U povodu smrti legendarnog komandanta Sisačkog partizanskog odreda Vlade Janića Cape 4. svibnja 1991. godine hrvatski predsjednik Franjo Tuđman u telegramu sućuti obitelji između ostalog je napisao: “Vijest o smrti generala Vlade Janića Cape iskreno me ražalostila. General Vlado Janić postao je legendarna ličnost hrvatskog radničkog pokreta i antifašističke borbe hrvatskog naroda. U onim teškim i sudbonosnim danima na početku Drugog svjetskog rata Vlado Janić sa skupinom svojih drugova pripadnika Komunističke stranke Hrvatske pružio je primjer velike ljudske hrabrosti, političke odlučnosti i nacionalnog poštenja. Dan kada je Vlado Janić sa svojim odredom krenuo u antifašističku borbu Republika Hrvatska proglasila je svojim državnim blagdanom. Tim je činom nova demokratska Hrvatska na dostojan način iskazala koliko visoko cijeni osobni doprinos Vlade Janića Cape i svih onih koji su se pod antifašističkim zastavama borili za slobodnu Hrvatsku, omogućivši stvaranje zavnohovske federalne Hrvatske, oslobođenje Istre, Rijeke, Zadra i otoka, a time ne samo održanje hrvatske državnosti nego i svrstavanje Hrvatske među pobjedničke zemlje demokratske koalicije u Drugom svjetskom ratu.”
Na istoj strani
Zbog atmosfere koja posljednjih dvadesetak godina vlada hrvatskim društvom vjerujem da su ove riječi mnoge iznenadile, pa i šokirale. Najšokantnija je vjerojatno činjenica da autor navedenih pohvala na račun sisačkog komunista i komandanta prvog partizanskog odreda osobno, ali i hrvatskog partizanskog antifašističkog pokreta u cjelini nije neki predstavnik “nenarodne vlasti” ili notorni jugonostalgičar, nego prvi predsjednik HDZ-a i prvi demokratski izabran hrvatski predsjednik. Više je razloga iskrenoj sućuti koju je u povodu smrti Vlade Janića Cape predsjednik Tuđman uputio ožalošćenoj obitelji. Prvo, vjerojatno iz istih razloga kao i Janić, i Tuđman je 50 godina ranije procijenio da se za interese hrvatske državnosti iskrenije bore hrvatski komunisti, antifašisti i partizani, nego članovi ustaškog pokreta. Drugo, osim izbora iste strane u ratu, Capu i Tuđmana povezivao je i zajednički izbor u miru. Obojica ostaju vjerni Titu i Partiji (unatoč Bleiburgu i Golom otoku), nastavljaju graditi jugoslavenski socijalizam s posebnim naglaskom na izgradnju Jugoslavenske narodne armije. Do odlaska u mirovinu 1959. Vlado Jani je “šef” Franji Tuđmanu u Personalnoj upravi JNA.
A tko je bio Vlado Janić Capo? Rođen je 14. srpnja 1904. u Sisku u mnogobrojnoj hrvatskoj katoličkoj obitelji. U povijest će ući kao komandant Sisačkog partizanskog odreda, prve oružane antifašističke formacije ne samo u Hrvatskoj nego i u cijeloj Jugoslaviji. Franjo Tuđman otići će i korak dalje te ga (pogrešno) promovirati u “prvog partizana Europe”. No, prije nego što je počeo oružanu borbu protiv domaćih i stranih fašista, Capo se nameće kao jedna od vodećih figura hrvatskog, napose sisačkog radničkog pokreta. Zajedno s Josipom Krašem i Radom Končarom aktivno sudjeluje u organizaciji osnivačkog kongresa Komunističke partije Hrvatske 1937. godine.
Susret s Brozom
Tom prilikom upoznaje i Josipa Broza Tita. Uoči Drugog svjetskog rata Vlado Janić obnaša visoke političke dužnosti, od sekretara Okružnog komiteta KPH za Sisak do člana CK KPH i CK KPJ. Kao istaknuti član političke stranke čiji je rad u Kraljevini Jugoslaviji bio zabranjen desetak je puta hapšen i zatvaran. A onda, u travnju 1941., počinje rat. Jugoslavija je nakon samo desetak dana borbe primorana na kapitulaciju, kralj bježi iz zemlje, a sudbinu južnoslavenskih naroda počinju krojiti Adolf Hitler i Benito Mussolini. Na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine pod njemačkim i talijanskim patronatom osniva se Nezavisna Država Hrvatska. Nova država u kojoj svu vlast imaju Ante Pavelić i njegove ustaše postaje jedna od najlojalnijih saveznica Trećeg Reicha i fašističke Italije. I puno više od toga. Po uzoru na spomenuta društva, i hrvatsko se počinje graditi kao nedemokratsko, rasno i etnički čisto. Progoni, pljačka i ubojstva svih onih koje je ustaški režim proglasio nepodobnima i nepoželjnima počinju s prvim danima uspostave NDH. Tako je bilo i u Sisku. Najveći teror na svojoj su koži osjetili sisački Srbi i Židovi. Ne bivši žandari, oficiri ili pohlepni poslodavci, već potpuno nedužni građani, žene, djeca, starci. U početku su im nametnuta stroga pravila ponašanja, točnije rečeno zabrane. Imali su ograničeno kretanje, nisu smjeli ići u kina, restorane, hotele, zadržavati se u parkovima i šetalištima. Zabranjeno im je stanovanje u određenim ulicama i članstvo u gradskim sportskim i kulturnim društvima. Izopćenje iz društva ubrzo je nastavljeno fizičkom eliminacijom. Dio srpskih obitelji uspio je pobjeći iz Siska i NDH, a dio je, zajedno s gotovo svim sisačkim Židovima (osim onih koji su prije ili tijekom rata prešli na katoličanstvo) odveden u logore. Ukupno je u koncentracijskim logorima završila 51 srpska te 28 židovskih obitelji. Za grad od otprilike 15 tisuća stanovnika to nije bila zanemariva brojka. Osim toga, nemali broj Srba iz Siska nije ni došao do logora već su ubijeni na raznim lokacijama u gradu i okolici. Imovina svih prognanih, zatočenih i ubijenih zaplijenjena je i postaje vlasništvo NDH.
(...)