Strašljive priče stare su koliko i ljudska civilizacija. Od raznih priča o duhovima koje su se prepričavala uz logorsku vatru, raznih gusara koji su imali kuke umjesto šaka, pa do modernih filmova u kojima djeca pričaju s (ne)mrtvima ljudi su oduvijek voljeli biti kvalitetno prestrašeni. Igre dakako ne propuštaju priliku da zabave ljude pa se do sada pojavio solidan broj horor igara. Alone in the Dark, Blood, Phantasmagoria, kao i neke novije igre poput Undyinga i American McGee’s Alicea samo su neki od naslova koji će vam utjerati strah u kosti ukoliko se imalo uživite u igru. Suffering je nešto “žešća” igra koja vrlo opasno pleše na granici morbidnosti i definitivno nije zamišljena za djecu. No, visoka igrivost opravdava hektolitre krvi i nasilja koje će zagarantirano preplašiti i najsmionije igrače.
Gospon Sudac, ja vam se ničeg ne sjećam
Radnja igre odvija se na otoku po imenu Carnate. Taj neveliki otok udaljen je tek deset milja od kopna (Marylanda). Izvorno je naseljen u sedamnaestom stoljeću ali nakon samo nekoliko desetljeća svi stanovnici otoka su se odselili (a dobar dio je već bio u ljesovima). Dva stoljeća poslije neki bogatun je kupio cijeli otok i doselio se zajedno s obitelji. No, ni oni nisu dugo izdržali i već nakon par mjeseci su se odselili. Otok je tada pretvoren u mentalnu instituciju koja nikada nije bila službeno priznata, a cijelu priču vodio je doktor Killjoy (originalno ime, nema što). Pronađeno je par dokumenata koji svjedoče da se doktor Veseli služio metodama koje su u najmanju ruku ne medicinske. Nakon toga otok je služio kao vojni zatvor tijekom Drugog Svjetskog rata, da bi naposljetku postao zatvor točnije mjesto gdje osuđenici prespavaju dan-dva prije nego što ih usmrte. Više zatvorenika je napravilo samoubojstvo nego što su ih uspjeli ubiti, a ništa bolje ne prolaze niti čuvari koji na otoku žive s svojim obiteljima.
Tu u igru ulazi naš lik po imenu Torque. On je osuđen na smrt i dolazi na otok jer je ubio bivšu ženu i dvoje djece. U svoju obranu nema mnogo toga za reći osim da se ne sjeća što se desilo tog kobnog dana. Torque je oveći momak čije se držanje i ponašanje najlakše može opisati riječima jednog čuvara: “He can take care of himself.” Sekundu dvije nakon što našeg junaka smjeste u ćeliju otok potresa potres i, gle čuda otvaraju se vrata ćelije.
Mrtvi, nemrtvi i raskomadani
Čim uzmete miša i tastaturu u ruke te prošetate svojom otvorenom ćelijom dočekat će vas atmosfera koja vjerno prati cijelu igru: sjene, mrak, vriskovi i strah za vlastiti život. Zatvor je sam po sebi prilično neugodno mjesto, ali dodajte tome nestanak struje, vodu i plin koji šiktaju naokolo te mnoštvo neidentificiranih zvukova koji vas okružuju i vjerujte nam neće vam biti nimalo ugodno. Već nakon nekoliko sekundi dočepat ćete se prvog oružja. Radi se o varijanti noža tj. o “shivu”. Shiv je zatvorski sleng za bilo kakav predmet koji je pretvoren u nož. Najčešće se radi o komadu stakla ili željeza koji je na jednom kraju naoštren, a na drugom omotan krpom zbog boljeg “gripa”. Taj nož valja izvući iz tijela jednog zatvorenika, a dok to budete radili zvukovi metala koji struže o beton biti će sve intenzivniji.
Uskoro ćete se upoznati s jednim od preživjelih stražara. Doduše vaše poznanstvo će biti prilično kratko jer stražara za sekundu dvije probodu dvije šipke koje odjednom sijevnu s stropa. No, kao da to nije dosta pa čudovište nabija stražarevom glavom o šipke vrata dok krv šiklja po Torqueu koji to promatra poprilično mirno i staloženo. Doduše nema se niti smisla uzrujavati jer “akcija” se odvija čitavih deset centimetara od vas, a tu su i moćna vrata koja vas dijele od čudovišta (koje još uvijek niste vidjeli jer je svuda polumrak).
Ovisno o težini igre koju ste odabrali uskoro ćete se susresti s prvim čudovištem i uz nešto sreće i znanja ga priklati. Čudovišta su bez daljnjeg jedna od najboljih koja smo vidjeli u igrama, kako po originalnosti tako i po realizaciji. Slayera, prvo čudovište koje ćete ugledati nije teško opisati, ali da bi ga zaista doživjeli morate odigrati igru. Ta humanoidna nakaza nema noge i ruke već su joj podlaktice kao i dio nogu ispod koljena zamijenjena sječivima. No, to nije niti približno sve. Čudovište nama glavu postavljenu na vrat već na metalnim šipkama! Glava je odvojena od ramena nekih deset centimetara i doslovce stoji na dvije šipke koje su obložene tkivom i kožom. Odrubljena glava zapravo simbolizira sve one zatočenike koji su umrli odrubljivanjem glave. Kasnije u igri se susrećemo s ekipom koja je umrla od injekcije i plina. Slayer je toliko realno napravljen da zaista može zaplašiti svakog igrača pa čak i one koji konstanto u sebi ponavljaju “to je samo igra …”. Ono najstrašnije vezano u Slayera je način na koji se kreće. Zvuk noževa koji paraju beton je zastrašujući, a još je gore što se ovo čudovište može kretati i po zidovima i stropovima. Napadi su streloviti i krajnje krvavi jer Slayerova najdraži potez jest raditi piruetu s ispruženim rukama blizu žrtve! Dozvolite li da vas tako udari dva tri puta i priči će biti kraj. Kada se dočepate sačmarice Slayeri neće predstavljati neki problem ali nije ih lako ubiti nožem ili pištoljem poglavito ako se radi o više Slayera istovremeno.
Ubiti ili ne ubiti?
Čim se uhodate i pobijete par Slayera igra će vas dočekati s jednim vrlo originalnim i odlični konceptom. Pred vama će se stvoriti zatvorski čuvar, uperiti pištolj u vas i počet vikat standardne stvari. Inicijalna reakcija većine igrača u tom trenutku je ne raditi ništa jer čovjek ima pištolj, a vi samo nož. Ali kako je ovo ipak horor igra uskoro će vas okružiti prigušeni glasovi koji govore: “Kill him! Kill him! Slaughter him!”, a da stvar bude gore Torqueu će se i početi priviđati žena, djeca i još hrpa stvari. Cilj igre je zapravo otkriti je li Torquek priklao svoju obitelj ili ne, a kako bi došli do te informacije tijekom igre ćete redovito biti “testirani” da se vidi jest li dobri ili zli. Mi smo se u ovom slučaju odlučili ne ubiti čuvara jer je čovjek ipak sredio tri Slayera i rekao nam gdje da nađemo džepnu bateriju (naravno poginuo kroz minutu-dvije). Usput rečeno od baterije skoro da ima više štete nego koristi jer osvjetljava samo vrlo uzak dio prostora ispred vas i samo doprinosi strašljivoj atmosferi u kojoj zapravo ne vidite prst pred nosom. Nakon prvog “testa” ispali smo pravi anđeli ali uskoro smo došli do čuvara koji je bio zatočen u plinskoj komori. Tu nismo uspjeli odoljet napasti pa smo pritisnuli veliki crveni gumb. Ovisno o vašim dobročiniteljskim odlukama tijekom igre završetak će biti drugačiji, a igra nudi čak tri završetka plus mogućnost da ponovo odigrate igru s nešto drugačijim početkom.
Oprezno s lijekovima
Kao što smo već napomenuli igra je krajnje krvava, okrutna, prilično morbidna i bez imalo šale nije za ljude slabe na krv ili mrak. Većina oružja u igri je konvencionalna. Puške, pištolji, sačmarica i dinamit i slično već dobro poznato oružje može se naći u gotovo svakoj prostoriji, no najubojitije oružje je sam Torque. Pritiskom na “Insane” gumb Torque se uz vrisak koji ledi krv u žilama pretvara u totalnu nabildanu divlju zvijer koja doslovce trga sve što je pred njom i ne treba joj apsolutno nikakvo oružje. Udovi i ostali dijelovi čudovišta će doslovce letjeti zrakom dok Torque divlja. Nažalost divljanje je vremenski ograničeno i treba ga na vrijeme prekinuti jer inače Torque umre. Ukoliko se pitate od kud takva snaga i ludost odgovor je jednostavan. Tablete. Dok junaci u sličnim igrama traže hranu ili razne med-packove kako bi vratili snagu naš Torque se šopa isključivo tabletama i to onim bolničkim kakve se ne može kupiti u ljekarnama.
Samo za hrabre
Makar grafika u igri nije genijalna i pomalo zaostaje za današnjim standardima atmosfera igre je naprosto genijalna i zaista moramo skinuti kapu proizvođačima igre koji su napravili odličan posao i uspjeli nas pošteno preplašiti. Makar će mnogi (i s pravom) igru proglasiti bolesnom mi je toplo preporučamo. Igrivost je neupitna, priča zanimljiva, a činjenica da igra ima nekoliko završetaka znači da je čak možete odigrati više puta.