Oduševljava igra mladih i ne jedino mladih glumaca u novoj produkciji zagrebačke Komedije, u režiji opet jednog mladog redatelja, koji opet nije toliko mlad da se može zaključiti za njega da je još početnik. Nije, a i pišem eto o njegovim radovima otprilike pet godina. Bilo kako bilo, Aleksandar Švabić sa sluhom je izmjerio tekst španjolskog nobelovca Jacinta Beneventeva y Martineza "Zapetljani interesi" u prijevodu Nikoline Židek, pri čemu je ta parafraza commedie dell‘arte otprije stotinjak godina još jednom parafrazirana u, rekao bih, danas suvremenom duhu. Radnja naoko frivolna, kako se domoći novca i ljubavi bez mnogo zazora, jest predstavljena kao pomalo tužna, a pomalo vedra farsa u kojoj pretpostavljena samoća likova ne postaje lakša time što se oni socijaliziraju. Martinezovi likovi, kako sam naglašuje, nisu živa bića, nego marionete, takoreći od slame te je onda i njihova gluma zapravo nemoguća. Radnja ih nikamo neće odvesti.
Redatelju je u stvaranju scenskog pokreta pomogao Damir Klemenić, a i njegov je rad odmjeren. Glumci koji dakle predstavljaju svojevrsne automate nisu ni u kojem pokretu pretjerani i njihova gluma zapravo daje tek suptilne viškove u gradnji likova. Oni se kreću naoko posve slobodno, kao "pravi" glumci i tek s vremena na vrijeme primijetiš da pretjeruju i da su njihovi međusobni odnosi već zapravo unaprijed zadani. Klaustrofobija te glume, gdje kao glumac ne znaš kamo odlazi tvoj "višak" jest zahtjevna i što više lik govori, to manje postaje moguć. Privlači gledatelja zato što gledatelj postaje radoznao što se pred njim zapravo razvija: farsa, laka komedija, moralitet?
Predstava traje dakle otprilike sat i po i upravo se toliko čini organizirana da zaboraviš na vrijeme, što je isto lijep umjetnički rezultat. Švabić dakle ne pretjeruje, što ne znači da su uloge imalo obične i ugodne. Svima vlada dakle svojevrsna filozofija fatalizma i suvremene osamljenosti, koju nije moguće potisnuti. Sretan ishod, nesretan ishod, svaki je ishod jedini moguć, a opet i nije. Scena je uglavnom prazna, ako ne računamo pokretne kulise, namjerno jeftine pokretne "mansije", kao skrpane u zadnji trenutak, duhovit rad Matije Blaškovića, a funkcionalni su, donekle i atraktivni, a svakako u službi režije i radnje kostimi Mirjane Zagorec: likovi su marionete, ali i pomalo živi, gotovo dakle suvremeni ljudi. Glazba Matije Antolića unosi ritmične, ponavljajuće sekvence u zbivanje kad je potrebno i, čini se, koliko je potrebno. Ukratko, cjelina predstavljenog ne ovisi o slučajnim odabirima. Plijeni, prije svega, muzikalnost prikazanog i sklad glumačke igre s pretpostavljenim svijetom koji se prikazuje.
Počeo sam s oduševljenjem glumačkom igrom. Glavnu ulogu, Krispina, igra mlad gost, Bernard Tomić, kojega hvalim gdje stignem, zato što je posvećen profesionalac, no i jedan rekao bih neobuzdan talent. Nije i nikako da diplomira pa mislim da se može pozdraviti sa stalnim poslom, no zagrebačka kazališna sezona bez Bernarda Tomića jest krnja sezona, sad i dok je glumac tu, a bit će još dugo. Tomić igra toga svoga Krispina u prigušenom, no svejedno krajnje uznemirenom tonu, odaje istodobno životnu radost i stanovitu neodoljivu privlačnost prema propasti. On je duhovit demon koji na koncu vodi i upravlja - ni samim sobom, a na površini ostavlja dojam sigurne i lukave osobe. Naivac koji to nije i pripovjedač koji to ne želi postati. Njegova živa igra podiže i ulog i liku njegova partnera u prevari i intrigi, Leandra, kojega Ivan Magud igra upravo u kontrastu, "drveno" ispod čega raste isto jedna uvjerljiva energija samo dakle naoko sputana lutka.
Prvi put gledam u Komediji i novog člana ansambla Roka Sikavicu. Njega, zapravo, uz Tomića, vidim kao najboljeg mladog glumca na sceni te nema pametnije odluke od Komedijine da ga uzmu u ansambl. Ovdje, kao i uvijek, daje jednu, rekao bih, čistu energiju igrajući Harlekina, toliko nenapadno da ga isprva jedva primijetiš na pozornici, no postupno te osvoji, neprimjetno te se čini da je mađioničar.
Prvi put gledam u Komediji još jednu novu članicu ansambla, Ružicu Maurus, koju isto, otkako se pojavila prije svega dvije godine, neumjereno hvalim i ovdje se novoj publici predstavila ulogom Colombine. Odjevena više kao japanska školarka, vitke linije, najviše možda od svih uloga jest njezina stilizirana. Gotovo kao da jest lutka, štoviše lutka za odrasle, ali opet, koliko god da je podatna Krispina, ona jest i nestvarna, da ne kažem eterična i zapravo je najtužniji lik na pozornici. Izvrsna je i Nina Kaić Madić kao Silvija, a posebnu opet, povišenu energiju daje Dubravka Ostojić kao Gđa Pulčinela. Nema slabe uloge, a još igraju Ervin Baučić, Ana Magud, Ognjen Milovanović, Dajana Čuljak i Fabijan Pavao Medvešek.