Paul Auster jedan je od književnika koji su obilježili moju generaciju. Početkom devedesetih pali smo na magični realizam Salmana Rushdieja i njegove romane "Djeca ponoći" i "Sotonski stihovi". Zanosili smo se i Umberto Ecom, pogotovo njegovim užasno loše prevedenim "Foucaultovim klatnom". A onda su se na prijelazu stoljeća na hrvatski počeli prevoditi Paul Auster i njegova "Newyorška trilogija" i, kako se klišeizirano kaže - ništa više nije bilo isto. Kada govorim o generaciji, mislim na mlade ljude koji su intelektualno stasali u devedesetima i na prijelazu stoljeća.
Austerov metafizički triler koji se sastoji od tri kratka romana - "Stakleni grad", "Duhovi" i "Zaključana soba" - toliko me se dojmio da sam ga...