Ovo nam je najprodavanija knjiga ove godine - rekao mi je prodavač u Priručnoj knjižari Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) kada sam u srijedu kupovao svoj primjerak nove knjige Vladimira Stipetića.
Doznajemo da je i Vlada nešto ranije naručila svoj primjerak knjige ”Dva stoljeća razvoja hrvatskog gospodarstva”. Beskrajna riznica povijesnih podataka, ali i ozbiljan pokušaj ispravljanja niza povijesnih zabluda o ključnim formativnim razdobljima Europe, Jugoslavije i Hrvatske i moraju biti nezaobilazna literatura ozbiljnog političara.
Meštrović i Hegedušić
Dan ranije sjedio sam s profesorom Stipetićem u njegovom knjigama, poviješću i umjetninama krcatom zagrebačkom stanu u mirnoj ulici u blizini poslovnog središta Zagreba - između Zagrebačke burze i poslovnog tornja Zagrepčanka. Razgovor o novoj knjizi pretvorio se u luksuz privatnog predavanja u ambijentu u kojemu originali Meštrovića i Hegedušića djeluju sasvim prirodnom nadgradnjom, baš kao i čaša starog francuskog konjaka, koju je profesor stavio na stol za dobrodošlicu. Već 16 godina u mirovini, danas osamdesetpetogodišnji Stipetić niti ne razmišlja o prestanku aktivnog življenja. Fizički je, kaže, malo usporen, ali “u glavi i dalje snažan i znatiželjan”. Tako je zapravo i nastala ova knjiga koju je pripremao i pisao punih deset godina. Započeo je, priča, tako što je za svoj račun istraživao ekonomsku povijest Hrvatske i našao se pred zidom potpunog znanstvenog sljepila.
- Kada sam u svojim istraživanjima stigao na razdoblje od 1948. do danas ostao sam zapanjen. Svi naši ekonomisti kao da su bili slijepi, kao da uopće nisu vidjeli što se po svijetu događa. Bavili su se samo Hrvatskom, odnosno Jugoslavijom i samo domaćom ekonomijom. Pitao sam se - što je to? Pokušao sam dobiti odgovore u povijesnim knjigama i otkrio tužnu istinu da te knjige ne daju nikakav odgovor što se to događalo s hrvatskim gospodarstvom u posljednja dva stoljeća.
Hrvatska 1500.
Kada sam shvatio da odgovor na moje pitanje ne postoji, odlučio sam sâm to istraživanje preuzeti na svoja pleća. Moram reći da sam našao tisuće zapreka. Ali ipak sam završio. Trebalo mi je 10 godina.
Tijekom svog istraživanja konstatirao je, prisjeća se, niz tužnih stvari. Primjerice kako je povijest hrvatske ekonomike bila disciplina na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, ali je taj predmet ukinut. Iako ni to nije bilo posve sjajno. - Radili su klasične mikrostudije, ali sve je to bilo fragmentarno. Imate, primjerice, odličnu monografiju o feudalnom dobru Orahovica. Sjajno, ali izvan bilo kakvog konteksta. Vi ne znate je li to bilo tipično za Hrvatsku ili je to bila samo iznimka koja potvrđuje pravilo. Paralelno imate izdvojene priče o onima koji su uspjevali i onima koji su propadali, ali ne znate što je bilo trend. Morao sam sâm agregirati podatke da vidimo što se tijekom tog vremena događalo u Hrvatskoj.
Za taj zadatak preuzeo je metodologiju s kojom se svojedobno poslužio i Angus Maddison, jedan od velikih “knjigovođa povijesti”. Njegovim istraživanjima služio se i ranije u svojim radovima, kada je slijedeći Maddisonove statistike temeljene na BDP-u prikazanom u fiksnom tečaju dolara iz 1990. i uspoređujući svoje istraživačke rezultate s Maddisonovim nalazima, stigao do također poraznog rezultata: Hrvatska se oko 1500. godine po stupnju gospodarskog razvoja nalazila 2 posto iznad svjetskog, a 25 posto ispod zapadnoeuropskog prosjeka. Početkom prošlog stoljeća, 1913. godine bila je 9 posto ispod svjetskog, a čak 60 posto ispod zapadnoeuropskog prosjeka.
Gdje smo u patentima
Amerikanci su, kaže Stipetić, u svojim istraživanjima iz sredine prošlog stoljeća utvrdili da za povećanje njihovog BDP-a nije bio presudan kapital, nego da je rast u najvećoj mjeri bio i ostao zasnovan na kvaliteti obrazovanja i istraživanja. Mi baš u tome zaostajemo. Hrvatska na milijun stanovnika ima jedan europski patent godišnje. Njemačka ima 139. Slovenija ima daleko više istraživača od Hrvatske. Danska ima 40 puta više patenata od Hrvatske, a pet puta više istraživača. Kao ilustraciju za to spominje svojevrsnu ”Chronique scandaleuse”.
- Imali smo u Plivi veliki vlastiti istraživački institut, ali smo ga prodali Englezima. Onda su Englezi zaključili da im trebaju stručnjaci koji će voditi institut. Raspisali su međunarodni natječaj i nakon pola godine izabrali šest ljudi. Vrsni stručnjaci stigli su u Hrvatsku samo da bi im naše Ministarstvo znanosti reklo kako mi imamo višak kemičara u Hrvatskoj i da oni ne mogu ovdje raditi. Čekajte, moilim vas!
Upravo to je, kaže, stanje duha koje Hrvatskoj sigurno ne jamči svjetlu budućnost, ako se tako što nastavi. - Kažem ako, ali ne slutim promjene. Zabrinut sam.
Zabrinjava ga i što ponekad, zapravo vrlo često, glorificiramo institucije i ljude koji to ne zaslužuju.
- Uzmite kao primjer hrvatski parlament, Sabor, koji se nakon stanke ponovno sastaje 1859. i tada raspravlja o tome treba li ponovno uvesti feudalizam. To nije vic. Takav je bio hrvatski Sabor - skupina feudalaca i svećenika. Istovremeno mi čovjeka koji je uveo kapitalizam i stigao s progresivnim idejama, austrougarskog ministra vanjskih poslova Alexandera Bacha, nazivamo apsolutistom i proskribiramo ga. To je naša povijest. Mi danas ocjene tadašnjih ljudi uzimamo kao nepodijeljene istine. A zapravo smo prisiljeni da te negdašnje ocjene kritički razmatramo. To nije lako.