruk protiv
Libijski Parlament u Tobruku, pod kontrolom generala Halife Haftara, odbio je međutim potvrditi plan za sprečavanje dotoka imigranata iz Libije u Italiju, koji su tjedan dana ranije u Rimu potpisali premijeri Serraj i Gentiloni i koji je odmah zatim blagoslovljen i na sastanku Evropskog vijeća u La Valletti.
Haftar se vojno i logistički oslanja na režim maršala al-Sisija u Egiptu, ali je po ravnotežu na Mediteranu i po sigurnost Evropske unije još važnije što se politički i u nabavci oružja oslanja na režim predsjednika Vladimira Putina u Rusiji.
General Haftar, unatoč toj podršci, još ne uspijeva istjerati snage "Islamske Države" iz Benghasija, ali uspješno opstruira Serraja u Tripoliju.
Za Italiju je suradnja s Libijom vitalno pitanje, jer ove godine u siječanjskim i veljačkim tjednima pristiže oko 50 posto više ilegalnih imigranata nego lani u ista doba i gotovo 100 posto više maloljetnih imigranata bez roditelja.
Sve zbog sankcija
Rim stoga Haftarovu opstrukciju shvaća i kao pritisak Moskve da se Italija svrsta uz članice EU koje bi dokinule ekonomski pritisak na Rusiju. Sprečavajući reguliranje dotoka izbjeglica iz afričkih i azijskih zemalja u Libiju, gdje su izloženi nemilosrdnom izrabljivanju i nasilju sa strane beskrupuloznih švercera ljudima, Rusija preko njihove kože razgara političku krizu u članicama Unije, ide izravno na ruku populističkim parolama nacionalističkih desnica, pomaže centrifugalne silnice koje bi razbile Uniju kao jedinstven ekonomski subjekt, a na dulju stazu igra na kartu rata u Evropi.
Suočeno s eskalacijom imigrantske krize kroz talijanski "koridor", i Evropsko povjerenstvo uviđa da Italija i Grčka ne mogu snositi sav teret. Prvi potpredsjednik Evropskog povjerenstva i evropovjerenik za unutrašnju i pravnu regulaciju i ljudska prava Frans Timmermans najavljuje da će u ožujku biti obznanjena deseta izvijest o imigraciji i da će u njoj biti predložena i "dodatna rješenja", tj. sankcije protiv članica koje ne žele prihvatiti dio migranata, jer se "rješenje ne postiže samo boljom kontrolom granica" (konkretno vraćanjem izbjeglica u more ili u Libiju).
Na temelju Dublinskog ugovora planirano je, naime, relocirati mjesečno po 2000 migranata iz Grčke i po 1000 iz Italije. Od 160.000, koliko ih je po tom hodogramu trebalo biti relocirano, dosad ih je izmješteno samo 12.000, od čega iz Italije samo 3200. Lani ih je u Italiju ušlo 181.000 mahom iz Libije, a u prvih pet tjedana ove godine 9300, isključivo iz Libije. Evropovjerenica za regionalnu politiku Corina Cretu predlaže, u tom sklopu, da se za imigrante koriste sredstva za regionalni razvitak. U praksi bi to moglo značiti da ih neće dobivati članice Visegrádske skupine koje zatvaraju granice migrantima, nego će biti pomoć onima koje migrante prime, ponajprije Grčkoj i Italiji.