Pismo za Zorana M. Naslovio sam tekst tako da mu se već sada mogu prigovoriti dvije greške. Prvo: onu pravopisnu. Naime, porabu ovoga “za”, jer pismo se, dakako, upućuje nekome, a ne za nekog. Drugo: ovaj je tekst upućen javnosti pa to “za” može implicirati podršku Milanoviću.
Kako sam i htio da tu podršku ovakav naslov teksta podrazumijeva, tako se otvara pitanje: da li je upravo ta podrška - pogreška?
U proteklih pet, šest godina često sam kritički, pa i vrlo kritički pisao o Milanoviću. Vjerojatno je da i dalje ću.
Régis Debray, izuzetno značajni analitičar i mislilac politike, u svojoj je “Kritici političkog uma” napisao: “Politika mi je dugo skrivala ono političko”.
Sasvim su rijetki naši političari kojima bi ova izuzetna konstatacija mogla išta značiti. Naime, čim se pusti našijenci late politike, netom “uđu u politiku”, oni u nju dospiju s onih par polupraznih ili polupunih stranačkih ideologema, ali i banalnih parola u kojima je sadržano baš sve njihovo “političko”.
‘Zakletva samome sebi’
Nikako ne mislim da Milanović pripada takvima. Njegovi su problemi nešto drugačiji. Ukratko. Karakter je, kaže Sartre, “zakletva samome sebi”.
No, nedavno je gđa Jadranka Kosor rekla nešto zanimljivo i na tu temu. Kazala je da se Milanović od početka mandata “mijenjao i shvatio kako više mišljenja, pa i onih s kojima se ne slažeš, ne škodi. Mislim da je shvatio, doduše malo kasno, kako ljude treba okupljati, a ne dizati zidove i ironično odbacivati svaku kritiku”.
Moja i Milanovićeva shvaćanja socijaldemokracije doista su vrlo različita. Pa i u pogledu tzv. unutarpartijske demokracije. Tu mi, na primjer, jako ružno strši cijeli “slučaj” Aleksandre Kolarić i njezinog isključivanja.
Međutim: osnovni odnos naspram onog što se zbiva unutar naše tzv. društvene atmosfere, spram onog što se danas odigrava na hrvatskoj političkoj sceni, a još i više odnos spram onog što se razigrava iza nje, smatram da nam je gotovo pa podudaran. Kad kažem naše društvene atmosfere, tu mislim i na onaj labirint ogorčenja gdje ni misli ni primisli više ne vide rješenja, gdje slabo pomažu riječi ohrabrenja, gdje trunu i zadnje klice socijalnog strpljenja.
Sartre u svojoj teoriji angažiranosti kaže da nam situacije svagda nalažu neki izbor, da svakim svojim izborom u stvari “izabiremo sebe pred drugima”, a da “za izbor nema isprike”.
Dakle: ukoliko je u ovoj situaciji, dapače predizbornoj, moj izbor, odnosno podrška Milanoviću, a time ujedno i nekim njegovim posebno vrijednim suradnicima, pogreška preko koje mi mnogi protivnici, ali niti neki prijatelji neće prijeći, tada već unaprijed želim reći da za izbor nemam isprike. Glavni razlog učešća u svemu ovome, pa i sam razlog za navedeno “za”, oblikovat ću samo u jednoj postavci. Sve ostalo bit će joj ilustrativni dodaci.
Hrvatska suvremena politička scena već je dvadesetak i više godina scena kolektivnog samoosakaćivanja.
Sintagmu “kolektivno samoosakaćivanje” preuzeo sam iz jednog spisa Hansa Magnusa Enzensbergera, velikog suvremenog njemačkog književnika. Preuzeo sam ovu sintagmu upravo zato jer smatram da to kolektivno samoosakaćivanje pojmovno sasvim zaokružuje već brojne činove, a k tome razne probe i opasna isprobavanja kojima je prenategnut sadržaj hrvatske političke drame.
Misliti unaprijed
Sve što ću ovdje još upotrijebiti iz tog značajnog spisa - objavljenog pod naslovom “Izgledi za građanski rat” u Suhrkampu 1993. - prvenstveno je zbog toga jer radi se o književniku koji znade misliti unaprijed upravo ono što ovdje ne znamo ili ne želimo promisliti ni unazad.
Enzensberger mnogo toga, pa tako i same indicije kolektivnog samoosakaćivanja vidi i misli u okviru nečega što on naziva: “molekularni građanski rat”. To je rat koji “počinje neprimjetno, bez opće mobilizacije”. Njegov “početak je bez krvi, indicije su bezazlene”.
Po bezazlenosti uvijek je prvi na redu jezik. Već zbog vrlo izložene uloge jezika, ali nikako ne samo predizbornog razdoblja u kojemu se na kraju uvijek ratuje jedino riječima, osvrnut ću se upravo na njega.
Početkom devedesetih Tuđmanov HDZ smjesta radi na reformi i na prihvaćanju novog hrvatskog jezika. Vjerojatno sasvim spontano, ali upravo u smjeru one Rauschningove invektive iz tridesetih godina kojom se zahtijeva “prihvaćanje novog narodnog jezika”. Njegovom “naracijom” započinje ona “totalna mobilizacija” kojom starta nacional-socijalizam.
Najmanje se tih devedesetih radilo o zaista potrebnome čišćenju hrvatskoga od srbizama. Daleko više se radilo o izmišljanju i prihvaćanju tvorbi na tragu “korienskog” pravopisanja i njegovih smišljotina.
Neke su hrvatske riječi bile, pak, na duže vrijeme, izbačene iz uporabe. Na primjer, riječ “radnik”. Tako je u Hrvatskoj, privremeno, nestalo i “radničke klase” i svih njenih problema. Naročito njenih “iskaza gorčine” ( R. Rossand).
Rješavajući se, obično se kaže, totalitarnog nasljeđa socijalizma, Tuđman je i moćni je Tuđmanov HDZ nastojao, najprije, u hrvatski jezik unijeti rječnik s razine vlastite ideološke sintakse.
U ime tada proglašene “duhovne obnove” nastoji se najprije repozicionirati govor. Njime mobilizirati masu, utjecati na moralni ustroj nacije i ujednačavati politička ponašanja u njoj.
Takvu “duhovnu obnovu”, kojom je Tuđman otvoreno predviđao i vladavinu hadezea na dvadeset i više godina - a imam osjećaj da je pri tome mislio na zauvijek - crkva je, naravno, pozdravila i stalno aktivno podržavala.
Kažem: naravno, zato jer je Tuđmanovim pozivom na “duhovnu obnovu” u javni opticaj bila poslana riječ koja ima posebnu moć da već svojim oblikom asocira dio one beskonačne cjeline čiji je crkva već oduvijek glavni interpret.
Bjesomučni ignoranti
Međutim, Tuđmanova parola “duhovne obnove” za sobom nije u javnoj uporabi ostavila ništa pametnog. Ostala je jedino kao puka formula, kao jedna jedina “teorijska” uzdanica brojnim politikantima i drugim bijesnim ignorantima koji se neprekidno recikliraju na hrvatskoj političkoj sceni.
Pa kada je već riječ o politikantima i bjesomučnim ignorantima, tada, na primjer, i u vukovarskim razbijačima dvojezičnih ploča, u jurišnicima na ćiriličko pismo, ukratko: na hrvatsko ustavno zakonodavstvo, vidim na djelu i beščašće neznanja. Oni se, naime, iskaljuju na onom pismu kojim je kroz hrvatsku povijest ispisan i značajan dio upravo njezinih kulturalnih akata i konstitutivnih dokumenata.
Već na takvo samoosakaćivanje odnosila bi se, na primjer, Enzersbergerova opaska da borci u molekularnom građanskom ratu “čine sve što je u njihovoj moći da bi svoj položaj zaoštrili do krajnosti. Ne samo one druge, već i sebe same pretvoriti u ‘zadnje smeće’”.
Crkva svojom duhovno uravnoteženom riječi i pastirskom brigom, nedvojbeno je, može i želi - a kazat ću to, najkraće, tragom Gotovčeve poetske riječi - “čuvati Hrvatsku od niskosti i mržnje”.
Međutim, jedno njezino vojujuće krilo svojim je oratio miliariter oblikovalo, a ne samo ohrabrilo, jezik nesuvislih političkih ideja, želja i poruka Tomislava Karamarka, predsjednika HDZ-a i glavnog kandidata opozicije za novog predsjednika vlade.
Prvo je Valentin Pozaić, pomoćni biskup zagrebački i profesor moralne teologije, bio taj koji je, nedavno, i glasno i jasno, kazao da Hrvatskoj “treba” jedna “nova Oluja”.
Zatim je, upravo za Pozaićem, Karamarko u svibnju objavio da je Hrvatskoj potreban “novi domovinski rat”, ali ističe: onaj “bez krvi”. Reklo bi se “molekularni”.
Tuđmanovu “pomirdbu” s ljevicom ocijenio je privremenom zato jer da su Tuđmana njegova “dobronamjernost i političko-povijesni trenutak potaknuli da ide na pomirdbu, jer se spremao rat”.
Prvi je Valentin Pozaić taj koji predlaže da “nova Oluja” započne makar lustracijom.
Globalna lustracija
Zatim, to jest za njim, Karamarko na prvom mjestu, u svome planu za “novi domovinski rat”, ističe potrebu za lustracijom. A za njega lustracija znači daleko više od onoga što inače znači.
“Lustracija nije suđenje nekome ili zatvaranje nego temeljita promjena opće društvene klime, cjelokupnog društvenog sustava… Ono što moramo učiniti - to je da mijenjamo klimu u društvu i državi i da raščistimo temeljne istine i pojmove i da sveobuhvatno proanaliziramo i pojasnimo…” itd.
Ova Karamarkova, nazovimo to, globalna lustracija ustvari je njegova generalna nadoknada za “apsurdnost neprovedene lustracije”. Ta globalna lustracija samo je obnovljeni poziv na totalnu mobilizaciju (die totale Mobilmachung) usmjerenu na očišćenje (lustratio) svega hrvatskog društvenoga prostora i političkog polja. No, ovog puta ovim redom: kompletnom revizijom Tuđmanove ideje općehrvatske pomirdbe, revizijom istine o stanju nacije, revizijom djelovanja javnih osoba u proteklih 25 godina, revizijom školskih programa…
Oruđe fikcije
To očišćenje valja sprovesti, a odakle bi drugo nego iz nazora i pod nadzorom Tomislava Karamarka. Karamarka koji “retuđmanizira” stranku uvjeren da bi Tuđman, danas, “vjerojatno postupio - ili postupao - jednako kao ja”. Karamarka čije “ideje su ultradesne” i njegovog HDZ-a koji je danas “desnija stranka nego što je bila u Tuđmanovo vrijeme” ( J. Kosor) te inih članica njihove domoljubne koalicije. Takvo očišćenje bit će, to je nedvojbeno, ritualizirano i kao iskupljenje (lustratio, redemptio) u vojujućemu krilu crkve.
Prvi glas toga vojujućeg krila, pomoćni biskup zagrebački, Valentin Pozaić, tvrdi da je ova aktualna vlast “neokomunistička” i “liberalno fašistička”, pa je valja “svrgnuti”. Svrgnuti, između ostalog, i zato jer ona nema na umu to da je Bog “stvorio Adama i Evu, a ne Adama i Stevu”.
Zatim je Karamarko upravo iz te tri upute, iz ovih posvećenih riječi pisao svoj “antikomunistički manifest”. Njime je novelirao trajni politički manifestluk svojeg hadezea jednim novim prilogom našem kolektivnom samoosakaćivanju.
Ne želim ovdje prizivati njihovu umjetnost gospodarske pretvorbe i kriminalne privatizacije, izbor dvjesto posebno povlaštenih obitelji, puteve otvorene korupciji, nalog da se hrvatsko društvo deklasira time da se odrede i uvedu “stališi”, sudsku presudu stranci, vanjski dug koji je generiralo i degeneriralo - ukupno a za sada - i sedamnaestogodišnje umijeće hadezeovske vlasti… Nisam spominjao ni svastiku, ni pozdrav “Za dom spremni!”, ni urlanje publike koja ga prihvaća, ni petljanje oko referenduma o njegovu uvođenju…
Usput. Jedan povjesničar smatra da njegovu NDH nisu upropastili, na početku malobrojni a obrazovani, izvorni ustaše, nego takvi koje on naziva “nastaše”: populacija koja im se hrpimice priključila, a koja je naprosto “nastala”. Nastala je, upropastila je, ali očigledno nije nestala. Sada to, možda, ide obratnim putem. Zasad ovdje imamo samo “nastaše”.
Da zaključim. Nisam, već odavno, “član” neke stranke. Međutim, ne znam biti samo promatrač. Zato nastojim biti blizu onom što sadržano je u ideji vodilji jedne knjige Raymonda Arona. Biti “angažirani promatrač”.
Na jezik sam se usmjerio kao na oruđe fikcije pa onda oruđe i svake političke prozodije jer ova je oduvijek i “upravljanje fikcijom” ( S. Mallarmé, svibanj 1895.).
Usmjerio sam se zato jer jezik, pogotovo u vremenu pred izbore - naime u razdoblju u kojemu i svi političari štošta govore - nije samo indikator stranačkih namjera i “opasnih namjera”. Jezik je tada i izdajica mogućnosti: personalnih, a ne samo stranačkih.
Jezik hadazeovaca, na primjer, on je pravo čudo od paradoksa. To je, naime, jezik koji je bahat od neuspjeha.
Kakvih? Kojih? Na ta pitanja najkraće se i najlakše se i najtočnije se može odgovoriti parafrazom onog zaključka kojim je talijanski pisac, nobelovac Dario Fo, u nedavnom razgovoru, ocijenio način rada i ukupno političko djelo Berlusconija.
Moja potpuna parafraza njegovog zaključka glasi ovako: HDZ je obespametio Hrvatsku.
To da je HDZ obespametio Hrvatsku dramatična je činjenica, a ne samo polemička dosjetka.
Danas su, u svjetlu te činjenice, Milanovićevi stavovi i njegovo djelovanje u politici - možda još i na vrijeme - oblikovani i svim novim uvidima koje je, u protekle četiri godine, imao upravo u tu istinu. Kažem, možda još i na vrijeme, ali ne samo zbog kratkoće vremena što ga je do parlamentarnih izbora ostalo.
Na brisanom polju
Malo vremena još je preostalo da se socijaldemokraciju u Hrvatskoj reprojektira tako da je njezine stranke i srodnici svojim projektima i projekcijama autoriziraju umjesto što stalno “elaboriraju” jedno, a alternira se svašta. Svašta, a njime se socijaldemokracija i našla na brisanome polju svačega. Tako je - u sutonskoj varijanti Sassonove definicije - socijaldemokracija postala raspršena tek na “sve ono” što socijaldemokrati čine. Zbog toga bi njene mogućnosti valjalo podići i dugotrajno podizati tako da se zapriječi HDZ-ovo i hadezeovsko ultraško obezpamećivanje Hrvatske.
Pa i s ovim na pameti napisao sam svoje “za” za Milanovića.