Muškarci su životinje. Kada je riječ o erosu, mi to prihvaćamo kao neku vrstu psihološkog aksioma. Muškarce pripitomljuje društvo i uglavnom ih drži unutar granica iako podjarmljivanje nije tako potpuno da prikrije njihovo prirodno stanje koje se izražava na beskrajne načine - pornografijom, promiskuitetom, beskrajnim pogledima upravljenim žuđenim tijelima u prolazu...
No, zašto mi ne kažemo i da su žene životinje?, propituje ugledni američki novinar i publicist Daniel Bergner u svojoj novoj knjizi “What Do Women Want: Adventures in the Science of Female Desire”, koja je početkom lipnja objavljena u SAD-u.
No, svi u Hrvatskoj koje zanima novi i intrigantni pogled na žensku seksualnost, naravno daleko izvan okvira koje nameće inicijativa “U ime obitelji” i udruge poput Vigilarea i Grozda, uskoro će knjigu moći pročitati i na našem jeziku jer u izdanju izdavačke kuće Znanje za koji dan izlazi iz tiska pod naslovom “Što žene žele: Pustolovna znanost o ženskoj seksualnosti”.
Daniel Bergner, stalni suradnik New York Timesa, dosad je objavio tri knjige: “Land of Magic Soldiers: A Story of White and Black”, koja je proglašena knjigom godine, “God of Rodeo: The Quest for Redemption in Louisiana’s Angola Prison” i “The Other Side of Desire: Four Journeys into the Far Realms of Lust and Longing”.
Nova knjiga nastala je iz njegova teksta “Što žene žele”, objavljenog u New York Timesu 2009. godine, u kome je pisao o istraživanjima ženske žudnje što ih je vodila američka psihologinja Meredith Chivers. Jedno od njezinih istraživanja pokazalo je da žene, i heterospolne i istospolne orijentacije, uzbuđuju pornografski filmovi, uključujući i onaj koji pokazuje seks između bonobo majmuna.
Bilo je to suprotno raširenom stavu da pornografija zanima muškarce, ali ne i žene, pa je Bergner nastavio istraživati. Razgovarao je s nizom psihologa, psihijatara i primatologa, ali i s običnim ženama koje su sudjelovale u seksološkim istraživanjima. Tako je došao do niza novih spoznaja o ženskoj seksualnosti koje će zacijelo izazvati mnogo kontroverzi.
Uvriježeno je mišljenje da su muškarci u većini slučajeva promiskuitetniji od žena. Evolucijski psiholozi tvrde da za to postoje valjani biološki razlozi. Za muškarca, naime, svaka nova žena istodobno znači i šansu za stvaranje potomka koji će nositi njegove gene.
Muškarci su stoga pod jakim evolucijskim pritiskom da budu otvoreni prema kratkotrajnim ili vezama na jednu noć te paralelnim vezama s više žena. Za razliku od muškarca koji s više partnerica praktički istodobno može imati djecu, žena, bez obzira na broj partnera, ne može roditi više od jednog djeteta godišnje (naravno, ako izuzmemo blizance, dvojke, trojke ili četvorke, koji su iznimka, a ne pravilo). Mnogi znanstvenici stoga tvrde da je ženina najbolja evolucijska strategija izabrati partnera koji posjeduje dobre gene te koji će njezinu potomstvu pružiti najbolju zaštitu.
Jesu li žene doista monogamnije od muškaraca, upitala sam Bergnera.
- Kada govorimo o seksu, žene imaju barem toliko mnogo problema s monogamijom kao i muškarci. Možda čak i više. Dugo su nas hranili idejom da su muškarci evolucijski programirani da šire svoje sjeme, da budu promiskuitetni, a da su žene, pojednostavljeno govoreći, potaknute da traže jednog dobrog muškarca. Tako se pretpostavlja da su žene urođeno bolje prilagođene za monogamiju. No, najbolje od svega jest da je dokaz za to na tankim nogama. Znanost nam sada daje posve različitu sliku ženske seksualnosti - rekao je Bergner.
Jedna od neizbježnih tema njegove knjige jest i ženski orgazam. Prema evolucionističkim teorijama, orgazam se razvio kao poticaj za širenje naše vrste. To vrijedi za muškarce, ali ne i za žene: naime, one i bez orgazma mogu zatrudnjeti i tako ispuniti cilj, širenje vrste. “Mnogi evolucijski psiholozi smatraju ženski vrhunac - kod ljudi i, ako postoji, kod životinja - biološki besmislenim nusproizvodom, jadnim rođakom muškog orgazma, bez ikakvog učinka na razmnožavanje. Toj kategoriji pripadaju muške prsne bradavice; muškarci ne daju mlijeko, niti to trebaju radi ovjekovječenja ljudske rase. Minijaturni izgled klitorisa u usporedbi s penisom pomogao je tvrdnji da ženski vrhunac nema darvinističku važnost jer klitoris može izgledati kao slabašna naknadna misao”, zapisao je Bergner.
(...)