Prije 10 godina, unutar svega tri mjeseca, izgubili smo tri Vladimira: Vladimir Primorac umro je 7. rujna 2000. godine, Vladimir Anić 30. studenoga, Vlado Gotovac 7. prosinca. U cjelokupnoj kalvariji hrvatskog pravosuđa u 20. stoljeću - pod neprosvijećenim apsolutizmima monarhističkog, fašističkog, komunističkog i nacionalističkog obilježja - Vladimir Primorac bio je najsvjetlija točka moralnog otpora sudačke profesije i njenog integriteta. Vladimir Anić svojom je izvanrednom marljivošću, dosljednošću i profesionalnim poštenjem branio hrvatsku leksikografiju i, u krajnjoj konzekvenci, obranio je hrvatski jezik od najezde uskogrudnog puritanizma koji mu je prijetio osakaćenjem.
S jedinstvenom sintezom pjesništva, filozofije i govorništva, Vlado Gotovac bio je oličenje morala u hrvatskoj politici i javnome životu.
Sva tri Vladimira, zbog odlučnog zastupanja svojih stavova u profesiji i u javnosti, posljednjih su godina svojih života bili izloženi kampanjama javnih šikanacija koja su predvodili mješoviti zborovi netrpeljivih neistomišljenika, zadrtih nacionalista, konkurentskih jalnuša, režimskih poltrona, pa i samoga režima. Naši Vladimiri učestalo su čašćeni epitetima “štetočina”, “saboter”, “izdajnik”, pri čemu su termini kao “trojanski konj” i “remetilački faktor” bili tek najblaži izdanci opće harange.
Pod tim pritiscima nijedan od trojice Vladimira nije odustajao niti kolebljivo popuštao. Sa smrtne postelje u Rimu Vlado Gotovac slao je prijateljima i suradnicima ohrabrujuće poruke. Kad zbog bolesti već nije mogao sam pisati, Vlado Anić je sve do posljednjih dana prije smrti jednoj svojoj suradnici diktirao nove natuknice, definicije i frazeologeme za novo prošireno izdanje njegova Velikog rječnika hrvatskoga jezika. U posljednjoj od 88 tjednih kolumni što ih je Vladimir Primorac objavio u Feral Tribuneu pod zajedničkim imenom “Pravorijek”, citirao je riječi Danila Kiša da je “nacionalizam paranoja”, a tekst je zaključio mišlju da “nije potrebno širiti defetizam i strah, ali treba otvoreno reći da ovo društvo nije cijepljeno od ludila”. Tekst je nosio nadnevak “2. rujna 2000.”, a Vladimir Primorac umro je pet dana kasnije.
Duh naše trojice Vladimira bio je izvanredno otporan, ali tijela nisu. Ispod neprobojnog oklopa nepomućenog javnog ponašanja podmuklo su gmizili ubodi dubokih uvreda i razočaranja. Sa svakim novim stresom poneki djelić tijela možda je neprimjetno slabio ili gubio imunitet. Sva trojica, gotovo istovremeno, podlegla su raku koji je s raznih strana tijela metastazirao prema središnjoj utrobi i ubio život u njoj. Algoritam te bolesti dio je mnogih tajni koje nam tijelo još ne želi otkriti. Ne znamo koliko nam duševne muke pospješuju ili ne pospješuju neku od bolesti i ne znamo u kojoj je mjeri besramno javno šikaniranje našoj trojici Vladimira ubrzalo ili nije ubrzalo kraj. Osobno mi je samo poznato koliko im je to zagorčalo posljednje godine života. Tek danas, 10 godina nakon što su nas napustili, čini se da im je napokon cjelokupna hrvatska javnost, ili bar njen daleko najveći dio spreman izraziti zahvalnost za sve što su učinili za svoje profesije, za naš javni život i za cjelokupno hrvatsko društvo.
Stjecajem okolnosti, sa svom trojicom naših Vladimira, u vremenu nekih njihovih dramatičnih životnih epizoda, blisko sam surađivao i prijateljevao. Zahvalan sam uredništvu Jutarnjeg lista što mi omogućuje da o njima objavim svoja sjećanja i da im se time bar malim dijelom odužim za nezaboravna druženja.
Vladimir Primorac (1935. - 2000.)
Kad bi sociolozi danas analizirali ličnost Vladimira Primorca, zaključili bi da je bio “ideal-tip” sudačkog zvanja. Pučki bi se reklo “rođeni sudac”, a napisano je da je bio “sudac po vokaciji”. Prema Hrvatskom enciklopedijskom rječniku riječ “vokacija” znači “poziv” kojeg teolozi tumače kao “čin kojim je Providnost predodredila svakog čovjeka za određenu ulogu koja je ujedno i njegova osobna sudbina”.
Moralan i 1972.
I zaista, sudačko je zvanje bilo Vladina predodređenost i sudbina, usprkos dvama diktatorskim režimima koji su mu to pokušali oteti. Poštenje i integritet sudačke profesije prvi put je na djelu morao braniti 1972. godine, kad mu je kao sucu Okružnog suda u Zagrebu bilo dodijeljeno pet istraga i jedan proces protiv uhićenih “proljećara” okrivljenih za “kontrarevolucionarnu djelatnost”. Vlast je organizirala masovnu političku hajku i zahtijevala oštre sudske kazne protiv “bijesnih nacionalista”, “trulih liberala”, “anarhoidnih neprijatelja socijalizma”, ali Primorac se striktno držao samo zakonskog slova.
Kako ni u jednom slučaju nije pronašao nikakve kolizije s postojećim zakonima, već samo političko neistomišljeništvo, izvijestio je predsjednika Suda da nije našao osnove za optužnicu protiv Vlade Gotovca i četvorice “proljećara”, a za Antu Marina i Eugena Musića donio je oslobađajuće presude. U tom vremenu, to je bio jedinstven događaj koji je izazvao silnu buru u institucijama i u javnosti. Predsjednik SFRJ Tito javno se požalio da se “neki suci drže zakona kao pijani plota”, pa nije bilo nijednog suca koji se usudio tako otvoreno suprotstaviti političkim pritiscima kao Vladimir Primorac.
“Njegov postupak mnogi su smatrali ludošću. Doista, bila je to ludost, ali ona bez kakve je nemoguće ljudsko dostojanstvo”, napisao je Vlado Gotovac o svom istražitelju i kasnijem prijatelju Vladi Primorcu. Nakon jedva pet godina sudačkog staža Primorac je istjeran iz sudstva, ali je stekao silne simpatije u velikom dijelu stručnih i akademskih krugova, pa i u široj javnosti. Preko volje, 17 godina radio je kao odvjetnik da bi prehranio obitelj i sebe, pa je često imao posla u zgradi suda, gdje je uvijek bio sretan kad su ga portiri pozdravljali s “dobar dan, gospon sudac”, a ne “gospon advokat”.
Vjeran HSLS-u
Nakon osamostaljenja Hrvatske Tuđmanova vlast nije mogla mimoići Vladimira Primorca, čovjeka s najboljom reputacijom u hrvatskom pravosuđu. Ponuđeno mu je da postane ministar pravosuđa u prvoj hrvatskoj vladi, ali on je to odbio, jer je bio uvjet da napusti svoju stranku HSLS i upiše se u HDZ. Tražio je da bude vraćen odakle je bio istjeran, u sudstvo. Početkom 1991. imenovan je članom Vrhovnog suda Hrvatske, zatim i zamjenikom predsjednika toga suda.
Međutim, kad je u rujnu 1992. u jednoj prometnoj nesreći tragično poginuo predsjednik suda Zlatko Crnić, HDZ-ova glasačka mašina u Hrvatskom saboru za novog predsjednika Vrhovnog suda imenovala je Milana Vukovića. Ništa nije smetalo što taj čovjek nije imao relevantnih kvalifikacija i samo jednu godinu sudačkog staža, jer bio je kandidat i poslušnik Franje Tuđmana. Prihvatio se misije da u hrvatskom sudstvu provede Tuđmanovu ideju o “jedinstvu državne politike i svih organa vlasti”, što je de facto značilo ukidanje koncepcije nezavisnog sudstva i stavljanje cjelokupnog hrvatskog pravosuđa u službu vladajuće politike.
U to vrijeme već sam s Vladimirom Primorcem i njegovom suprugom nedjeljom ujutro u 8 sati povremeno odlazio na šetnje do sljemenskih vrhova i natrag, što nam se ubrzo ustalilo kao redoviti tjedni ceremonijal. Na šumskim stazama razgovarali smo o knjigama, filmovima, kazalištu i udisali smirenost prirode, ali bilo je trenutaka kad Vlado nije mogao zatomiti muku kroz koju je prolazio. Doslovno se sjećam njegovih riječi da će nasrtaj politike na sudstvo, koji je tada kulminirao (1993. do 1995. godine), za Hrvatsku imati najdugotrajnije negativne posljedice, od kojih će se zemlja oporaviti mnogo teže nego od ratnih posljedica, korupcije, takozvane privatizacije i svih drugih nevolja koje su se nagomilale.
Borac za nezavisne sudove
Bitku protiv instrumentalizacije sudstva Primorac je najprije poveo na sjednicama unutar Vrhovnog suda, pa tek kad se to pokazalo uzaludnim počeo je sa sve češćim javnim istupima. U velikom intervjuu za časopis Erasmus (br. 7, lipanj 1994.) rekao je da se “u Hrvatskoj kriminal valja po cestama, osobito gospodarski, a nitko ga ne goni”. Zaključio je da je “nezavisno pravosuđe temelj demokratskog življenja”, da bi “etika profesije trebala biti glavna i presudna obrambena snaga protiv bilo kojeg totalitarizma”, da bi “moral i pravo morali usporedno teći (i) ne smije se dopustiti da oni budu u suprotnosti”, da su “savjestan rad, stručnost i poštenje mjerila za odanost Hrvatskoj”.
Ključna točka kampanje koju je Milan Vuković poveo za “čišćenje” hrvatskog pravosuđa i pretvaranje u oruđe politike, a protivno principu trodiobe vlasti, bilo je formiranje Državnog sudbenog vijeća kao institucije koja će prema novom Ustavnom zakonu biti nadležna za imenovanja svih novih sudaca, nakon obaveznog reizbora.
O sastavu DSV-a odlučuje Sabor, a glavni predlagač je Vrhovni sud, na temelju obavezne ankete među sucima okružnih i općinskih sudova i odluke Opće sjednice Vrhovnog suda. Na tajnom glasanju provedenom na dvije sjednice u srpnju 1993. u Okružnom sudu u Zagrebu, na kojima je glasovanju pristupilo ukupno 211 sudaca, Vladimir Primorac dobio je najviše glasova za člana i predsjednika DSV-a (179), a Milan Vuković bio je na 15. mjestu sa 42 glasa.
Protuustavni manevar
Na tajnom glasanju Opće sjednice Vrhovnog suda Primorac je također dobio najviše glasova, a Milan Vuković bio je osmi. A zatim je predsjednik Tuđman izvršio jedan od svojih znamenitijih protuzakonskih i protuustavnih manevara: spriječio da rezultati tajnih glasanja dođu pred Sabor. Putem svog savjetodavnog VONS-a (Vijeća za obranu i nacionalnu sigurnost) formirao je posebnu ad hoc komisiju na čelu s Ivićem Pašalićem (Pašalićeva komisija) koja je za Sabor pripremila “zbirni” prijedlog članova DSV-a na kojem, naravno, nije bilo Vladimira Primorca, pa je samo ta Pašalićeva lista došla pred saborske zastupnike i HDZ-ova glasačka mašina u Saboru bez teškoća je odradila svoj posao.
Po Pašaliću formirano Državno sudbeno vijeće, odlučujući o reizboru sudaca za Vrhovni sud, odbilo je 16. veljače i 27. travnja 1995. kandidature Vladimira Primorca i još 12 predloženih kandidata za članove Vrhovnog suda, koji su protiv tih odluka podnijeli ustavne tužbe. Ustavni sud odlučio je u korist tih tužitelja, poništio je odluke DSV-a, ali pokazalo da su Tuđmanova volja i Pašalićeva lista jače i od Ustavnog suda, čije odluke daljnjim manipulacijama nisu provedene.
Vrhovni sud Hrvatske tako je “očišćen” od “remetilačkih faktora”, a cjelokupno hrvatsko sudstvo istim je postupkom reizbora “očišćeno” od blizu 60% svojeg dotadašnjeg sastava, jer se radilo o “nepodobnicima” koji su bili Srbi, bivši komunisti, politički neposlušnici ili naprosto ljudi koji su ustavne odredbe o neovisnom sudstvu preozbiljno shvaćali. Među glavnim kriterijima za nova imenovanja podrazumijevale su se i zasluge ili podobnost za vladajuću politiku. Od tih udaraca hrvatsko se pravosuđe pomalo oporavlja već više od 10 godina, i vjerojatno mu još toliko treba da se sasvim oporavi.
Principijelan zastupnik
Vladimir Primorac tako je drugi put istjeran iz sudstva, ali ovaj se put nije morao vratiti u njemu neželjeno odvjetničko zvanje. Za parlamentarne izbore u listopadu 1995. Dražen Budiša ga je stavio visoko na kandidatsku listu HSLS-a i bio je izabran u Hrvatski sabor. Brzo je bio zapažen. Akribijom savjesnog suca pripremao se za sudjelovanje u raspravama, a raspravljao je uglavnom samo onda kad je imao što novo i bitno reći. Najvrsniji pravnik u sabornici, u svojim istupima pravnički je bio vrlo odmjeren, ali u sudačkoj maniri strog kao kritičar jednog nedemokratskog i amoralnog režima.
U televizijskim prijenosima iz sabornice, često beskrvnim i dosadnim, Primorčevi su istupi bili osvježenje koje je ljude zadržavalo uz ekran. Bilo je zadovoljstvo vidjeti kako nepoznati prolaznici na ulici, izletnici na sljemenskim šetnjama, jutarnji kavopije u kavanama, srdačno prilaze Vladi, čestitaju mu na jučerašnjem istupu u Saboru, hrabre ga da ustraje, nagovaraju ga da se na narednim izborima kandidira za predsjednika Republike kako bi mogli za njega glasati.
Primorca je teško pogodio raskol u njegovoj stranci, što ga je uzalud pokušavao spriječiti. “Prijatelji su mi na obje strane, istomišljenici ni na jednoj, naprosto ne shvaćam o čemu se svađaju”, znao se požaliti i u veljači 1998. istupio je iz stranke. Kao čovjek od čvrstih principa, kao zastupnik izabran na listi stranke, a ne pojedinačno, ujedno je vratio i svoj zastupnički mandat. Nije to bio dužan učiniti ni po kakvome propisu, nakon svega dvije i pol godine svog saborničkog staža, i nitko to od njega nije tražio. Mnogi su ga čak i odgovarali, ali Vlado je ostao dosljedan: zaslugom stranke stekao je mandat, on ga stranci i vraća. Bez obzira na gubitak znatnih materijalnih beneficija - na što se dosad, koliko mi je poznato, ni prije ni poslije Vlade Primorca nije dobrovoljno odvažio nijedan saborski zastupnik koji bi se našao u sličnoj situaciji.
Novinar u 63. godini
Mislim da Vlado Primorac nikad nije sasvim prebolio gubitak sudačkog zvanja koje je držao svojom životnom snagom i pozivom. Vjerojatno je upravo zbog toga prihvatio prijedlog Viktora Ivančića i Heni Erceg da u Feral Tribuneu piše tjednu kolumnu pod naslovom “Pravorijek”. Već i samo ime rubrike davalo joj je sudački ton, podsjećalo je na Vladinu pravu profesiju.
Ipak je nekoliko dana oklijevao, prije nego što je konačno pristao: u šezdeset trećoj godini života početi redovito pisati za novine, što nikad nije činio? Hoće li umjeti? Ali Feral je bio velika Vladina simpatija, a iskazivanje javne riječi njegova trajna želja. I tako se 16. ožujka 1998. u Feralu pojavio prvi “Pravorijek” koji je do 2. rujna 2000. izlazio redovito svakoga tjedna, s izuzetkom dva Feralova broja u prosincu 1998., kad je Vlado bio podvrgnut kirurškom zahvatu koji je potvrdio opaku bolest.
U kolumnu “Pravorijek” Primorac je ugradio svoje životno iskustvo, trajni interes za pojave u javnome životu, dosljednu demokratičnost u političkim opredjeljenjima, pronicljivu analitičnost, veliko pravničko znanje i umijeće, strastvenu privrženost moralnim načelima i pravdi, netrpeljivost prema autokraciji, zakulisnim manipulacijama, trulim kompromisima, bezakonju i nepravdi, a sve to prožeto habitusom ponekad uviđavnog, ali uvijek i strogog suca.
“Pravorijek” je postala jedna od najzapaženijih komentatorskih rubrika hrvatskog novinarstva, za brojne čitaoce čvrsti kriterij za ocjenu aktualne politike i perturbacija u javnome životu.
Ljubav prema književnosti
Samo u prvim tekstovima osjećala se stanovita autorova nesigurnost. Poručivao je uredništvu neka krate što misle da je loše napisano ili suvišno, neka uopće ne objavljuju ako ne valja. Uredništvo nikad nije kratilo, nikad odbacilo tekst i neprekidno je ohrabrivalo autora. Pero se ubrzo oslobodilo i nama znancima i znalcima priredilo radosno iznenađenje: čovjek koji je cijeli svoj radni vijek pisao samo suhoparne presude, odvjetničke žalbe, pravničke elaborate i predstavke, odjednom se iskazao vrsnim publicističkim stilom, sočnim metaforama, primjereno diskretnim humorom. Mislim da mu je pomogla dugotrajna ljubav prema umjetničkoj prozi i poeziji, koju je volio, obilno čitao i po pamćenju znao često citirati.
“Pravorijek” je postao jednim od važnih životnih vrhunaca javne djelatnosti Vladimira Primorca. Dva nedemokratska režima istjerivala su Vladu iz sudstva, a on im se “Pravorijekom” vratio i sudio tim režimima.
Nastavak teksta o tri Vladimira bit će objavljen 12. 9. u Nedjeljnom Jutarnjem