PIŠE INOSLAV BEŠKER

Angela, njemačka štedljivost ubit će nam Hrvatsku

Tom Dubravec / CROPIX

Nepovjerenje Nijemaca u sigurnu budućnost i nepovjerenje Njemačke u europske mehanizme bacili su u ponor nepovjerenja i stagnacije svu Uniju. To u Berlinu još ne vide. A kad uvide, moglo bi biti prekasno, jer centrifugalne sile jačaju daleko brže od njemačkog uvida

Zastoj njemačke ekonomije otvara ozbiljna pitanja: što se dogodilo u državi koja svima ostalima drži lekcije o tome kako uspjeti trošeći samo zarađeno, krešući troškove i čuvajući se nerazborita zaduživanja preko ušiju?

Odgovor može biti i na razini dosjetke: da je Njemačka baš lijepo navikla svog magarca da ne jede, pa se čudi što više ne može vući kola (tj. što njezini evropartneri ne mogu više kupovati njezinu robu u količinama dovoljnima da njemački društveni brutoproizvod nastavi rasti). U svakoj je šali pola istine, kažu, pa valjda i u ovoj - ali ima i drugih, ozbiljnijih elemenata koje valja uzeti u obzir kada se objašnjava ovaj efekt krize koji je iznenadio mnoge analitičare, a neki su odmah počeli odmatati klupko prethodnih događaja, pa se služim njihovom pameću.

Prvi je zaključak da je njemački model, baziran na štednji i izvozu, ipak ranjiviji nego što bi se reklo - što ovaj zastoj i pokazuje i dokazuje. Dapače, ne samo da se zona eura koči kad Njemačkoj ne ide, nego ne napreduje, osim milimetarski, i kad Njemačkoj ide dobro. Zona eura je teško pretrpjela financijsku krizu uvezenu iz Sjedinjenih Država 2007. - 2008., ali brže se oporavio od toga Washington, koji ju je proizveo, nego Frankfurt, koji ju je pretrpio.

Dakle - evropski mehanizam ni je dovoljno elastičan da parira udarce niti je dovoljno dinamičan da se trgne kada treba.

Treba prostudirati koliko je za to krivo njemačko jahanje na niskoj stopi inflacije i nultoj stopi budžetskog deficita. Kredit nije izmišljen u realnom socijalizmu nego stoljećima ranije, na njemu je procvala renesansa. U zoni eura (a i u ekonomijama koje o njoj ovise, poput hrvatske) bilježi se pad potražnje, nema margine za fiskalne manevre, a manjak likvidnosti čini neefikasnima niske kamate koje određuje Frankfurt.

Berlinski istraživački centar DIW tvrdi da privredi Evropske unije svake godine nedostaje oko 180 milijardi eura investicija, što je oko 2 posto BDP-a (dakle, jedan posto manje od prethodne maastrichtske granice, koja je dopuštala budžetski deficit od 3 posto BDP-a u tekućoj godini - ali nije tu kvaka). Nije da taj novac nije proizveden u Uniji, nije da je ishlapio, ili da su ga ukrale utaje poreza: točno toliko je u svakoj od prošlih osam godina usisala i umrtvila Njemačka, ne plodeći ga ni za se, ni za druge. Riječ je o zbiru viška štednje i suficitu platne bilance, koji se lanjske godine još i povisio, na divovskih 206 milijardi eura više od 276 milijardi dolara).

Francuski CEPII zaključuje slično, analizirajući zašto su se javne investicije u zoni eura prepolovile od 2008. MMF, analizirajući Njemačku u posljednjoj izvijesti, vidi posve jasnu vezu između povećanja uštede u njemačkim obiteljima i smanjenja investicija u njemačka poduzeća. Zajednički zaključak: i Njemačka je jedan od uzroka krize koju i mi trpimo (što ne apsolvira Hrvatsku od teških, smrtnih grijeha njezine posljednje tri vlade - ali o tome smo ionako uzaludno pisali još od 2007).

Treba se vratiti u 2000., kada su socijaldemokrati, kancelar Schröder i ministar financija Eichel (ušao u vladu umjesto zgroženog Lafontainea), proveli mirovinsku reformu (upravo one “hrabre korake“ za koje hvale Njemačku i očekuju ih od hrvatskih “socijaldemokrata”). Njemačka reforma ne samo da je bila hrabra, namećući žrtve. Ona je pored sanacije budžeta unijela novu komponentu, dugo podcijenjenu, ali - kako se sada vidi - bitnu i pogubnu: duboki pesimizam u socijalnu sigurnost.

Njemački osiguranik je doznao da mu mirovina neće dostajati za dostojnu starost, te da će, bez gotovine, riskirati lošije liječenje i vjerojatniju smrt, pošto zdravstveno osiguranje pokriva sve manji dio troškova za starije bolesnike.

Stezanje mirovinskog i zdravstvenog kaiša pogodilo je i druge zemlje, gdje su građani također počeli stavljati sa strane “za crne dane“. Hrvatska je već dotad pretrpjela dvofaznu Tuđmanovu pljačku mirovinskog fonda: u prvoj je fazi isisana gotovina (pa i za pretvorbu dotad društvenih poduzeća u privatnu imovinu odabranima budzašto), u drugoj je na mirovinsko osiguranje naslagana braniteljska populacija, i zbiljska i lažna, umjesto da troškovi veterana terete budžet obrane, kako doliči.

Dio onih koji su uštedu “za crne dane“ htjeli investirati - opljačkale su banke, investirajući to, katkad i bez pitanja, u “derivate“, argentinske i slične obveznice, sve na rizik neinformirana ulagača. To je dodatno navelo populaciju, osobito stariju, čuvati novac neoplođen.

Taj dvostruki uzmak od investicija pridonio je porastu nezaposlenosti, pa je starija populacija imala još jedan razlog da ne investira: trebalo je pomoći djeci i unucima.

Tako su nepovjerenje Nijemaca u sigurnu budućnost i nepovjerenje Njemačke u evropske mehanizme bacili u ponor nepovjerenja i stagnacije svu Uniju. To u Berlinu još ne vide. A kad uvide moglo bi biti prekasno, jer centrifugalne sile jačaju daleko brže od njemačkog uvida.

Još prije ovog uvida u neplodnu (ali razumljivu, premda ne vazda razumnu) štednju građana, uočena je neplodna, nerazumna, a zapravo nerazumljiva štednja njemačke države. O “pretjeranoj štednji” je još prije krize 2008. govorio tadašnji predsjednik Federalnih rezervi USA Bernanke. On je, doduše, ciljao najviše na Kinu, jer je njezin suficit trgovinske bilance tovio isključivo centralnu Kinesku narodnu banku, koja nije znala kamo ih investirati. Njezino pretjerano kupovanje obveznica američkih zajmova za nekretnine kobno je pridonijelo napuhavanju mjehura (Bernankeov prethodnik Greenspan ga je dijagnosticirao 2005.), a onda i njegovoj imploziji (sjećate li se kraha fondova Fannie Mae i Freddie Mac 2007?), kojoj je uslijedila implozija stambenih zajmova svrstanih u “subprime“ (kada su se ljudi naglo našli u dreku, kao Hrvati koji su uzeli kredit u “švicarcima“).

E, a masa štednje u Njemačkoj sve to vrijeme raste za oko 190 milijardi eura svake godine, lani i više, čak 206 milijardi (da vam bude lakše uspoređivati sa svijetom: to je više od 250 milijardi dolara), dakle znatno više nego u Kini. Godine 2008. njemačke banke su investirale u razne obveznice, u Evropi, Americi i drugdje, oko 4700 milijardi dolara, upola više nego golema Kina.

A onda su se prepale u Grčkoj, užasno ih je pogodila pomisao da na tu masu neće dodati, nego da će im balkanski miš odgricnuti dio lavovskog plijena, pa su počele masivnu operaciju povlačenja kapitala: do ove godine njihov ulog u strane obveznice spao je na malo više od 2700 milijardi dolara. Najgore su prošle USA (sa 817 milijardi 2008. na 460 milijardi sada), Španjolska (sa 315 na 122), Italija (sa 269 na 126), pa Velika Britanija i Portugal. Opravdanje: tako se smanjuje kreditni mjehur u tim zemljama. Povećali su ulaganja u Kinu (sa 21 milijarde na 31 milijardu, mrvice spram same Grčke nekada), Finsku i Poljsku. Čudno, ne i u Hrvatsku…

Sav preostali novac je u Njemačkoj, deponiran u državne i ine njemačke obveznice, koje praktički ne nose kamate. Stoji ondje, kao mrtvi kapital - dok zona eura diše na škrge kao grgeč na suhu.Točno je rekla gđa Merkel da svaka domaćica zna da ne smije trošiti više nego što ima, odnosno više nego što zarađuje. Ali kad štednja ugrožava zaradu, kad se opsesija pretvara u ekonomsku anoreksiju, lijek postaje pogubniji od bolesti.

Izdvajamo