Posljednje poglavlje kontroverzne Autobiografije Sir Alexa Fergusona ima filozofski, pa čak i lirski epilog. Knjiga, koja je u Velikoj Britaniji uskovitlala veliku prašinu, jer najveći trener u britanskoj nogometnoj povijesti nije propustio da se na izlaznim vratima ne napije krvi, nekim, njemu vrlo “dragim” ljudima, izdiktirao je u pero Paulu Haywardu, koji je bilježio njegove misli:
“Kada sam 1993. godine pobijedio svoj prvi Prmiership, želio sam da moji igrači ostanu prizemljeni, čvrsto na zemlji. Sedam godina sam pripremao momčad za taj pothvat. Na taj način želio sam zadržati prednost i ojačati snagu Manchester Uniteda. Rekao sam tada; neki se ljudi žele odmarati, samo žele otići u Saltcoats, 25 milja udaljenu obalu od Glasgowa. Neki ljudi žele samo to. Neki su sretni ako mogu ostati kod kuće i gledati ptice i patkice kako plivaju u jezeru u parku. A neki žele otputovati na Mjesec. Toliko o ljudskim ambicijama...”
Uvijek kada pišem o Alexu Fergusonu, uvijek se sjetim Ćire Blaževića. Njihova nogometna veličina je nemjerljiva, iako je Ćiro Blažević dobio medalju trenera svih trenera, a Ferguson “samo” vitešku titulu iz ruke engleske kraljice. Oba su iz kategorije nepoderivih. Za razliku od Fergusona, o kojemu su napisane brojne knjige i kojemu je ovo četvrta ili peta biografija, koju ćete zateći na policama knjižara na Leicester Squareau u Londonu, o Ćiri Blaževiću još nije napisana ni jedna knjiga.
Ali strašno me intrigira zadnje poglavlje u Ćirinoj biografiji? Ćiro sasvim sigurno ne bi pisao o patkama koje plivaju na jezeru u parku, u njegovom zadnjem poglavlju bile bi sočne rečenice o Mamićima, Medićima i Sanaderima, lomio bi se u dvojbama da li “gore” ima bankomata, bile bi to lamentacije o smrti, grobnicama, još jednom angažmanu u Kini i strahovima od medijskog zaborava.
Već danima gledam naslovnu stranicu Fergusonove autobiografije. Vidim lice jednog arogantnog čovjeka, koji je definitivno uspio iz škotskog Govana podčiniti nogometni svijet, lice koje na ovaj svijet gleda s neskrivenim prezirom. Iz njega zrači samopouzdanje i sigurnost čovjeka, koje ne mogu srušiti ni milijunaši i medijski ljubimci, poput Davida Beckahama, Roya Keanea ili Erica Cantone. S posebnim prezirom i odvratnim izrazom lica odnosio se prema pressu, prihvaćao je to kao torturu. To lice ne može sakriti da se nešto i popilo...
Od svih nogometnih ljudi najviše su me privlačili Alex Ferguson i Johan Cruyff. S Fergusonom sam se dvaput susretao, u Carringtonu, trening kampu Manchester Uniteda, dok sam s Cruyffom radio jedan intervju u Barceloni. To su dvojica nogometnih ljudi koje možda i najviše poštujem u nogometnom svijetu, jer su promijenili, modernizirali nogomet. Kada sam došao u Carrington, zapao sam u nevolje, jer je Peter Schmeichel odbio unaprijed dogovoreni intervju. “Jednostavno, danas nisam raspoložen...” Nije ga zanimalo što sam putovao dvije tisuće kilometara da bi se on, Peter Schmeichel, obratio Hrvatima; nije mu se dalo. I tako sam naletio na kancelariju Alexa Fergusona, koji je strpljivo saslušao moj problem, izvukao je vrlo ispravnu flašu iz ladice i rekao: “Možemo li malo porazgovarati. Ne brinite, Schmeichel će čekati...”
Silno su ga intrigirali igrači s prostora bivše Jugoslavije, raspitivao se o Stjepanu Tomasu i Silviju Mariću. “O Bobanu sve znam, da nije obolio od mononukleoze, već bi bio na Old Traffordu!” Ostali smo dobrih sat vremena, zbog one tečnosti od ječma iz Aberdeena zamalo smo “spojili stolove”. Bio je vrlo srdačan i ne sumnjajte, Peter Schmeichel je čekao, bi je vrlo raspoložen za sva pitanja i još mi je darovao golmanske rukavice.
Johan Cruyff je sušta suprotnost. Profesionalno je odradio intervju, odgovorio na pitanje, istina, što je kraće mogao, ali me ni jednom nije pogledao. Cijelo vrijeme je gledao kroz prozor. Tada sam istinski “zavolio” Nizozemce.
Alex Ferguson u knjizi triput spominje Luku Modrića. U prvoj situaciji ga ističe kao rijetki primjer igrača u modernom nogometu, koji nije “padavičar” ni glumac. Ni Giggs i Scholes nikada ne padaju, usporedio je. Ne skriva da ga je želio dovesti na Old Trafford, da su to od njega zahtijevali mnogi ljudi, ali “sa Spursima smo imali loša iskustva u transferu Dmitra Berbatova i nismo željeli nastaviti nositi taj teret”. Nije zapisao da je jednog ljeta čekao Modrića u Saint Tropezu na Azurnoj obali, ali se “gentleman s Velebita” nije pojavio. U trećem spominjaju govori o utakmici protiv Reala, kada se “Modrić efektno s nama obračunao”, a nož u leđa nam je zabio C. Ronaldo.
S Ćirom sam proveo mnoge noći. Da sam toliko bio sa svojim ženama, nikada me ni jedna ne bi napustila. Pa iako znam da je nogomet u suštini prljav, da u njemu podzemlje ima čvrste korijene, ne jednom mi se Ćiro kleo najsvetijim stvarima. “Sine, nikada nisam povrijedio sport?” Niti kada ste u Novom Sadu pobijedili Vojvodinu 7-1, provocirao bih. “Kunem ti se, ni tada...” Sjetio sam se toga kada sam u Fergusonovoj biografiji naletio na ulomak u kojemu razgovara s Cruyffom.
“Jedne noći 1990. Johan Cruyff mi je rekao - nikada neće pobijediti u Ligi prvaka. Zašto, pitao sam? Jer niste varalica, jer ne kupujete suce! Odgovorio sam mu - ako je to moj epitaf, prihvatit ću ga!”
(...)