Nekadašnji komunistički lider, koji je pune 22 godine vladao Rusijom, Leonid Iljič Brežnjev ( 1964 -1982) čije epohu ruska povijest prezrivo titulira kao “vrijeme zastoja” ili čak drastičnije “erom žabokrečine”, Rusi su, u istraživanju jedne od najrecentnijih ruskih socijoloških instituta “Levada centar” izabrali za najpozitivnijeg ruskog državnika 20 stoljeća!
Njega je kao pozitivca odabralo čak 56 posto Rusa ( 29 njih ga ocjenjuje negativno), dok je njegov nasljednik Mihail Gorbačov otac perestrojke i glasnosti ( doduše između njih kratkotrajno su bili Jurij Andropov i Kosntantin Černjenko, ali u Leveda centru njih nisu ponudili jer su vladali pre kratko da “ ostave dublji trag u politici i povijesnoj svijesti ljudi”) proglašen pak najneomiljenijim ruskim vođom - čak 66 posto ispitanika ga je ocijenilo negativno, a tek 21 pozitivno.
Iza Brežnjeva po popularnosti sa 55 posto plasirao se vođa boljševičke Oktobarske revolucije Vladimir Lenjin (55 posto pozitivno i 28 negativno ) a zavidnu “broncu” osvojio je Josif Staljin oko čijeg lika i ( ne)djela se još uvijek lome koplja unutar ruskog društva sa 50 posto glasova “za” i 38 protiv.
Iza nesretnog Gorbačova ( još jedini živući od ruskih vođa 20 stoljeća), koji danas teško skriva svoju omrazu prema njemu, najlošije ocijene dobio je prvi postkomunistički predsjednik Rusije s “ titulom čovjeka koji je spaso Rusiju od restauracije komunizma sredinom 90-ih ( na izborima 1994 godine komunistički lider Genadij Zjuganov u prvom krugu predsjedničkih izbora dobio je preko 24 milijuna glasova) Boris Jeljcin koji je, nakon hrabrog gušenja komunističkog puča u kolovozu 1991 godine bio uvjerljivo , gotovo “ kimilsungovski” obožavan, dobio je tak dva posto manje - 64 posto uz 22 posto pozitivnih glasova.
Zadnji ruski car Nikolaj II Romanov, kojeg su zajedno s caricom i njegovo petoro djece boljševici smaknuli 1918 godine tijekom građanskog rata, također je među Rusima izaziva više pozitivnih ( 48 posto) nego negativnih ( 21) emocija, dok je prvi posstaljinski lider Nikita Hruščov čiju vladavinu, tijekom koje je demistificirao Staljinov kult, ublažio strahovladu te amenstirao i rehabilitirao mnoge “ narodne neprijatelje”, ruski povjesničari zovu “ epohom zatopljenja” nije baš nagrađen od ruskih građana - 45 posto pozitivnih i 35 posto negativnih glasova.
Sociolog Jan Račinski ovakave odgovore ne smatra iznenađujučim jer “ ljudi su ocjenivali mit o nekom a ne relalne fugure i njihov doprinos. Oni su, akže on, izraz “ emocionalnog odnosa” a ne “ povijesne stvarnosti” jer ovo pokazuje izostanak povijesne refleksije, iskustva i znanja kod Rusa, a odnos prema određenim ličnostima obilježen je tek jednim do dva detalja njihove vladavine. Potpuno zanemarivanje konteksta i isključivo gledanje na vođe iz sadašnjeg, a ne ondašnjeg iskustva.
Brežnjev se unatoč otvoreno negativnoj percepciji njegove vladavine, kako kaže politolog Valerij Solovej “u svoje vrijeme nije uživao ni respekt ni simpatije”, ocjenjuju iz današnje vizure vlastite socijalne i egzistencijale nesigurnosti.
Tada je bilo posla, nisu se bojao da češ ga izugubiti, dodjeljivali su se stanovi, uvijek se moglo nešto ušičariti, manje su bile socijalne razlike, Rusija je bila velesila, a zaboravljaju se grozomorne nestašice od osnovnih namirnica do kulturnih potreba, izraziti manjak slobode te prisutni strah i represija, život iza željezne zavjese i slično. Caru Nikoljaju II pak honoriraju “tragičnu smrt”, a zanemaruju njegovo nesnalaženje, neodlučnost i loše procijene s dalekosžnim polejdicama po Rusiju, u teškim političkim okolnostima.
Gorbačov se, pak personificira s raspadom SSSR-a što večina Rusa još uvijek doživljava “kao najveću katastrofu 20 stoljeća”. Neki mu, pak možda ne zaboravljaju prohibiciju i zabranu prodaje votke! Staljin je, unatoč više manje općeprihvačenoj tezi o “krvavom diktatoru” u ruskoj percepciji ipak prije “ratni pobjednik nad Hitlerom” i spasilac čovječanstva od nacifašističkog zla, a vlada i nesuvisli mit o tadašnjem “redu i poretku” za razliku od “sadašnjeg kaosa”.
Borisa Jeljcina danas mnogi optužuju kao ključnog čovjeka odgovornog za “pljačkašku privatizaciju” čije posljedice Rusi i danas bolno osječaju te za gubitak pozicije velesile.
Politolog Sergej Černjahovski iz ankete izvlači pouku da Rusi “teže za vođom čvrste ruke” onim koji će im garantirati stabilnost i život bez egzistencijalnog stresa. Dok Aleksej Graždankin koji je vodio anketu kaže kako se političari reformatori poput Gorbačova i Jeljcina honoriraju tek s većim protokom vremena jer ih danas još poistovječuju s porazima i krizama. Gorbačov je izgubio SSSR, a u vrijeme Jeljcina Rusija je bila u ekonomskom kolapsu.