U potpunoj političkoj i medijskoj tišini, bez uobičajenog puštanja probnih balona u javnosti, bez ikakve javne ili stručne rasprave, Hrvatskom je saboru podmetnuto kukavičje jaje. Naziv jajeta je bezazlen, čisto tehnički, birokratski siv, bez okusa, boje i mirisa: “Prijedlog zakona o dopuni Zakona, s konačnim prijedlogom zakona”. A zakon koji se tim aktom “dopunjuje i konačno predlaže” je Zakon o preuzimanju dioničkih društava.
Bezbojnost i pravnička bezličnost, međutim, varljivi su. Kratak dokument, ispisan na samo jednom listu, sa samo četiri bitna stavka ugurana u samo tri zakonska članka, nije samo kukavičje jaje, nego istodobno i nesagledivo veliko minsko polje i tempirana bomba goleme razorne moći. Donese li ga (a to se može dogoditi svakog trena, pa i dok ovaj tekst nastaje), Sabor će razoriti same temelje pravnog poretka u Hrvatskoj i ugroziti pristupanje Hrvatske Europskoj Uniji.
David i Golijat
Na puno prozaičnijoj razini, bude li usvojen, Prijedlog zakona dovest će do novog stupnja zapletenosti jednog već beskonačno zamršenog i razvučenog hrvatskog tranzicijskog slučaja te dodatno zakomplicirati desetke drugih afera, a vjerojatno pretvoriti u ništa i glavni mehanizam kojim aktualna Vlada premijera Milanovića namjerava restrukturirati prezaduženo hrvatsko gospodarstvo.
To je kontekst.
A u epicentru te zavrzlame s golemim implikacijama samo je jedno hrvatsko hotelsko poduzeće i jedan mladi zagrebački poduzetnik, donedavno javnosti posve nepoznat. Na sasvim ljudskoj razini, priča je to o nevjerojatnom srazu državnog i tajkunskog Golijata i malog građanina Davida koji je prije pet-šest godina, ni ne sanjajući u što se upušta, na Zagrebačkoj burzi kupio simbolični paket dionica Liburnia Riviera Hotela (LRH) s Opatijske rivijere.
A posljednjih mjeseci David je, očito, iznervirao Golijata. Čime? Sada već davne 2007., Republika Hrvatska, Hrvatski fond za privatizaciju, poduzeće Liburnia, Grad Opatija i općine Lovran, Mošćenička Draga i Matulji sklopili su 14. lipnja “Sporazum o razrješenju imovinsko-pravnih odnosa”. Sporazumom država je Opatiji prenijela 25 posto temeljnog kapitala plus jednu dionicu hotelskog poduzeća Liburnia: zajedno sa spomenute tri općine koje je ujedno zastupala, Opatija je postala sretni vlasnik 75.661 dionice nazivne vrijednosti nešto malo veće od 242 milijuna kuna.
S onom jednom jedinom dionicom povrh 25 posto kapitala, zbog koje je prešla kontrolni prag i dobila pravo veta na krucijalne odluke dioničkog društva, zbog čega se ta dionica obično naziva “zlatnom” za Opatiju i njezine suigrače nastupila je obveza davanja javne ponude. To znači da su Grad i tri općine morale ponuditi otkup dionica svim preostalim dioničarima u Liburniji, koji s lokalnom upravom, kao novim “kontrolnim” suvlasnikom, nisu htjeli biti zajedno u istom trgovačkom društvu, po cijeni po kojoj se tada dionicama trgovalo na burzi, oko 6000 kuna. Dvije godine poslije, i Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga - Hanfa po službenoj je dužnosti utvrdila da su Opatija, tri općine i njihova zajednička tvrtka Nova Liburnija, u kojoj su završile njihove dionice LRH, još od 2007. u obvezi davanja javne ponude. Ali, Opatija i partneri ponudu nisu objavili pa su neki dioničari, kako ih upućuje i postojeći Zakon, pred riječkim Trgovačkim sudom podigli tužbe protiv Opatije.
Životna ušteđevina
I ovih dana počele su stizati prvostupanjske presude! Prošloga petka presudu u svoju korist primio je i predsjednik Uprave jednog od najvećih hrvatskih izvoznih poduzeća: njemu Opatija mora isplatiti desetak milijuna kuna za dionice, pet milijuna kuna kamate i dva milijuna za sudske troškove. To je već deseta takva presuda, a podneseno je oko stotinu tužbi. Kad ih sve izgubi, kako je krenulo, Opatija, tri općine i njihova tvrtka morat će platiti najmanje 60 milijuna kuna za dionice, gotovo 50 milijuna kamate i desetak milijuna kuna sudskih troškova. Ukupno najmanje 120 milijuna kuna. Oni taj novac neće imati pa će pod ovrhu pasti njihovih 25 posto plus jedna dionica LRH, i to po rasprodajnoj cijeni. Obveza davanja javne ponude time neće nestati, a s preostalim dionicama, dok ne objave javnu ponudu, Opatija i partneri i dalje neće moći glasati u skupštini opatijske hotelske tvrtke...
Čovjek koji je sve to zakuhao, David s početka naše priče, zove se Dražen Nikolić. Taj mirni, Osječanin u kasnim tridesetim godinama, koji se s malim knjigovodstvenim i softverskim biznisima doselio u Zagreb, prije pet-šest godina zaključio je da za njega nema smisla bacati novac na skupe stanove ili kuće na Jadranu pa je odlučio za 20-ak tisuća tadašnjih njemačkih maraka kupiti sebi virtualnih 20-ak kvadrata u opatijskim hotelima. I tako je životnu ušteđevinu investirao u mali paket dionica Liburnia Riviere.
Može se reći i ovako: ušteđenim viškom novca Nikolić je osigurao likvidnost jednom vrijednosnom papiru i jednom djeliću hrvatskoga tržišta kapitala. Da nije bilo Nikolića, dionice koje je do tada, još iz vremena pretvorbe, posjedovao neki opatijski penzioner ili bivši konobar, bile bi bezvrijedni niz strujnih titraja kompjutora Središnje depozitarne i klirinške agencije. S druge strane, makar i s malenim paketom dionica, kad dođe na ljetovanje u Opatiju, mislio je, neće se osjećati kao stranac nego kao “domaći”, kao partner i suvlasnik tih predivnih bivših austrougarskih i talijanskih hotela, vila, autokampova... A jednom u budućnosti sve će to biti zalog i za bolju penziju! No, potkraj srpnja 2010., oko 1600 opatijskih individualnih manjinskih dioničara sa zebnjom su dočekali da je hrvatska država 54,83 posto dionica LRH prenijela SN Holdingu Darka Ostoje i njegovih partnera, rješavajući zaostale obveze još iz kuponske privatizacije, iz propale ere fondova branitelja i ratnih stradalnika. Manjinski dioničari odlučili su se organizirati kako bi bili jači. Potpuno naivno i nevino, Nikolić je poslao “poziv na udruživanje” “da bi vidjeli koliko nas ima”. Već prvoga dana javilo se 20-ak dioničara, vlasnika 2550 dionica LRH. Bilo je to više nego simbolično u odnosu na Ostoju i Opatiju, ali su se utješili time da su grupno “treći po veličini suvlasnik”. Bilo je to sve još ležerno, s maglovitim ciljevima udruživanja. No, nije trebalo dugo da se šačica amaterskih zaljubljenika u dionice premetne u borbenu skupinu dioničara aktivista.
Manevarska pozicija
Shvatili su da je vrag odnio šalu već na prvoj sljedećoj skupštini Liburnije: s obzirom na to da Opatija i tri općine nisu objavile ponudu za preuzimanje, kako su morale po zakonu, one sa svojim dionicama nisu imale pravo glasa. A SN Holding se na skupštini nije pojavio samo s dionicama koje je dobio od države, nego i s malim paketom koji je - čak dvije godine prije - kupio na tržištu. Tako se na skupštini SN Holding deklarirao kao apsolutni većinski vlasnik Liburnije, s više od tri četvrtine Liburnijih dionica! SN je tog trena s poduzećem mogao činiti što god ga je bilo volja: likvidirati ga, razmrviti... No, učinio je nešto drugo. Proceduralnim trikom, stavljajući na skupštini, bez najave, protuprijedlog vlastitom prijedlogu, prenio je pravo odluke o budućoj dokapitalizaciji sa skupštine na Nadzorni odbor i Upravu. A kako u NO-u ima većinu članova, time se Ostoja doveo u manevarsku poziciju da može izbaciti iz igre Opatiju, čak i ako će ona jednoga dana moći glasati sa “zlatnom” dionicom. I tada su manjinski dioničari Liburnije osnovali Udrugu malih dioničara i počeli pisati tužbe. Ne malu ulogu odigrala je i činjenica da im je Opatija bila obvezna isplatiti šest tisuća kuna za dionice za koje se na Zagrebačkoj burzi nije moglo dobiti više od dvije i pol tisuće kuna. Ali njihovo je natezanje s Trgovačkim sudom samo do prvih prvostupanjskih presuda potrajalo dvije i pol godine. Ipak, isplatilo im se. Možemo samo zamisliti kakav su alarm prve presude izazvale. Opatija ima godišnje prihode oko milijuna kuna, a sada joj prijeti sudska ovrha od barem 120 milijuna. Mora da su se užarile telefonske žice između Opatije i riječkog sjedišta Socijaldemokratske partije na vlasti. Ministrima Zorana Milanovića vjerojatno je Slavko Linić, žustro gestikulirajući, objasnio da se saga o Liburniji mora presjeći. Vlada se ipak nije usudila to učiniti sama, nego je zadatak proslijeđen saborskim klubovima vladajuće koalicije. Tako je već početkom svibnja Sabor odlučio da će Zakon o preuzimanju dioničkih društava mijenjati hitno, najhitnije. Nije, međutim, računao na Dražena Nikolića. Klubovi zastupnika SDP-a, HNS-a, IDS-a i HSU predložili su izmjene Zakona o preuzimanju po kojima bi gradovi i općine bili izuzeti od obveze davanja ponude kada im država podijeli dionice kao naknadu za nekretnine unesene u poduzeće. Ali, pritom su odlučili i dokazati da je moguće putovati kroz vrijeme unatrag pa bi izuzeće djelovalo retroaktivno. To je formulirano ovako: postupci za preuzimanje d.d. koji su počeli po postojećem Zakonu, “nastavit će se i dovršiti” prema izmijenjenom Zakonu. Tijela koja su donijela konačnu odluku u postupcima preuzimanja, “oglasit će takvu odluku ništavom te se smatra da obveza objave ponude nije ni nastala”. Osobito je zanimljivo da je SDP gotovo identične dopune Zakona o preuzimanju bio predložio i za Račanove Vlade, ali ga je tada odbacilo saborsko Povjerenstvo za zakonodavstvo, s obrazloženjem da se zakon ne može odnositi na prošlosvršeno vrijeme i da bi bio u suprotnosti s europskim propisima. Tako da će se pravnici i ovaj put neugodno iznenaditi: retroaktivno djelovanje zakona!? Pa to Ustav zabranjuje! Da, ali i Ustav predviđa mogućnost povratnog djelovanja pojedinih odredbi zakona “iz posebno opravdanih razloga”. “Posebno opravdani razlozi” za državu, u ovom slučaju, bili bi da ona gubi sporove po zakonima koje je donijela, a nadležna agencija i sudovi dosljedno provodili. No, zašto se Opatija našla u nezavidnom položaju da sada Sabor samo zbog nje (drugi takav slučaj ne postoji) želi donijeti zakon s retroaktivnim djelovanjem i zašto nije dala ponudu za javno preuzimanje Liburnije? Posrijedi je spor oko toga je li Opatija stekla dionice “originarno” ili naknadno.
Opatijci dokazuju da se obveza javne ponude ne odnosi na njih jer su oni pravo na dionice stekli u pretvorbi, izravno, prilikom formiranja novog dioničkog društva, kod prvotne raspodjele dionica, kao naknadu za nekretnine koje su dali na raspolaganje, ali prijenos dionica nije obavljen zbog pravnih problema koji bi iz toga proistekli. U tom rezoniranju svakako ima određene logike.
Obrušavanje na Hanfu
Opatija je čak zatražila, i u veljači 2007. dobila, tumačenje Ministarstva financija “kako Grad Opatija nije donio odluku o kupnji dionica društva LRH d.d., već je stekao članstvo u društvu izvorno, tj. preuzimanjem dionica pri osnivanju dioničkog društva”. No, Hanfa je sve to ignorirala. Prema svemu što su Hanfini službenici ustanovili, “iz dokumentacije vezane uz pretvorbu i usklađenje društva Liburnia Riviera Hotela d.d. nije vidljivo da bi Grad Opatija stekao dionice u postupku pretvorbe”. Obrazlažući prošli put SDP-ov prijedlog u Saboru, tada zastupnik Slavko Linić bijesno se obrušio na Hanfu i njezina tadašnjeg šefa Antu Samodola. Optužio je Samodola da je rješenje i nalog Opatiji da podnese javnu ponudu dao tek nakon dvije godine, po diktatu HDZ-a, jer je u Opatiji na vlast došla oporba. Nakon rata koji je vodio s PIF-ovima Linić je u Saboru hvalio Ostoju i njegovu dobrotu da Opatiji “prepusti” vlasnički udjel u Liburniji i slično. Dobri poznavatelji povijesti Linićevih odnosa s Ostojom i pobornici teorija zavjere vjerojatno su tu prepoznali natruhe nekih prethodnih dogovora oko Diokija koji je Ostoja u vrlo mutnim okolnostima prepustio Robertu Ježiću...
Međutim, Linić je u listopadu 2010. u Saboru bitne činjenice lukavo prešutio. Ponajprije, nije obveza Opatije nastala zato jer su tako odlučili Hanfa i Samodol, nego po zakonu; automatski. Hanfa je to samo konstatirala u postupku nadzora. Potom, Hanfa je dvije godine čekala da se zaključe sudski i upravni postupci koje je pokrenula Opatija. Ali, najvažnije je to da je Hanfa još u ožujku 2007. - na njegov zahtjev! - izdala Opatiji službeno mišljenje da će za Grad nastupiti obveza davanja javne ponude ako sklopi sporazum s državom o stjecanju 25 posto plus jedne dionice! Sve je to Opatija ignorirala. Ključnim se pokazalo sljedeće: ako je u pretvorbi i stekla pravo na 25 posto dionica Liburnije, Opatija tada nije stekla pravo i na “zlatnu” dionicu! A upravo ta jedna dionica čini razliku između “običnog” manjinskog vlasničkog paketa i kontrolnog udjela.
Ne žaleći novca i vremena, Udruga malih dioničara Liburnije angažirala je hrvatske stručnjake za korporativno pravo. Tako su još jednom Liburnijin dossier pročešljali profesor dr. Siniša Petrović i docent dr. Hrvoje Markovinović sa zagrebačkog Pravnog fakulteta i zaključili... “I uz shvaćanje da se Sporazumom dovršava proces pretvorbe, te da se Sporazumom provodi ono što je postupkom pretvorbe utvrđeno, Grad bi mogao originarno, bez obveze stavljanja ponude za preuzimanje, steći samo onoliko dionica koliko je pretvorbom utvrđeno da na to ima pravo. A iz Izvješća o obavljenoj reviziji pretvorbe i privatizacije iz veljače 2004. proizlazi da bi u postupku pretvorbe Opatiji pripalo (u slučaju tumačenja najviše in favorem gradu Opatiji) 24,64 posto dionica društva. (...)”