Zaljevski rat na piranski način

Objavljeno: 07.03.2009

ZAGREB- Trgovina Asima, pustoš neasfaltiranog parkirališta i zatvoreni Adria Grill koji samo što se ne obruši u blatnjavu pličinu - to je centar Savudrije, najsjevernije točke hrvatskog dijela Jadrana.

Savudrija jest geografski lokalitet, ali ne i urbani. Neuređena riva, uska krivudava cesta bez nogostupa s kućama razbacanim bez ikakvog reda, s velikim, seoskim okućnicama punim zelenila. Kičaste reklame predimenzioniranih restauranata/pizzeria otkrivaju još jedan toponim na obali za kojeg smo čuli prvo zbog masovnog turizma. A potom zbog rata sa Slovencima oko Piranskog zaljeva ili Savudrijske vale, plitkog mora na ušću rijeke Dragonje gdje se mrijeste cipli.

Umjesto očekivanog pitoresknog mjestašca punog kamenih kućica i volata, pod imenom Savudrija krije se poluotok istog imena s par zaseoka i više nakupina vikendica iz različitih razdoblja socijalističke izgradnje.

Uvala s pet zvjezdica

Poneka drečava zgrada s “apartmanima” iz najnovije ere, koje seosko imanje i kamp Veli Jože/California na samom savudrijskom rtu. I svjetionik izgrađen 1918., netom prije nego što je bečki car morao prepustiti Istru talijanskom kraljevstvu. S mjesta odakle danas stidljivo vijori hrvatska šahovnica po lijepom se vremenu, kažu, može vidjeti sve do Trsta.

Prije stotinjak godina tu ste se mogli ukrcati na vlak koji bi vas za par sati dotruckao do četrdesetak kilometara udaljenog Trsta. Danas je Parenzana, trasa bivše uskotračne pruge od Trsta preko Parenza do Kanfanara, donacijom Europske unije uređena za pješake i bicikliste. Izgrađena 1902, povezivala je 33 istarska mjesta od Trsta do Poreča, vlakom koji je vozio maksimalnom brzinom od 31 kilometar na sat.

Istarski ćiro zadnji put prošao je svoj 123 kilometara dug put preko 11 mostova i devet tunela davne 1935. godine, a onda su Talijani dali razmontirati prugu, jer su je naumili preseliti u Abesiniju. Istarske tračnice nikad nisu dobacile do Afrike: leže negdje na dnu Sredozemnog mora, skupa s brodom koji ih je vozio.

Pod teškim jugom ovih dana samo se jedna ribarica odlučila otisnuti na more, prema crti na obzoru na kojoj je prošlih godina bjesnio rat hrvatskih i slovenskih ribara. Tamo negdje gdje bi ili ne bi trebao biti slovenski izlaz na otvoreno more. Istočna, hrvatska obala Savudrijske vale, iliti Piranskog zaljeva, tek bi trebala turistički procvjetati ovog ljeta kad bude otvoren hotel Adriatic s pet zvijezdica, dio lanca hotela Kempinski i apartmansko naselje Skiper. Pored njih uređuju se tereni za golf, s umjetnim jezerom.

Piran - metropola


Tek pedesetih počinje vikendaška izgradnja na hrvatskoj, južnoj strani zaljeva. Vlasnici vikendica su većinom Slovenci, sudeći prema registracijskim tablicama. S druge strane zaljeva je Piran. Za razliku od Savudrije - pravi primorski gradić. Od Savudrije prema Bujama i glavnim istarskim prometnicama tek je poneko seoce. Toliko je pusto da vas poseban putokaz upućuje na mesnicu. Vjerojatno ni ne radi do ljeta.

Pred mostom preko Dragonje Hrvatska je postavila svoj granični prijelaz Plovaniju  zbog kojeg Slovenci bjesne tvrdeći da smo ga stavili na njihovu zemlju. Putokaz kaže da je samo 31 kilometar dalje Trst, a ako skrenete desno, eto vas u Škudelinima.

To je jedan od tri zaseoka zbog kojih Bruxelles muku muči kako pomiriti zakrvljene Hrvate i Slovence. Zaselak u ovom slučaju znači 4-5 kuća na jednom mjestu, okruženih obrađenom zemljom. Zemlja je ovdje dobra i plodna. Znači, 4-5 kuća u Škudelinima, otprilike toliko u Bužinu i još toliko u trećem selu, onom s dvojnim nazivom Mlini-Škrile, koje je proslavio Jožko Joras. “Tudi tukaj je Slovenija” i dalje se koči na njegovoj kući, s koje puca pogled na dolinu i dva granična prijelaza. Joras je grabljao po njivi ispred kuće, a na nas je bacio tek jedan prezrivi pogled.

Od 13. stoljeća, kad se to područje prvi put spominje u pisanim spomenicima, dolina Dragonje pretrpila je svašta. Prvo Mlečane, pa Austrougare, s kratkim Napoleonovim intermezzom 1809-1813, opet bečku monarhiju, potom Talijane pa partizane Ii jugoslavensku vojnu upravu.



Život uz solanu


Današnjim stanovnicima čini se da najteže pada novinarska opsada.

“Vi ste mi drugi danas. A jučer - troje. Dosta mi vas je!”, povlačeći prstom preko grla tjerala nas je žena u Bužinu.

Talijana, ako već ne Napoleona i Franje Josipa, sjeća se gospođa Ana (89). Pred kućom reže luk za ručak, pa nije stigla na vrijeme pobjeći.

S 15 godina, dakle negdje nakon Prvog svjetskog rata, odlazila je u Trst tamošnjim gospođama prati rublje. Ona i muša, ili magarica ako smo dobro shvatili njenu mješavinu slovenskog i talijanskog, u 2 sata ujutro kretale bi za Kopar.

Tamo su čekali vapor za Trst.

Prljavi veš natovarila bi na mušu, a potom natrag u svoje selo, Novu Vas. I tako svakog ponedjeljka. Rublje bi oprala u svojoj kući, a potom ga vraćala u Trst. Sa 19 se već udala i preselila u Škudelin. Trst više nije vidjela.

Gospođa Ana Pribac je godinama udovica. Muž joj je 20 godina radio u “šaljine”.

- U solani?

- O, da! - potvrđuje kimajući glavom.

Čuvene piranske i sečovljanske solane, koje se spominju još u 13. stoljeću, danas su muzejski kompleks. S one strane granice, u Sloveniji. Šezdesetih su zatvorene, a danas su Slovenci obnovili mali dio, u turističke svrhe.

Najteže joj je bilo u onom ratu: muža su joj 1944. poslali u Rusiju, tamo je zarobljen, a ovdje je došla druga vlast. Koja?

- Talijani i Slovenci su se miješali, nije se znalo kad je tko - pokušava nam objasniti.

- Svega je bilo, malo dobroga. Kuhaš, pereš, čistiš - uzdahne gospođa Marija i strogo objasni da sad doista mora završiti ručak. Koja god vlast bila, njoj je isto: kuhaš, pereš, čistiš.

Par stotina metara dalje već je drugo selo: Bužini.

Lijek za reumu

Jesu li ovdje naši prije koju godinu isključili telefone jer su ljudi bili priključeni na slovensku mrežu?

- Kakav telefon?! Ovo je Bužin, a to vam na talijanskom znači: buža! Mi smo vam u rupi, bez pojačala ne možemo gledati ni televiziju Zagreb! - ljutito objašnjava gospođa Mrđa (67).

Recimo da se zove Ivanka: ime nam nije htjela reći, pa smo ga izmislili. Rado viče, ali je u stvari dobra ko kruh. Oštro nam je dala do znanja:

- Ništa vam neću reći, ali kavu ću vam skuhati. To može!

Osamljena zlatna ribica pliva u staklenoj okrugloj posudi ispod Isusove slike, desno je polica s kompletom knjiga Jutarnjeg lista, iz one prve serije koja se prodavala uz novine. Središnje mjesto zauzima raskošni goblen, na kojem mladi pastir ćaska s dvije gospođice.

- Jeste li za nešto slatko? - pita i ne čekajući odgovor nalijeva iz boce.

Šutke, opasno namrštena, pokazuje papir.

783,76.

Toliko iznosi njena penzija. U kunama.

- I sad ti živi s tim! - ljuti se.

Oštro se okreće prema meni i zaprijeti prstom: sad piši!

Pišem. Što?

- Ovako: litra rakije, 70 listova suhe kadulje. Na konstantnoj temperaturi držati 40 dana. Ja stavim na ognjište. Zatim procijedite i izmiješajte s bocom meda. Odlično je za reumu!

Naime, puna je reume. Dođe to od puno kopanja. Rekli su joj da je za reumu najbolja kadulja. A tko bi stalno kuhao čaj!

Gospođa Ivanka ponosno nam priča kako je maturirala u Požegi, u slavnoj požeškoj gimnaziji. I bila četvrta žena koja je položila vozački na Bujštini, 1963, godinu dana nakon što se udala i doselila u Bužin. Vozačka dozvola je jako važna, da može po istarskim tržnicama prodavati voće i povrće koje je s mužem uzgajala. To radi i danas. Što ju je iz Požege, Slavonije, dovelo do Istre. Ljubav?

- Eh, nije to išlo baš tako. Kad sam ja bila djevojka, ako se do osamnaeste ne udaš, tko prvi pita - ideš! Nije to kao danas!

Budućeg muža, pokojnog Petra Mrđu, rođenog kod Bihaća, upoznala je u Rijeci.

Pa kako su onda iz Rijeke došli do Dragonje? Ivanka se čudi kako to baš ništa ne znamo.

- Nije vam to kao danas. Tada je bilo, gdje ti je palo na pamet, tamo ideš!

Kako se onda živjelo od poljoprivrede?

- Kako se tko snašao. Isto kao danas. Tito je rekao: snađi se, druže. A Ranković: pazi da te ne ulove! - smije se.

Doselio s Kalnika


Što se nje tiče, baš je briga za Slovence i Hrvate. “Zaboli me hoće li ustati Tito iz groba ili će nam doći neki crnac za predsjednika: koja god vlast bila, ja ću uvijek raditi”, maše otvrdlim dlanovima s kojih nikakva voda ne može isprati tragove zemlje.

- Dobro je! Da plačem - isto mi je. Samo želim raditi i da me nitko ne dira - kaže.

Što se promijenilo u tih gotovo pola stoljeća otkad se doselila u Istru, u dva režima?

Razmišlja.

Pa zasja osmijehom: “Baš sam jutros o tome mislila.”

- Znate šta, danas nemate gdje parkirati u Buju, a kad sam došla, jedva da su bila dva-tri auta. A ostalo: zemlja je uvijek nisko, a sunce visoko!

Ivanka ima i poruku za političare:

- Ovi što se natežu: ništa od toga neće biti! Ili ćemo svi propasti - prijeti im prstom u daljinu. - Bili su i faraoni, pa gdje su sada? - zloguko prorokuje sadašnjim državicama i njihovim vlastima.

Od Škudelina preko Bužina do Jorasovih Mlina/Škrila, sporni teritorij oko kojih se svađaju jedna sadašnja i jedna buduća članica EU, širok je doslovno 200 metara. Od podnožja brda do rijeke Dragonje, odnosno kanala svetog Odorika, kojim danas teče Dragonja. I dug je šest kilometara, otprilike. Od Jorasove kuće, koji još kopa svoju njivu strogo prateći promet na graničnom prijelazu i obližnjoj cesti, pogranična cesta nastavlja se još koji kilometar nizvodno, prema moru.

Do posljednje slovenske vikendice, s tornjićima u izgradnji, koju čuva borbena crna pudlica.

Bodljikava žica ne da dalje. Prije nje ruševina je nekadašnjeg izviđačkog doma. Pored njega hrpa nove cigle i dva brdašca pijeska, dokaz još jednog dobrosusjedskog sukoba Hrvata i Slovenaca.

U središtu Buja, općini kojoj pripadaju tri zaseoka koje bi sada Slovenija htjela sebi, dva partizana nose ranjenika. Na zidu iza tog spomenika postavljena je i spomen ploča, u čast posjeta Josipa Broza Tita 1954. godine. Dvojezična, na hrvatskom i talijanskom.

- Dobar dan! Vi ste sigurno bili ovdje kad je došao drug Tito! - obraćamo se umirovljeniku koji bježi pred kišom.

- Nisam, bio sam u Motovunu.

- Znači, bili ste partizan u Motovunu?

- Ma kakvi, imao sam osam godina! Taman sam se s roditeljima doselio u Motovun. S Kalnika.

- Ali valjda znate nekog partizana iz Buja?

- Ne, teško ćete naći takve ovdje. Većinom smo doseljenici. Ali znam vam jednog Kušćeta iz Grožnjana, zovite njega.

Umjesto gospodina Kušćeta, dogovorili smo se s Josipom Žmakom, predsjednikom Saveza antifašističkih boraca Bujštine.

Partizani iliti antifašisti važni su jer Slovenci optužuju njih da su oni prvi put u povijesti raskolili povijesnu i prirodnu cjelinu Piranskog zaljeva tako što su je 1947. podijelili između kotara Buje i Kopar. Buju su tada pripali Mlini/Škrile, Škudelin i Bužin. I ostali dan-danas u Hrvatskoj.

Što je po Slovencima grozna i neoprostiva nepravda, ničim izazvana, ničim utemeljena. Kako je u Umagu u četvrtak bila strašna gužva za registraciju automobila, gospodin Žmak nije stigao na sastanak. Umjesto njega, u pomoć je uskočio Josip Juraga, umirovljeni učitelj i novinar.

Zona A, Zona B

I Buje i Kopar, i Piran i Savudrija, i svi pripadajući izlazi na more u to su vrijeme, netom nakon Drugog svjetskog rata, pripali Slobodnoj teritoriji Trsta. JNA je s 43. armijom oslobodila Trst, ali se pod pritiskom saveznika morala povući. Slobodna teritorija Trsta osnovana je pariškim sporazumom 1947. godine i podijeljena na Zonu A (Trst, pod upravom američkih i britanskih savezničkih snaga) i Zonu B (sjeverozapadni dio Istre, pod upravom JNA).

- Ja sam stigao u Istru kao učitelj 1951. godine. Za to mi je trebala propusnica našeg ministarstva vanjskih poslova. I dan-danas je čuvam. Kod nas su bili dinari, a ovdje jugoslavenske lire! - prisjeća se Juraga, rodom Murterin.

Radio je tada kao učitelj u selu Juricani pokraj Umaga. Imali su 190 đaka u šest razreda. Po državi su se organizirale demonstracije na kojima se uzvikivalo “Trst je naš!”, ali nije bilo pomoći.

Trst je izgubljen.

Londonskim sporazumom 1954. godine Trst je pripao Italiji, a Zona B Jugoslaviji. Od 190 učenika u Juricanima ostalo ih je 20. Preostali su u tom, drugom valu, optirali za Italiju i iselili se. U Istru su došli neki drugi ljudi, iz Hrvatske i drugih dijelova tadašnje države. A Škudelini, Bužin i Škrile/Mlini ostali su zacementirani u Hrvatskoj.

Josip Juraga je u svojoj bogatoj karijeri bio i vijećnik u Bujama pa zna da su ta sela bila odvajkada hrvatska. Slovenaca, ističe, tu nije bilo. Osim što su kasnije gradili vikendice.

Donio nam je izrezak iz novina na kojem se vidi kako su Slovenci 1985. štafetu primili točno na starom mostu preko Dragonje!

- To je stari most, duboko u sadašnjem teritoriju Slovenije, kilometar ili dva od sadašnjeg graničnog prijelaza. Znači, i to je hrvatsko - pokazuje nam.

Tito oživio za maškare

U to vrijeme, diljem bivše države omladinci i omladinke svake godine u svibnju prenosili su štafetu s čestitkama za rođendan predsjedniku Titu. Predsjedniku države koji je svojom posjetom Kopru i Buju u studenom 1954. simbolički označio integraciju dotadašnje Zone B u Jugoslaviju.

Ove godine drug Tito je oživio za maškare i zajedno s drugaricom Jovankom posjetio Škudeline. Veseli mještani tu su im priredili vjenčanje.

- Slovence nije briga za Škudeline i Bužine, nego ako budu imali ta sela onda misle dobiti izlaz na otvoreno more. To je poanta njihove politike - tumači Juraga i kaže: mi sa Slovencima ne trebamo voditi nikakav rat, nego im pristupiti s čistom dokumentacijom.

Ono što je naše, naše je!

Snježana Pavić

Broj preporuka: 1

ARHIVA ČLANAKA

Business Insider objavio je rezultate istraživanja u kojem je sudjelovalo 37 žena, a ocjenjivale su različite tipove muškog plesa. Provjerite koji je ples ženama najprivlačniji.

Opći uvjeti korištenja | Pravila prenošenja sadržaja | Zaštita privatnosti | Pravila komentiranja | Impressum | Kontakt | Oglašavanje

EPH Digital: Jutarnji list | Slobodna Dalmacija | Gloria | Globus | Sportske Novosti | Autoklub | Dom & dizajn | Dobra hrana | Bestseller | Dodo | Dosi | Gorila | LikeCroatia | Gameland | Dubrovacki Vjesnik

WAZ: Der Westen