ZAGREB - Kad bi se pred njim pojavila nova grupa pridošlica, SS-ovac broj 317.885 popeo bi se na povišenu platformu i hladnokrvno poput prometnika usmjeravao jedne nadesno, a druge nalijevo. Za zatvorenike, jedan smjer nije bio osobito bolji od drugoga; oba su garantirala strahovitu, mučnu sudbinu.
One koji bi morali otići lijevo ocijenio je nesposobnima za rad pa su odmah bili olakšani od svih dragocjenosti i odjeće i sprovedeni u plinsku komoru.
Oni pak radno sposobni dobili bi nešto posuđenog vremena, ali bi češće nego rjeđe i oni na kraju jednostavno klonuli od iscrpljenosti ili gladi i umrli, sami od sebe ili od metka u potiljak.
Zbog snježnobijelog mantila u kojemu bi se pred njima pojavljivao u kontrasvjetlu i izmaglici Auschwitza pa mašući rukama dijelio žive od uskoro mrtvih, zatvorenici su ga zvali “Der Weisse Engel”, Bijeli anđeo, dok je u poratnom svijetu imao sličan, jednako makabrističan nadimak: Anđeo smrti. Već i samo njegovo ime - Josef Mengele - danas izaziva jezu.
Konačno rješenje
U tjednu u kojemu se obilježava 70. godišnjica možda i najgrozomornijeg sastanka u povijesti čovječanstva, konferencije u Wannseeu na kojoj je tog 20. siječnja 1942. godine donesen plan za “konačno rješenje židovskog pitanja”, upravo je Mengele jedan od najspominjanijih duhova prošlosti.
Premda “Der Todesengel” spada među najistaknutije i zacijelo najokrutnije pripadnike klike koja je politiku istrebljenja cijelog jednog naroda podigla na razinu zastrašujuće učinkovitog, gotovo industrijskog pothvata, ostao je jedan od rijetkih odbjeglih nacista koje pravda nije dostigla. Umro je 1979. u Brazilu prirodnom smrću, starac kojeg je srčani udar pokosio dok je plivao u Atlantiku nakon 34 godine skrivanja.
Forenzičke analize
Tek su Mengeleovi posmrtni ostaci, na neki način, bili primorani odgovarati za njegove zločine, jer su 1985. godine ekshumirani i podvrgnuti ekstenzivnim forenzičkim analizama, čiji su detalji objavljeni u posljednjem broju američkog magazina Cabinet.
Sredinom 80-ih godina prošloga stoljeća Izrael, SAD, Zapadna Njemačka i vlade drugih zemalja odlučile su da je - budući da biologija neumitno čini svoje - došlo krajnje vrijeme za veliku inicijativu hvatanja posljednjih još uvijek odbjeglih nacističkih zlikovaca - prije svega upravo Mengelea, tada već, dakle, pola dekade mrtvog.
Krajem svibnja 1985. njemačka je policija u raciji kuće u Mengeleovu rodnom gradu Günzbergu pronašla pregršt dokumenata, uključujući i pisma s kodiranom povratnom adresom, koja su ih uputila prema Brazilu i austrijskim supružnicima Wolframu i Liselotte Bossert.
Bossertovi su živjeli u Sao Paulu i mrtvi-hladni priznali su policiji da su skrivali Mengelea i pomogli mu da stvori novi identitet. Istražitelje su uputili i do groba za koji su tvrdili da je njegov, na groblju gradića Embu u blizini Sao Paula. Pokopali su ga pod lažnim imenom Wolfgang Gerhard nakon što se utopio na plaži u Bertiogi.
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU NEDJELJNOG JUTARNJEG