Sindrom dobrog djeteta: otkrijte imate li ga, kako se razvija i kako se može izliječiti

Ne možete drugačije nego im udovoljavati, slušati ih i činiti ono što žele i kako žele. Čim zovu, vi trčite i unatoč tome i dalje se osjećate dužnima ili imate grižnju savjesti da ne činite dovoljno. Nudite im uljepšanu i uvijek poslušnu verziju sebe. Radi se o ponašanju koje se opisuje kao sindrom dobrog djeteta i koje vam "podrezuje krila", onemogućuje vam da budete ono što biste htjeli biti i čini vas samo napola odraslima. Upravo tom problemu psihologinja i seksologinja Sandra Teml posvetila je knjigu "Sindrom dobrog djeteta", u kojoj objašnjava o kakvom se mentalnom stanju radi i kako ga se možete riješiti. Riječ je o vodiču posvećenom svim onim odraslim osobama koje se, pred mamom i tatom, još uvijek osjećaju tako "bolno" male, koji nudi brojne instrumente i strategije koje mogu pomoći da se izvučete iz klupka nezdrave emocionalne ovisnosti. Jer takvo stanje koči bilo kakav napredak i uzrok je nezadovoljstva životom u kojem ste stalno rastrgani između osjećaja krivnje, pretjerane zahvalnosti, izbora koji su vam nametnuti i neizgovorenih riječi.

Kako se razvija

U podlozi sindroma dobrog djeteta nisu nužno loši roditelji, već često roditelji koji su emocionalno nezreli i koji, često i ne htijući, ne uspijevaju djetetu osigurati stalnu i potpunu emocionalnu prisutnost.

- Termin sindrom dobrog djeteta zapravo opisuje strategiju preživljavanja koju djeca razvijaju kad njihove emocionalne potrebe nisu zadovoljene na odgovarajući način. Dijete uči biti poslušno i uvijek na raspolaganju: u pokušajima da pridobije ljubav, odobravanje i sigurnost, nastoji ne uzrokovati probleme, potiskuje vlastite emocije, izbjegava konflikte i preuzima odgovornosti koje ne bi trebale biti njegove. Ukratko, daje sve od sebe kako bi zadovoljilo obiteljska očekivanja i kako ni u čemu ne bi pogriješilo. Kad završi dječje doba, taj obrazac ponašanja može se pretvoriti u perfekcionizam, potrebu za udovoljavanjem (čak i intimnom partneru), poteškoće u postavljanju granica i sebi i drugima. A nerijetko se pretvara i u dubok strah od neprihvaćanja i neuspjeha – pojašnjava dr. Teml.

Kad su roditelji prezauzeti i u krizi

Sindrom dobrog djeteta postoji oduvijek. Ipak, kako kaže dr. Teml, posljednjih je godina došlo do značajnog porasta broja osoba koje se bore protiv svoje sklonosti perfekcionizmu i pretjerane potrebe za prihvaćanjem i odobravanjem.

- Ta je pojava postala puno raširenija i vidljivija. Tome su doprinijele promjene u društvu, ubrzavanje ritma života i previše poticaja, u kombinaciji sa sve većim ekonomskim i emocionalnim pritiskom na obitelji. Mnogi roditelji ne uspijevaju nositi se sa svim tim pritiscima i zahtjevima modernog načina života i previše su iscrpljeni i fizički i psihički. Često ne raspolažu nužnim psihofizičkim resursima da bi djeci dali dobar primjer kako da upravljaju svojim emocijama, a da ne budu preplavljeni njima te ne uspijevaju uspostaviti stabilan i uravnotežen afektivan odnos s djecom – ističe dr. Teml dodajući da je upravo to nužan preduvjet za pretvaranje djeteta u odraslu osobu s potpuno formiranim identitetom.

Promijenite kut gledanja

Ako, kad god morate donijeti bilo kakvu odluku (od frizure do promjene posla), ne možete a da ne pitate za savjet mamu i tatu i onda taj savjet i poslušate, možda se sindrom poslušnog djeteta tiče i vas.

- U takvim slučajevima granica između roditelja i djeteta ostaje nejasna i, čak i kad osoba odraste, teško joj je samostalno uzeti vlastiti život u svoje ruke. Mnogo je ljudi koji i kao odrasli nastavljaju gledati u roditelje s nadom, često i nesvjesno, da će napokon od njih steći priznanje i dobiti ljubav za kojom čeznu – pojašnjava dr. Teml. Nažalost, dodaje, tako ostaju zarobljeni u starim obrascima: izbjegavaju biti ono što jesu, plašeći se da bi njihova autentičnost mogla kompromitirati odnos s roditeljima koji je ionako krhak. Stoga je, savjetuje psihologinja, neophodno promijeniti kut gledanja. Umjesto da se pitate "kad će me mama i tata prihvatiti i zavoljeti?" trebali biste se početi pitati "tko ja želim biti, općenito i u odnosu s njima koji se možda nikada neće promijeniti?".

Ne trebamo roditelje kao nekoć

Mnoge odrasle osobe ne ostaju ovisne o roditeljima samo na emocionalnom planu, već i na financijskom i praktičnom planu.

- Dok god te ovisnosti traju, bez stvarne slobode izbora, teško je uspostaviti zdravu emocionalnu distancu. Osoba uvijek ostaje kao zarobljena jer još uvijek ima osjećaj da ne može bez svojih roditelja, a ponekad su upravo oni ti koji, više ili manje svjesno, održavaju takvu dinamiku. Česte su situacije da se osoba ne može odreći konkretne materijalne podrške majke i oca, no ipak je važno imati na umu da više nismo djeca i da, barem u emocionalnom smislu, više nemamo potrebu za njima kao nekoć kad smo bili mala djeca – naglašava dr. Teml.

Osvještavanje problema je lijek

Prvi korak za oslobađanje od sindroma dobrog djeteta jest osvijestiti i priznati si dinamiku odnosa, što ne znači kriviti roditelje već shvatiti kako ti prvi odnosi nastavljaju utjecati na naš život.

- Možda se čini banalno, ali upravo to je ljudima često i najteži korak. Modeli uz koje smo odrasli čine nam se posve normalnima. Jednostavno o njima razmišljamo kao "tako stoje stvari". Kao mali nismo imali sposobnost za usporedbu, nismo vidjeli naš obiteljski "sustav" kao disfunkcionalan ili ograničavajući. Prilagođavali smo mu se jer je to bilo nužno da bismo se osjećali prihvaćeni i da bismo preživjeli – kaže dr. Teml te ističe da, često, tek kasnije u životu, kad uđemo u intimne odnose ili sami postanemo roditelji, počinjemo naslućivati da ono što je bilo "normalno" baš i nije tako zdravo. Počinjemo shvaćati da način kako smo odgojeni ne odražava način na koji mi želimo odgajati svoju djecu.

Stanite iza svojih izbora (ali i iza grešaka)

Postati samostalna i uravnotežena odrasla osoba je krajnji cilj. To nije nimalo lako postići, no dr. Teml ističe da, čak i kad roditelji nastave vršiti pritisak ili nas pokušavaju vratiti u stare uloge iz djetinjstva, trebamo ostati smireni i usredotočeni na svoj cilj.

- Zamislite klasičnu situaciju: sin od kojih 30, 40 godina u posjetu roditeljima odlazi pušiti na balkon. Prije je to činio skrivećki, da ga ne vide, a sada bi mogao pokušati učiniti to bez skrivanja. Naravno da nije dobro pušiti, ali pred roditeljskim kritikama trebao bi zadržati mir, preuzimajući potpunu odgovornost za vlastiti život i vlastite izbore, bez potrebe za dizanjem glasa.

Ponekad je nužno prerezati mostove

Postoje i slučajevi u kojima je, kako bi se postigla stabilnost i mir, neophodno prekinuti vezu s mamom i tatom.

- Roditelji su dio naše povijesti i bilo bi idealno kad bismo se mogli emocionalno odmaknuti od njih samo u mjeri koja je potrebna da bismo bili samostalne odrasle osobe. No, ima situacija u kojima je distanciranje ne samo opravdano, već i neophodno. Ako roditelji nastavljaju biti toksični, vršiti pritisak i nametati se, imate potpuno pravo smanjiti ili posve prekinuti kontakte s njima, barem privremeno - ističe dr. Teml. Napominje i da je ponekad pauza u odnosima nužna kako bi se razjasnile stvari i kako bi se započeo proces psihološkog razdvajanja.

Dvije vježbe

Za neke osobe čak i samo reći "ne" roditelju je nemoguća misija pa dr. Teml nudi dvije vježbe koje mogu biti od pomoći da napredujete u svom oslobađanju od sindroma dobrog djeteta.

- Zatvorite oči i vizualizirajte svog oca, ili oba roditelja, pred sobom. Zatim mentalno izgovorite jedan glasan i jasan "ne" i pratite što se događa u vama. Često se tada javlja strah, a kad se to dogodi, pokušajte biti znatiželjni u vezi toga. Zapitajte taj strah: "Zašto si ovdje?", "Od čega me pokušavaš zaštititi?" i "Što bi se to dogodilo kad tebe više ne bi bilo?". Tako ćete bolje shvatiti sebe i ono što vas onemogućuje da postavite granice između sebe i roditelja – savjetuje dr. Teml.

Druga vježba koju predlaže sastoji se u tome da zamislite jednu konkretnu situaciju u kojoj biste željeli reći "ne", primjerice da odbijete poziv na večeru. Zamislite cijeli prizor vrlo detaljno: reakcije mame i tate, ali prvenstveno svoju vlastitu, odnosno svoj odgovor. Kroz tu mentalnu vježbu, trenirat ćete svoju sposobnost da tolerirate anksioznost povezanu s mišlju da biste ih mogli razočarati.