Bolno je mršava. Iz njezine tanke, sićušne figure, dok odlučno nabija štiklama po skupom parketu svog ureda u pariškoj aveniji Saint Germain, točno mogu zamisliti dramu koju Isabelle Coutant-Peyre voli prirediti francuskim sucima.
Ova žena koja i u svom casual izdanju izgleda kao rock and roll zvijezda, sestra Johnnyja Rottena sa šiljastim pramenovima oštre crne kose, često u sudnici teatralno okrene leđa iznenađenom sucu. Sigurna sam da je slušala punk u mladosti.
Nije se jednom dogodilo da je mrtva-hladna išetala van iz sudnice. Nije rekla ni riječ, i nije bila gruba. Samo je onako sitna, u crnom, izašla van. Kao da to nisu njezina posla.
Njezina su suđenja spektakli, u njima ima drame, tragedije, romantike, strasti.
Sve to progovara iz ove sićušne ženice koja pali još jedan cigarilos ispred nas. U oblaku dima, kože smeđe od duhana i života, ispod koje sjaje bistre, žive, jake smeđe oči i promukloga glasa koji na trenutak pukne u smijeh, Isabelle Coutant-Peyre puna je energije. Pritom, ona se u tome uopće ne trudi. Jednostavna je i divlja, suosjećajna i neukrotiva. Mislila sam da će s njom biti teško, a razgovaramo kao najbolje prijateljice.
Čini mi se da je gotovo dirnuta do suza kada sam joj ispričala priču o Zvonku i Julienne Bušić.
Vjerojatno se na neki način s njima poistovjetila.
Nikada neće izaći
Mada ona, negdje duboko u sebi, a reći će mi to prvi put kada proguta dim cigarete i nekako više za sebe nego li za druge, promrlja kako vjeruje da njezin muž nikada neće izaći iz zatvora.
Muž je baš onaj Šakal. Carlos Šakal. Praotac svih terorista. Venezuelanac porijeklom, pravim imenom Ilich Ramirez Sanchez, Carlos se već 20 godina nalazi u francuskom zatvoru gdje služi doživotnu kaznu zbog ubojstva dvojice policajaca i njihova doušnika u Parizu 1975. godine. Posebni sud u Parizu osudio je Šakala na dodatnu doživotnu kaznu, a u presudi se navodi da mora odslužiti najmanje 18 godina u zatvoru. Molbe za puštanje ili premještaj nisu uspjele. Carlos je optužen da je organizirao četiri odvojena teroristička napada u Francuskoj 1982. i 1983. godine u kojima je ubijeno 11, a ranjeno gotovo 200 ljudi. Ljevičarski gerilac uhićen je 1994. godine u Kartumu, a prije tridesetak godina bio je simbol militantne marksističke borbe protiv kapitalističkih institucija. On stoji iza svih akcija tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina, od napada tijekom Olimpijskih igara u Münchenu pa do napada na ministre OPEC-a u Beču. Preuzeo je na sebe odgovornost za više od 1500 smrti koje su se dogodile zbog, kako je to nazvao, “borbe za slobodnu Palestinu”. Kada ga je sudac pitao čime se bavi, vrlo opušteni Šakal rekao je; profesionalni sam revolucionar. Svi ostali ga nazivaju teroristom.
- Nisu to teroristi - oštro me prekida Isabelle, cigarilos je dramatično u zraku.
- On je borac za obespravljene. On je revolucionar.
Da, i na sebe je preuzeo odgovornost za tisuće ubijenih u ime Palestine. Sada je sveden na svakodnevni zatvorski režim u kojemu je zatvorski život zamijenio dane izolacije u samici.
Negdje između svega toga, njegova odvjetnica postala mu je ženom. Paradoksalno, zastupala je i njegovu prvu ženu, Magdalenu Kopp. Njihovo vjenčanje, u oskudnoj prostoriji punoj namještaja uništenog grafitima, odvijalo se u nazočnosti tek jednog svjedoka. On joj je stavio Cartierov prsten na ruku, poljubili su se i potom je ona otišla u svoj pariški stan, a on natrag u ćeliju.
Sigurno su je svi tada pitali - zašto?
- Ja sam to osjetila prvi put kada smo se vidjeli i kada mi je poljubio ruku. To je bilo tako. Dugo smo potiskivali emocije - kaže.
I na kraju je mogla zaključiti da ima najboljeg muža na svijetu.
- Znate kakvog?
Predosjećam odgovor.
- Onog koji me noću pušta na miru.
Čuju se svaki dan
Isabelle ima već troje djece i brak iza sebe, bilo je vremena kada noću nije puštana na miru, ali sada, s usamljenim pozivima svog zatvorenika ima noći samo za sebe.
- Ponekad - govori mi - previše je komplicirano doći do njega.
Kao na primjer, nekidan; trebala je otići do Carlosa, zvao ju je telefonom - draga, jedva čekam da dođeš - a ona je morala čuvati unučad i nije otišla k njemu. Je li bio razočaran? Ne zna. Čuli su se poslije toga telefonom. Čuju se svaki dan. Razgovaraju o svemu što se događa u svijetu.
- Evo, vidite ovo - pokazuje nam - to je napisao o Mandeli, a ovo o Sharonu.
Gledamo u njoj i meni nepoznat jezik. Šakalove kolumne su na turskom. Odnosno, svakoga tjedna razgovara s jednim turskim novinarom na engleskom jeziku i onda ti razgovori bivaju pretvoreni u kolumne. Ona je na njih ponosna. Ne može razumjeti nijednu riječ u njima, ali ih ponosno skuplja.
- On misli da se nije promijenio cijelo to vrijeme dok je u zatvoru, ali ja mislim da jest. Život u zatvoru je težak, svaki dan je sve posve isto, nema nikakvih promjena. I dvadeset godina tako. On je vrlo strukturiran, on analizira, puno čita, ima kapacitet analize koji je netaknut i koji je fascinantan. Za ostalo, teško je...ljudi u zatvoru brinu se o nekim drugim stvarima. Nemate nikakvu slobodu u zatvoru. Bio je i u izolaciji godinama. Ali mislim da je manje bio izložen tada, kada je bio u izolaciji. Sada je ranjiviji jer nije sam, okružen je ljudima koji...mu mogu nauditi - iskreno kaže. Nedavno je tako zatvoren s paranoidnim šizofrenikom, nasilnikom. Samo ga je čudo spasilo od borbe. Mada, Šakal je poseban. Svi znaju tko je on; to je čovjek koji je počeo s terorizmom u modernom dobu, borac kojega bi pravni poredak zbog smrti za koje je preuzeo odgovornost najradije vječno vidio iza rešetaka. Ali, Isabelle sve to osporava.
- On ima strast još uvijek u sebi. Ne znam kako uspijeva. Ipak, kad razmišljam o našim životima, jasno mi je da su stvari komplicirane, da on možda nikada neće biti slobodan čovjek.
Sve što joj se događa u životu, dijeli sa svojim mužem, zatvorenikom. U to idu i sve one loše stvari, kao što su prijetnje i strahovi - mada Isabelle djeluje prilično neustrašivo, kao žena koja bi se znala obraniti i kada je stjerana u kut - ili činjenica da se zbog svojih odluka bori s cijelim svijetom.
- Neki su mi prijatelji rekli da ću se uništiti. Nisu mogli razumjeti. Ali su ostali uz mene. Oni koji nisu, ne zamjeram im. Njima sve to nije bilo prihvatljivo. Imam prijatelje koji su kapitalisti, super bogati. I oni su ostali uz mene. Nisu prekinuli prijateljstvo. To je stvar osobnog izbora. Mog izbora - kaže u povjerenju. Njezini roditelji, bogata francuska viša srednja klasa, otac - poduzetnik, majka - profesorica, rastali su se kada je Isabelle imala samo devet godina i oni nisu baš zadovoljni zetom. O njemu rijetko pričaju. Da nije odvjetnica, bavila bi se onim što divno zna raditi - svirala bi klavir i slikala. U njoj čuči umjetnost i neka hrabrost te sitne žene koja je kao jež naoštrila kosu i zaprijetila cigaretom.
Ja sam sama
- Za ženu je sve to puno teže; a iskreno - ja sam sama. Komplicirano je. Kada sam postala odvjetnicom, već sam imala dvoje male djece. Teško je sve stići. Na ženama je uvijek odgovornost. Jako je naporno. U svemu tome što radim, za Carlosa nisam previše optimistična otkako je Hugo Chavez umro. Ništa se nije dogodilo oko mogućeg premještaja u Venezuelu. Sve više se bojim da nikada neće izaći iz francuskog zatvora. Francuska ga drži u zatvoru u američko ime. Trenutno mislim da je jako loša situacija - iskreno mi kaže.
Ljevičarka, žena kojoj se obraćaju prezreni i odbačeni, i sama je zbog toga završila na američkoj crnoj listi.
- Ja sam na crnoj listi u SAD-u, ne zbog Carlosa, što je dosta neobično. Ne mogu ući u SAD i to se dogodilo u vrijeme predsjednika Baracka Obame. U New Yorku mi živi jedan sin i ja ga ne mogu posjetiti. Ne znaju mi reći zašto. Jedan moj klijent čija kćerka radi u FBI-u mi je rekao da je to zato jer nisam dobro govorila o Sjedinjenim Državama. To je zemlja koja ima slobodu govora u svom ustavu, a meni brani ulazak na njezin teritorij - kaže mi i otpuhne slavodobitno dim.
- Ne bojim se. To je moja priroda. Jednom sam doma dobila metak iz pištolja i poruku da idući metak neće doći u kuverti. Bila je to prava prijetnja, ozbiljna. Na kraju je policija pronašla tipa koji mi je poslao tu poruku, a koji je imao doma čitav arsenal, prigušivač i noćni vizir i koji na kraju jedva da je kažnjen. Da je bio Arap, završio bi dvadeset godina u zatvoru - govori Isabelle. Više niti ne broji koliko su joj puta oštetili auto, ili koliko prijetnji i poruka mržnje dobiva preko telefona i maila.