Hidesaburo Ueno, profesor agronomije na Sveučilištu Tokio, svakoga dana odlazio je na posao u pratnji svoga psa Hachika. Na željezničkoj bi stanici Hachiko, koji je pripadao poznatoj japanskoj pasmini akita, ispratio svoga gospodara i zatim ga dočekao na povratku s posla. Bio je to ustaljeni ritual sve do jednog dana 1925. godine, kada se prof. Ueno nije vratio vlakom s posla jer je umro od moždanog udara koji je doživio dok je držao predavanje studentima. Nakon njegove smrti, Hachika je preuzeo drugi gospodar, no pas je svaki dan bježao na stanicu Shibuya i čekao profesora.
Kako je Hachiko uporno svaki dan dolazio, počeo je privlačiti pozornost putnika koji su tamo redovno prolazili. Pas je svaku večer dolazio u isto vrijeme, baš kad je vlak stizao na stanicu, i taj je ritual potrajao punih deset godina, sve dok 1935. godine Hachiko nije uginuo. Na stanici Shibuya podignut mu je spomenik koji svake godine posjećuju tisuće ljubitelja pasa. Ova dirljiva priča prema kojoj je snimljeno nekoliko filmova, uključujući i “Hachiko” s Richardom Gereom u glavnoj ulozi, zoran je primjer žalovanja kod pasa. Da psi oplakuju mrtve, znaju mnogi vlasnici četveronožnih ljubimaca. No, malo je poznato da pripadnici niza vrsta u životinjskom svijetu tuguju nakon smrti svojih bližnjih : znanstvenici su tako posljednjih godina istražili žalovanja kod majmuna, slonova, mačaka, kornjača, a spoznali su da čak i vrane imaju rituale oplakivanja.
Godine istraživanja
- Životinje stvaraju međusobne veze kao i ljudi. Zašto one ne bi žalovale? - propituje američka znanstvenica dr. Barbara King u svojoj novoj knjizi “How Animals Grieve”, koja je nedavno objavljena u Americi i već pokupila niz hvalospjeva. Barbara King, profesorica antropologije na College of William and Mary u saveznoj državi Virginiji, poznata je po knjigama “Being With Animals”, “The Dynamic Dance” i “Evolving God” koju ju je američka udruga biblioteka proglasila jednom od deset najboljih knjiga o religiji.
- Godinama istražujem svijest i komunikaciju kod naših najbližih živućih srodnika, majmuna. Što sam ih dulje proučavala i što sam više znanstvene literature čitala o njima, bila sam snažnije fascinirana dubinom majmunskih osjećaja. Primjerice, čimpanze mogu biti vrlo brutalne, ali također mogu iskazivati veliku empatiju i sućut - rekla mi je Barbara King. Proučavajući majmune, ona se počela pitati o dubini emocija kod ostalih životinja izvan kruga primata.
- Dok sam proučavala znanstvenu literaturu, saznala sam zanimljive informacije koje sam sve zajedno povezala u mojoj novoj knjizi. Spoznaja da različite životinje, uključujući slonove, dupine, životinje na farmama i kućne ljubimce, mogu voljeti i žalovati, za mene je bila izvor osjećaja duboke povezanosti s njima - ispričala je King.