Magla tog prohladnog travanjskog jutra još nije skroz izašla iz napuštenih kuća u selima Medačkog džepa. Ubrzo će, jer su još od rata napola srušene. Putem prema Čitluku dolazi kolona vozila. Sudac Županijskog suda u Zagrebu Ivan Turudić, zbog nepostojanja materijalnih dokaza i kontradiktornih izjava svjedoka, želi riješiti dvojbu: je li Velibor Šolaja, hrvatski vojnik kojemu sudi za ubojstvo srpske starice, doista u nju i pucao te ratne 1993. godine? Na putu za ovo ličko selo su i tužitelj Jurica Ilić, sudska zapisničarka, okrivljeni Velibor Šolaja i njegova obitelj, svjedoci i njegovi suborci Grozdan Vučak, Ismet Sinanović, Damir Relić i Josip Mršić. Prati ih 20 pripadnika interventne policije.
ŠOKANTAN OBRAT Bivši vojnik priznao: ‘Dosta mi je ove agonije. Svi ovi ovdje lažu. Ja sam je ubio!'
Došli su u Čitluk, ali ne mogu otprve pronaći mjesto događaja. Ipak, našli su ga nakon što su se vraćali oko 400 metara. Izašli su iz vozila i pripremili zapisnike. Tada je počela rekonstrukcija koja će koji trenutak kasnije završiti šokantno i istoga dana o njoj će pisati svi mediji u regiji. Nedjeljni Jutarnji razgovarao je s nekoliko osoba koje su svemu svjedočile te prema njihovu svjedočenju donosimo detaljni prikaz rekonstrukcije.
Sudac Turudić prvo je pozvao Damira Relića. Počeo je pričati o akciji, prisjetio se tko je gdje stajao kobnoga trenutka kada su im meci fijukali iznad glava. U jednom trenutku svjedok Josip Mršić je sve prekinuo.
Na fotografiji: ‘U sudnici mi govore da sam zločinac, kradljivac, zlotvor... Osjećam se jadno, razočarano i poniženo. A ti isti ne znaju da sam, osim te starice, spasio još ratnih nesretnika i pomogao im’, dio je zapisa iz bilježnice Velibora Šolaje
- Zaustavite sve ovo, dosta mi je Turaka i Srba da nam objašnjavaju gdje smo ratovali. Ne maltretirajte ove ljude, nije ju ubio Velibor Šolaja, ja sam je ubio! - rekao je u dahu Mršić.
Nastao je muk. Grobnu tišinu prekinuo je sudac Turudić:
- Jeste li svjesni što govorite? Znate li da se stavljate u inkriminirajući položaj?
- Znam, svjestan sam svega. Ako treba, sjecite mi glavu odmah. Govorit ću jasno i glasno da me čuju i ovi iz zadnjih redova - povisio je ton Mršić.
- Moram upozoriti da priznajete ubojstvo. Jeste li svjesni? - opet je u nevjerici pitao sudac Turudić. - Svjestan sam svega - ponovio je smireno Mršić.
- Možete li opisati što se dogodilo? - upitao ga je sudac Turudić.
Mršić je pričao o tome kako je ušao u konobu kuće iz koje se dimilo, kako je izveo staricu koju je tamo našao, pitao ju je gdje su joj sinovi, ona mu se “nakesila”, pucao je i ubio je.
Opet je uslijedila grobna tišina.
- Sada je sve na vama, vi znate što treba dalje - rekao je sudac tužitelju Iliću kojemu je upravo postalo jasno da gubi slučaj, ali i da je šest mjeseci u pritvoru držao nevinog čovjeka.
Sudac Turudić okrenuo se Mršiću, stisnuo mu ruku i rekao: - Ovako nešto mi se dogodilo prvi put u životu.
Na fotografiji: Velibor Šoja i nJosip Mršić prije desetak dana na Županijskom sudu bili su pred sucem Ivanom Turudićem. FOTO: Damjan Tadić / CROPIX
Rekonstrukcija je završena. Mršić se okrenuo svojem suborcu Šolaji, zagrlio ga i rasplakao mu se na ramenu.
- Pobrini mi se za dijete - rekao je kroz suze.
Zašto je progovorio Josip Mršić i zašto sve vrijeme šuti Velibor Šolaja ključno je pitanje tragedije s nevjerojatnim raspletom. Javnost to neće doznati jer nijedan od njih dvojice ne želi razgovarati s novinarima. Bar ne još. Ipak, naš sugovornik, dobar poznavatelj ličkih prilika, pogotovo iz ratnih godina, kaže:
- Mršić je bio stjeran u kut. Kada je vidio da svjedoči Relić, a Relić je znao sve, samo ga je preduhitrio i ispričao ostatak priče. A Šolaja? On je jednostavno takav, preponosan i pretvrdoglav da bi cinkao čovjeka s kojim je ratovao. Odležao je za njega šest mjeseci pritvora, odležao bi i zatvor. Onaj tko nije bio u ratu, to ne može shvatiti. Kada ti život ovisi o prijatelju, i njegov o tebi, stvaraju se posebne veze - priča nam naš sugovornik.
Rame uz rame, Šolaja, Mršić i Relić ratovali su tako po Medačkom džepu. U jednoj akciji Šolaja je izletio pred četvoricu srpskih vojnika, puška mu je zatajila. Okrenuli su se prema njemu. Gledao je smrti u oči. Pojavili su se Mršić i Relić. Zapucali su prije Srba i Šolaji spasili život. Ova anegdota nudi možda najbolji odgovor na pitanje zašto Šolaja šuti.
Na sudu u Zagrebu Mršić je trebao sve ponoviti pred sudskim vijećem. Sjeo je kraj Šolaje. No, on je očito opet odlučio šokirati. Ponovio je, doduše, da je pucao u ženu, ali ustvrdio je da ju je “dokrajčio” Velibor Šolaja.
- Izveo sam je, pogledao me izrazom lica teške mržnje. Opalio sam jedan jedini metak prema njoj, ali žena nije pala. Pokraj mene je stajao Šolaja koji je potom ispalio kratki rafal ili dva, tri pojedinačna hica iz automata, nakon čega je ona pala - rekao je.
(...)