Kada su u hrvatskom Saboru vodili akciju i prepisku s bečkim dvorom o potrebi otvaranja bolnice za psihijatrijske bolesti pisali su im: ‘Svi učeni narodi u Europi imaju svoju ludnicu pa moramo i mi!’ - govori mi Vlado Jukić, ravnatelj Klinike za psihijatriju Vrapče, dok obilazimo Muzej bolnice u Vrapču.
Muzej otvoren krajem prošle godine nepravdeno je ostao nazapažen u javnosti. Kvalitetno osmišljen mali muzej smješten u jednom od bolničkih objekata otvoren je građanima svakodnevno od 14 do 16 sati. Saznajemo tako i da je u suvremenom svijetu nekorektan tremin “ludnica” zamalo bio u prvom imenu bolnice, kada je osnovana. Naime, u planovima za gradnju se 1873. godine spominje Javna ludnica za opseg Kraljevine Hrvatske i Slavonije. Kada je bolnica sagrađena 1879. godine nosila je novo ime, Kraljevski zemaljski zavod za umobolne u Stenjevcu.
Velikan hrvatske psihijatrije dr. Zvonimir Sušić 1932.
Sve više pacijenata
Klinika za psihijatriju Vrapče u Zagrebu, najstarija je psihijatrijska ustanova u Hrvatskoj sa stotridesetgodišnjom povijesti, i jedina je namjenski građena za psihijatrijske bolesnike. Zgrada je djelo poznatog arhitekta Kune Waidmanna. Nakon dvogodišnje gradnje otvorena je 15. studenoga 1879. godine na tadašnjoj periferiji Zagreba, točnije šest kilometara od Zagreba u Stenjevcu. Dotada su duševni bolesnici “lutali šumama i drumovima, od nemila do nedraga”. Neki su bili na 13. ludničkim odjelu zagrebačke Zakladne bolnice Male braće (na potezu Trga bana Jelačića, nebodera u Ilici i Bogovićeve ulice), odakle su ih u novu bolnicu prevezli fijakerima. Bolnica u Stenjevcu planirana je za oko 300 bolesnika, ali njihov broj je brzo rastao pa je broj kreveta povećan na više od 1000.
Do proširenja 1958. bolesnici su zbog nedostatka prostora spavali na slamaricama. Ženski VIII odjel 1952. godine
Nakon ulaza u muzej gledamo golemu fotografiju čekaonice bolnice u Vrapču iz 1930. ispunjenu stolovima za cvijeće i slamnatim foteljama. Nalik nekom privatnom starinskom sanatoriju. Danas je od starog namještaja u čekaonici ostao samo luster. To ipak ne znači da u bolnici nisu imali smisla za starinu, jer je u muzeju sačuvano niz originalnog namještaja, uključujući i staru apoteku koja je sad izložena u muzeju. Na početku muzeja stoji i bista bana Ivana Mažuranića, koji se zauzeo za gradnju bolnice.
Foto: Tomislav Krišto / CROPIX
“Zemaljska bolnica u Stenjevcu kod Zagreba je zavod za umobolne objega spola. Ona je lječilište za lječive, a utočište za nelječive umobolnike” pisalo je u statutu kad je osnovana bolnica.
Vjerojatno se mnogo toga u liječenju i metodama liječenja pomijenilo od starog doba, pitam ravnatelja Jukića.
- Promijenilo se sve - odgovara ravnatelj. Kad je bolnica osnovana nije bilo lijekova za liječenje psihičkih bolesnika, dodaje.
Prva je bolnica u Vrapču imala odjel za nemirne ženske i odjel za nemirne muške, dok su metode liječenja uglavnom bile - zatvori i čekaj da prođe, da se bolest sama - kroz izoliranost pacijenata - stiša. Dok nisu postojali lijekovi, objašnjava Jukić, većina pacijenata bi znatno duže, pa i godinama boravila u bolnici, dok danas manje više ostaju mjesec, dva.
Terapija stvaranjem
Praksa su u bolnici oduvijek bile i radionice. Isprva obrtničke, u novije vrijeme razne kreativne radionice primijenjene umjetnosti. I neke su se bolesti promijenile po zastupljenosti u bolnici. Mnogi prvi bolesnici patili su od sifilisa, odnosno njegove posljedice - neurosifilisa, kojeg danas skoro i nema.
- U svojoj sam praksi sreo tri osobe oboljele od te bolesti. Danas je zato mnogo ovisnika o alkoholu i drogama. Iako, baš nam povijest pokazuje da se ovdje davno liječio i časnik austrougarske vojske koji je bio ovisnik o kokainu, i koji je patio od istih posljedica kao i ovisinici o kokainu danas, dakle između ostalog upropastio si je karijeru - priča ravnatelj Vlado Jukić. Na zidu muzeja vise i neke od prvih dijagnoza. Tu je rukom pisana dijagnoza mornara Ante Jurića - koji se doživljavao sretnim čovjekom, no posljedica toga je bila nekritičnost i još mnogo toga. Bolest se zove manija.
Foto: Tomislav Krišto / CROPIX
Tematske prostorije
Muzej se sastoji od nekoliko tematskih prostrija. U drugoj gledamo fotografije razaranja bolnice u savezničkom bombardiranju. Saveznici su krivo procijenili da je bolnica željeznički kolodvor u Vrapču kojim se Nijemci povlače. Poginulo je 30-ak liječnika i pacijenata. No, to nije bio najgori trenutak za bolnicu, 1944. godine ustaše trpaju u kamion skoro sve bolesnike i ubijaju ih u Rakovom potoku. Smaknuti su zbog Hitlerove ideologije odbacivanja hendikepa, ali i jer su ustaše vjerovale da se među bolesnicima skrivaju neki Židovi i komunisti. U ovom muzeju je i mnogo “teških” izložaka, koji su bili ili su još uvijek dio bolničke svakodnevice. Kao što je krevet mreža iz 50-ih godina, nalik na kavez od užadi ili stigmatizirani uređaj za elektrošokove koji se više ne koriste u bolnici u Vrapču. Može se vidjeti i košulja za vezivanje - stezulja, remenje te mala soba za izolaciju, koji su još manje ili više i dalje dio prakse ove bolnice.
Autori postava muzeja Lana i Željko Kovačić (Foto: Tomislav Krišto / CROPIX)
Teško razdoblje
Naravno, sve ovo nije ugodno za razgledavanje, ali je poučno i predočava težak put koji prolaze pacijenti, ali i liječnici u borbi s duševnim smetnjama. U Vrapču se nekoć davno izvodila i lobotomija, kao i inzulinska koma.
Najteže vrijeme za bolnicu bilo je nakon Drugog svjetskog rata 50-ih godina.
- Bolnica za 250 oboljelih, imala je u jednom danu po 1800 pacijenata. Zato su se do 1958. godine - u bolnici koristile i ‘slamarice’ na kojima su tijekom noći bolesnici spavali, a koje su se preko dana pospremale. Nakon nekog vremena bolnica u Vrapču dobila je depadanse i uređene su nove slične bolnice u Hrvatskoj - govori Vlado Jukić, ravnatelj. U Bolnici Vrapče primijenjen je prvi i svi kasnije otkriveni psihofarmaci: antipsihotici, antidepresivi, anksiolitici i antiepileptici. Radnoterapijske i socioterapijske, ali i psihoterapijske metode liječenja na ovim su prostorima prvo ovdje uvedene. Razvoju Bolnice pridonijela je cijela plejada istaknutih psihijatara koji su u njoj radili. Ravnatelj Ivo Žirovčić smatra se ocem hrvatske psihijatrije.
Ulaz u ‘meku sobu’ i košulja stezulja ( Foto: Tomislav Krišto / CROPIX)
Krevet mreža, nalik na kavez koristio se u 50-im godinama (Foto: Tomislav Krišto / CROPIX)
Stara apoteka
Fundus muzeja čini nekoliko zbirki radova bolesnika, a koji je nastali u okviru radne terapije. U jednoj od prostorija muzeja predstavljena je i starinska apoteka, koja je nekoć bila u bolnici. Također i lijekovi koji su se propisivali bolesnicima. Saznajemo i da se prvi lijek antipsihotik koji se počeo koristiti u Francuskoj 1952. godine, već iduće godine koristio u Vrapču pod vodstvom ravnatelja Juliusa Dezidera. U zadnjoj prostoriji muzeja predviđen je prostor za kratka predavanja.
Uređaj za elektrošokove (Foto: Tomislav Krišto / CROPIX)
- Sličan sam muzej vidio još prije 20 godina u Helsinkiju. Velika želja mi je bila da i mi dobijemo svoj, na što smo sada svi jako ponosni - kaže ravnatelj Vlado Jukić, koji je autor ideje muzeja.
Autori postava su Lana i Željko Kovačić, a koncepciju Muzeja u bolnici u Vrapču potpisuje Kosjenka Laszlo Klemar. Za muzej je zadužena Snježana Spitzmüller muzeologinja i voditeljica stručne knjižnice. U planu je da muzej bude dio ponude Noći muzeja.
Poznati pacijenti bolnice Vrapče
Znamenita hrvatska slikarica Slava Raškaj liječena je u Zavodu za umobolne Stenjevec od 1902. godine do 1906. godine kada je umrla. Bolnica u Vrapču danas čuva njezinih šest slika. Njihov pacijent bila je i Marija Novaković, pijanistica i slikarica koja je liječena punih 28 godina i u bolnici je otkrila svoj slikarski talent. Književnik Ante Kovačić, autor knjige “U registraturi” liječio se i umro u Zavodu za umobolne u Stenjevcu. Jedan od najvećih hrvatskih pjesnika Vladimir Vidrić liječen je u bolnici u Vrapču. Također, književnik i političar Augustin Harambašić je tu liječen. Pacijent ove bolnice bio je i Branislav Dešković, akademski kipar. U bolnici je do sada liječeno više od 150.000 bolesnika.