U
Ž
I
V
O
Podignut je krajem 19. stoljeća, još u vrijeme cara Nikolaja, na istočnom rubu Moskve. Žuta četverokatnica debelih zidova osmišljena je kako bi ulijevala strah i gurala u očaj, piše Washington Post. To je zatvor Lefortovo, gdje su ruske vlasti zatvorile američkog novinara Evana Gerschkovicha. Novinar Wall Street Journala u pritvoru čeka suđenje za špijunažu, nakon što je uhićen 29. ožujka u uralskom gradu Jekaterinburgu. Tereti ga se da je skupljao državne tajne o tamošnjem vojno-industrijskom kompleksu.
Riječ je zapravo o zatvoru KGB-a. U vrijeme Sovjetskog saveza, uz zatvorski kompleks dograđeno je krilo za KGB, sovjetsku tajnu službu. Nakon pada SSSR-a, tu su sada uredi FSB-a, ruske Federalne sigurnosne službe, no na zidovima premazanim uljanom bojom i dalje vise portreti Feliksa Dzeržinskog, ruskog revolucionara i osnivača Čeke, preteče KGB-a.
Na inzistiranje Vijeća Europe, Lefortovo je FSB početkom 2000 predao Ministarstvu pravosuđa pa je to sad regularan zatvor. Prema europskim standardima, tajne službe ne smiju upravljati zatvorima. No u stvarnosti, samo jedna vrata dijele gar od kancelarija FSB-a, kako je to prikazano u dokumentarcu državne televizije.
Hodnici kompleksa prekriveni su tepisima, starim i izlizanim, ali dovoljno debelim da priguše zvuk koraka. "Oni nisu tu radi ljepote, nego da koraci ne bi prekidali potpunu tišinu nalik onoj u kripti. To je tišina koja vas pritišće, od koje vam zvoni u ušima", napisao je Valentin Mojsejev, ruski diplomat 1998 optužen za špijunažu. Mojsejev je proveo tri i pol godine u Lefortovu, i o tome je pisao u knjizi "Kako sam bio južnokorejski špijun."
Zatvorenici su često u samicama. Cilj je potpuno izolirati osobu, kako bi od nje izvukli priznanje, kaže ruski novinar Ivan Safronov, koji služi 22-godišnju zatvorsku kaznu zbog izdaje. Safronov je proveo više od dvije godine u Lefortovu, od 2020. do 2022., o čemu je pisao Washington Postu.
Kad stignu, prvo moraju proći 10-dnevnu karantenu, a nakon toga ih se premješta u ćelije, u kojima su sami, ili s jednim ili dvojicom cimera. Pritvorene osobe dnevno imaju pravo na jednosatnu šetnju po krovu zdanja. Često se uključuje središnji razglas koji pušta glazbu po cijelom kompleksu - još jedan način da se osigura da zatvorenici ne čuju jedni druge, kako je to rekao jedan čuvar u dokumentarcu o Lefortovu. Ćelije su gotovo identične, veličine oko osam kvadratnih metara. WC školjka poluzidom je odvojena od prvog kreveta. Ćelija ima mali prozor, kroz koji zatvorenici mogu vidjeti komadić neba. Tu je umivaonik, hladnjak i zidni ormarić za spremanje hrane, koju su zatvorenici kupili u zatvorskoj trgovini, ili su im je dostavili članovi obitelji. Stol i stolica pričvršćeni su za pod. Imaju televizor, koji emitira samo državne kanale. Zatvorenici iz ćelije smiju izaći samo na šetnju, ispitivanje, liječnički pregled, ili na suđenje. Dopušteno im je tuširanje jednom tjedno.
Washintgon Post razgovarao je s više odvjetnika, bivših zatvorenika, aktivista za ljudska prava i zaposlenima u zatvoru. Nitko ne optužuje vlasti za fizičko nasilje nad pritvorenicima. Ali izloženi su psihološlom pritisku. "Od prvog trenutka jasno ti daju do znanja da si nitko i ništa, da si sam i potpuno prepušten na milost i nemilost, a možeš se nadati izlasku samo uz potpunu podređenost sustavu" napisao je Mojsejev.
Ruski pisac Eduard Limonov opisuje u svojim memoarima kako se zatočenike prati na ispitivanje: zatvorski čuvari pucketaju prstima ili koriste posebne metalne klikere kako bi upozorili sve oko sebe da se uklone. Zatvoreniku se ne smije dopustiti da vidi drugog zatvorenika. "Iako ih ne tuku, zatvorenici žive u teškim uvjetima, bez mogućnosti bilo kakve komunikacije između ćelija", rekao je Melnikov. Drugi bivši stanar Lefortova Safronov piše da mu je trebalo pola godine da se prilagodi takvom zatvorskom režimu. Ugledni ruski odvjetnik Vadim Prokhorov kaže da su pravila ulaska u ovaj zatvor najstroža od svih moskovskih pritvorskih objekata. Čitav zatvor ima samo šest soba namijenjenih sastancima sa zatvorenicima, što je jedva dovoljno za prosječno 200-300 ljudi koliko ih tamo drže. A većinom je riječ o teško optuženim osobama, kojima je nužna česta komunikacija sa svojim odvjetničkim timovima.
Zatvorenici mogu primati i slati pisma, imaju pravo i na telefonske pozive, pod uvjetom da im ih uprava zatvora odobri. Safronov kaže da nije htio priznati krivnju, pa su mu odobrili samo jedan telefonski poziv tijekom njegove dvije godine u Lefortovu.
Nakon što se pojavio pred sudom sredinom travnja, odvjetnica Tatjana Nožkina rekla je da je pritvoreni američki novinar Gershkovich i dalje optimističan i dobrog zdravlja. Vrijeme provodi gledajući kulinarske programe na TV-u, vježbajući i čitajući ruske klasike. Upravo čita "Rat i mir" Lava Tolstoja. Lefortovo, kažu, ima dobru biblioteku.