Početnik ste u poduzetništvu? Onda je to složenija priča - rekla je čovjeku gospođa u Odjelu za poduzetnike u jednoj poslovnici Zagrebačke banke.
Čovjek želi otvoriti restoran, ne prevelik, u jednom manjem gradu na srednjem Jadranu. Dosad je radio kao zaposlenik kod nekoliko poslodavaca, ali sada, kad ima i iskustvo i znanje, u ranim četrdesetima želi biti poduzetnik: dobar, pošten, bez prevare. Želi plaćati sve poreze, doprinose, želi imati kvalitetnu hranu, želi da mu gosti budu izuzetno zadovoljni, da radnici sretno dolaze na posao... Jednostavno želi imati uspješan biznis. U ovoj fazi još uvijek beskompromisno vjeruje da živi u društvu u kojem nećeš biti kažnjen za uspjeh, u društvu koje te mora podržati ako imaš poštene poslovne namjere. Nema, međutim, novaca, nema nekretninu. Sjedi u uredu Zagrebačke banke, zanima ga kakve su mu šanse za dobivanje kredita.
Kako dišu banke
- Vi, dakle, želite kupiti poslovni prostor za restoran i urediti ga? Teško je govoriti bez konkretnih podataka, načelno vam mogu reći da vam treba dobar poslovni plan, jer nemate uhodanu firmu, pa tako ni bonitetni element, a vrijednost nekretnine koju kupujete mora biti 130 posto vrijednosti kredita, jer nekretnina ima amortizaciju. Banka će napraviti procjenu poslovnog plana da utvrdi opravdanost investicije, a nekretninu procjenjuje naša agencija ZANE - rekla je službenica i nastavila:
- Za uređenje gotovog poslovnog prostora dajemo kratkoročne kredite na dvije godine. Postoje i dugoročni krediti za kupnju poslovnog prostora na sedam do deset godina. Ali, za dobivanje dugoročnog kredita, vaša firma mora imati dobit iz koje se vidi da može servisirati kredit, a ako je firma nova, to nemate. Onda gledamo se vašu kreditnu povijest, zanima nas imate li repove. Ako kupujete prostor, banka ga može staviti pod hipoteku, ali (ovaj ‘ali’ bio je malo poduži) samo ukoliko postoje dobri instrumenti osiguranja: oročeni depozit, polica životnog osiguranja s dovoljnom otkupnom vrijednošću, jamac u obliku fizičke ili pravne osobe ... U svakom slučaju kamate ovise o puno detalja, a kreću se od 7 do 10 posto - iznijela je gospođa zadužena za poduzetničko bankarstvo i potvrdila tezu kako banke gledaju da što manje sudjeluju u riziku.
Dobronamjerno je dodala da bi čistom početniku svakako dobrodošle nekakve mjere lokalne samouprave, Turističke zajednice i slično, koje bi raznim dotacijama (za kamate, možda) olakšale prve korake u poduzetništvu. Slično dišu i ostale banke: U Splitskoj banci kamata na poduzetničke kredite kreće se od 8 do 10 posto, u RBA banci od 8,75 posto pa naviše, u PBZ-u od 7,6 do 11 posto; sve ovisi o jako puno elemenata.
Pritom se, kažu u bankama, gleda i kvaliteta klijenta, u prijevodu: “čisti početnici, nemate šanse. Previše je rizika da bismo vas pratili”. HBOR, doduše, ima program za početnike, no i oni traže financijsku dokumentaciju za zadnje dvije godine, a kamata se kreće od 4 do 6 posto.
Kako stoje stvari, naš junak teško da će dobiti kredit.
Čak i da ga u nekom ludom snu dobije - kasnije se raspitao kod poznanika - ovaj bi mu scenarij bio lako moguć: kredit iznosi 250.000 eura (toliko otprilike treba za kupnju i uređenje prostora), dobije ga na pet godina, po kamati od 7 posto.
Rata mu iznosi 5625 eura mjesečno, što znači da će nakon pet godina banci vratiti 337.500 eura (više od dva i pol milijuna kuna), odnosno lijepih 87.500 eura kamata (više od 656.000 kuna). Uz valutnu klauzulu, dakako.
Idealna kombinacija
Ova mjesečna rata od 5625 eura je okvirno 42.000 kuna. Svaki mjesec. Budući da bi on radio četiri mjeseca, njemu bi na kraju mjeseca moralo ostati 126.000 kuna spremnih da servisira kredit.
A gdje je još novac potreban da podmiri ostale nužne tekuće troškove, prvenstveno mjesečnu nabavu robe (recimo da mu za to treba minimalno 20.000 kuna) i radnu snagu (stavimo za jači mjesec 70.000 kuna bruto).
To je 216.000 kuna mjesečno, a gdje su ostali troškovi, gdje njegova zarada ... Jedno je jasno: ovako visoka kamata i kratak rok otplate priču pretvaraju u “poduzetnički mission imposible”!
Spotaknuo se već na prvom koraku: ne može si priuštiti kredit, čak i u ludoj opciji da mu ga banka odobri, jer su uvjeti previše rigorozni. Ali naš čovjek ne odustaje. Sljedećih nekoliko mjeseci proveo je u potrazi za adekvatnim prostorom za restoran, za idealnom kombinacijom povoljnog najma koji ne bi bio tako visok kao rata za kredit.
Maksimalna krađa
Našem se junaku, međutim, sreća osmjehnula. Na zimu je u nasljedstvo, obiteljskom linijom, dobio staru kuću, preciznije, konobu na moru koja se zatvorila prije nekoliko godina kad se njegov rođak, dotadašnji vlasnik, razbolio. On i supruga krenuli su u posao, restoran je u staroj gradskoj jezgri. Uređivali su ga nekoliko mjeseci.
U prvoj godini bruto prihod njegova restorana kojeg je prijavio Poreznoj, kaže nam za našu priču (podaci su poznati redakciji), iznosio je nešto više od 330.000 kuna. Nakon što je državi platio PDV, sve rashode - nabavu robe, režije, plaće zaposlenicima i doprinose - brzo se 330.000 kuna istopilo i ostalo mu je nešto manje od 54.000 kuna. Priči još nije kraj.
Od tog je iznosa morao platiti porez na dohodak, prirez, parafiskalne namete - poput članarine Turističkoj zajednici, spomeničku rentu i obvezni doprinos Obrtničkoj komori. Ostalo mu je ravno 48.763,86 kuna. Neto prihoda. Na razini godine. Odnosno 4064 kune zarade mjesečno.
U ovakvoj poduzetničkoj matematici, ispada da je naš vlasnik restorana koji radi sezonski na moru (od 3 do 4 mjeseca) zaradio nešto manje od 49.000 kuna na razini godine, odnosno četiri tisuće kuna mjesečno. Ako s njime radi njegova supruga, ispada da je svaki od njih imao plaću od dvije tisuće kuna mjesečno.
Pritom su o svom poslu razmišljali 24 sata na dan, kao što to čini svaki poduzetnik.
Pritom nisu imali radno vrijeme, jer vlastiti biznis traži te cijelog, a slobodan vikend, praznici pripadaju nekom drugom svijetu. Pritom su dali posao drugim ljudima, bavili se njihovim zahtjevima i navikama, prednostima i nedostacima, “trčali” u nabavu robe, strepili od inspekcije (koja uvijek nešto nađe), branili se od policije (koju živčani susjedi zovu već u 23 sata) i čitav niz drugih većih ili manjih detalja.
Pritom su, uz to što su zaposlili ljude, stvorili dodanu vrijednost i drugima bili kupac - ukupno državi kešnuli 31.265 kuna čiste love.
Da bi na kraju svakom od njih, mužu i ženi, ostalo po 2000 kuna mjesečno (na godišnjoj razini), s čim se komotno mogu prijaviti u obližnji Centar za socijalnu skrb da im isplati štogod socijalne pomoći, ili tutne koje tenisice kada djetetu počne škola.
Je li takav scenarij realan?
Tko bi bio toliko lud da, pučki rečeno, prolazi cijelu torturu, radi i strepi za posao, i u konačnici gotovo polovicu svoje zarade pokloni državi?
Odgovor na prvo pitanje glasi - naravno da nije. Odgovor na drugo pitanje - nitko ne bi bio toliko lud.
- I zato se krade maksimalno. Zato nitko ne prijavljuje cijeli promet jer u protivnom čovjek ne bi mogao preživjeti. Propao bi. To ljude tjera u sivu ekonomiju, jednostavno su prisiljeni krasti - odrješito tumači nekoliko knjigovođa koje smo kontaktirali da nam prenesu realnu situaciju na tržištu rada.
Obrtaj živog novca
- Porezi su ogromni, porez na dohodak od samostalnog i nesamostalnog rada je nemilosrdan, parafiskalni nameti su izmučenom poduzetništvu iritantni, nabava je skupa, mi smo općenito preskupa zemlja i sve to vuče prema samo jednoj opciji: radu na crno. To znači, nabavu robe velikim dijelom na crno, u ovom slučaju nabave klope, ribe, školjki, salate i tako dalje, do držanja radne snage na polucrno - iznose knjigovođe.
Vrlo je vjerojatno, poentira knjigovođa, da je čovjek iz naše priče imao oko 900.000 kuna bruto prihoda. A državi je prijavio trećinu, inače ne bi preživio. Htio je, ali nije. Pao je već u prvoj godini. Da je prijavio svih 900.000 kuna prihoda, to bi moglo značiti da je imao oko 110.000 kuna čiste dobiti, odnosno manje od 10.000 kuna mjesečno on i supruga zajedno.
Kada bi bio u najmu, on bi rashodima morao dodati još 120.000 kuna. To je, naime, minimalan godišnji iznos rente za restoran veličine oko 80 kvadrata, i sa 30 do 50 kvadrata terase, a svota se penje i do 200.000 kuna, ovisno o veličini objekta i lokaciji.
Kod ove stavke, kažu ugostitelji, postoji još jedna finta. Naime, vlasnik objekta, najmodavac (često) ne želi platiti porez, koji bi trebao platiti na dohodak od najma, nego ga prikrpi najmoprimcu na način da mu zaračuna 10 posto cijene najma mjesečno. Ako stavimo da je godišnji najam restorana 120.000 kuna, a restoran radi četiri mjeseca, onda je najam 30.000 kuna mjesečno, pa spomenuti harač iznosi 3000 kuna na mjesec. To je još jedan iznos koji mora pokriti onaj koji pokušava pokrenuti i okrenuti nekakav posao - a u korist učmale rentijerske ekonomije. Jedina prednost ove branše je obrtaj živog novca; ostale grane poduzetništva u nas, naime, muči velika nelikvidnost.
Vlada li u Hrvatskoj antipoduzetnička klima?
Investitor i poduzetnik Hrvoje Prpić, inače vlasnik pet tvrtki i suosnivač Poslovnih anđela, nema jednoznačno mišljenje.
Istina, kaže Prpić, Hrvatska ima katastrofalnu birokraciju, ali recimo, nema porez na nasljeđivanje, porez na kamate za novac koji leži na bankovnom računu, nemamo porez na imovinu, porez na kućne ljubimce...
- Ne biste vjerovali koliko vani postoji poreza koje mi nemamo. Ali zato mi imamo jedan veliki problem, tu prednost ne znamo izreklamirati ulagačima! Drugo, imamo jako visoki porez na dohodak, što je tipično za Europu, a mali porez na dobit koji iznosi samo 20 posto koji je, suprotno od Europe, izuzetno visok u Americi. Mislim da je greška države da obrtnicima naplaćuje porez na dohodak umjesto poreza na dobit. Ja nikad ne bih otvorio obrt jer svaka kazna kači tebe kao vlasnika, kao osobu, dok u firmi kači firmu, jer je to društvo s ograničenom odgovornosti - tumači Prpić i nastavlja:
- Može se reći da kod nas vlada antipoduzetnička klima, ali u poslu moraš riskirati. Osobno ne ulažem u turizam, ni poljoprivredu, jer u tim sektorima si sretan ako ti na kraju balade ostane 5 posto, a to za mene nije novac. Premalen je povrat. Puno je problema, tim se poslom može gotovo svatko baviti, pa je konkurencija velika... Osobno ulažem u nove usluge - virtualni ured, 3D web shop, nogometnu statistiku - trebaš naći neku nišu u kojoj ćeš biti bolji. I na ugostiteljstvo se to odnosi, ugostiteljski obrtnik mora smisliti nešto u čemu će biti bolji od drugih, jer kopirano poduzetništvo teško prolazi. Novca ima, banke imaju hrpetinu novca, ali im moraš doći s dobrim projektom, inače te teško prate - zaključuje Prpić.
No, paušalno rečeno, to je platforma za veće igrače, one talentirane za velike biznise. Daje li država šansu i drugima?
Mali poduzetnici iz redova ugostitelja kažu nam da ne. Muči ih način na koji funkcionira sustav.
Za obično pokretanje posla na početku sezone treba im, kažu, keš u iznosu od minimalno 20.000 kuna, bez većih investicija. Kao prvo, kod nabave robe - koja je preskupa, skoro najskuplja u Europi - većina dobavljača traži avansno plaćanje.
Zatim, plaća se predujam poreza na dohodak, mjesečna akontacija koju porezna uprava utvrđuje temeljem rješenja iz prethodne godine i koju moraš platiti. I prvi mjesec djelatnicima treba isplatiti plaću i doprinose, režije i sve parafiskalne namete, a promet je na početku sezone mršav, opisuju poduzetnici. Sve to servisiraš, a da nisi ni jednu večeru izbacio - kažu.
- Vlada je složila priču da je rasteretila gospodarstvo. PDV od 25 posto uveli su 1. ožujka 2012. uz napomenu da će smanjiti davanja na plaće. A to su pak izveli u lipnju, puna tri mjeseca kasnije, i to su samo smanjili zdravstveno osiguranje za 2 posto. Postotak smanjenja nije bogzna što i još su ciganili tri mjeseca - ljuti se jedan vlasnik ugostiteljskog obrta.