Anita Peti-Stantić (1966.), zagrebačka slavistica i predavačica komparativno-povijesne filologije na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, objavila je nedavno knjigu o komparativnoj južnoslavenskoj filologiji koja se, unatoč naizgled usko stručnoj temi, pretvorila u mali društveni događaj.
Knjiga o kojoj je riječ zove se “Jezik naš i/ili njihov”, a u njoj Peti-Stantić usporedno prikazuje procese standardiziranja jezika koji su se odvijali u slovenskom, hrvatskom i srpskom. Pritom se Peti-Stantić ne usmjerava na ono razdoblje koje je u filologiji obično bilo predmet užarenih ideoloških strasti - doba Iliraca, Vuka i novovukovaca - nego se vraća ranije, u razdoblje renesanse, baroka i prosvjetiteljstva, pokazujući kako su ti naraštaji pokušavali oblikovati “ilirski”, “slavjanski”, “arvacki”, “serbski”, “slovinski”… O knjizi “Jezik naš i/ili njihov”, ali i problemima suvremenog hrvatskog jezika, razgovarali smo s autoricom.
U svojoj knjizi ne bavite se razdobljem koje bi bilo očekivano - romantizmom, Ilircima, Vukom Karadžićem. Zašto taj izbor?
- Više je razloga, no dva su najvažnija. Prvo, u knjizi se bavim standardizacijskim procesima, a kod svih pokušaja ujednačavanja čiji je rezultat standardni jezik najvažnija je baš ta procesualnost te stalne izmjene stajališta. Drugo, mislim da razdoblja kojima se bavim predstavljaju temelj da bi se utvrdio korpus tekstova koji su poslužili kao osnovica za oblikovanje književnih jezika. Bez toga se ne može razumjeti što je odabrano u 19. stoljeću i zašto. Do sada nije bilo sustavnog bavljenja tekstovima praktične namjene koji uspostavljaju most između govornika narodnoga jezika i književnojezične stilizacije, a to su baš tekstovi koji mene zanimaju. Zato se posebno bavim takvim tekstovima - propovijedima, kalendarima, pismima, putopisima, priručnicima o pčelarstvu i porodništvu i dr., koji su među najširim slojevima pučanstva uvelike utjecali na prihvaćanje ujedinjujućih književnojezičnih obilježja.
Jedna od teza knjige je da hrvatski i srpski biraju istu dijalekatsku osnovu, ali iz različitih “smjerova”. Čini mi se da ste to formulirali ovako: kad i biraju isto, ne biraju isto. Možete li to malo objasniti?
- Svakako. Za uspostavljanje nekoga jezika kao književnoga ili standardnoga nužno je dvoje: i osnovica - koja je to što joj ime kaže, ono materijalno od čega se polazi - i ono što u struci običavamo nazivati intelektualnom ili kulturno-cvilizacijskom nadgradnjom. Hrvatski i srpski kao književni ili standardni jezici dijele dijalekatsku osnovicu, no upravo se po toj nadgradnji u najvećoj mjeri razlikuju zato što im ona nije bila zajednička u razdobljima kojima se bavim.
To je tako zato što su hrvatske zemlje pripadale sferi utjecaja Rimokatoličke crkve (Slavia romana), a srpske zemlje sferi utjecaja Srpske pravoslavne crkve (Slavia orthodoxa). Različiti utjecaji tih dviju sfera ogledali su se u bitno drugačijem odnosu prema jeziku, što proizlazi iz razlika u statusu latinskoga i crkvenoslavenskoga, koji su u tim zajednicama funkcionirali kao nadetnički jezici.
Latinski u Slavia romana nije bio “ničiji” jezik, nego univerzalan jezik jednak za sve dionike kulture u kojoj je uživao prestižni status te je kao takav predstavljao idealan model i uzor za standardizaciju jezika. Crkvenoslavenski je u Slavia orthodoxa, s druge strane, u najboljem slučaju bio “svačiji” jezik, osnovnim leksikom i gramatikom blizak narodnom govoru. Kako se tijekom vremena prilagođavao narodnim govorima na prostorima na kojima se koristio, sve je manje bio model književnoga jezika, a sve više hibridni jezik, no nikada nije postao narodni. U knjizi branim tezu da je upravo ta osnovna razlika u statusu latinskoga i crkvenoslavenskoga u odnosu prema narodnim jezicima na terenu dovela do različitosti u kulturno-civilizacijskoj nadgradnji koja je temelj standardizacije. Zato hrvatski i srpski nisu mogli odabrati isto bez obzira na to što su birali istu dijalekatsku osnovicu.
Pročitao sam u intervjuu Vijencu da je, prema vašem mišljenju, srpsko-hrvatski/hrvatski ili srpski postojao, ali kao jezično-povijesni fenomen?
- To je pitanje na kojem se možda najbolje vidi odnos između statusa i korpusa standardnoga jezika. Što se hrvatsko-srpskoga tiče, smatram da je postojao kao povijesno-politički fenomen, i to ovako: taj je jezik postojao u statusu državnoga i službenoga jezika koji je imao izrazit vanjski identitet (pa su ga mnogi u svijetu smatrali jedinim jezikom koji je postojao u Jugoslaviji), no niti je imao unutrašnjega identiteta izvan toga državnoga i službenoga, niti ga je itko smatrao jezikom kojim je stvarno moguće govoriti. Ni tada se, kao ni ikada prije ni poslije, na tom jeziku nisu pisala književna djela, a niti se njime podučavalo u školi, nego se sve to činilo ili na hrvatskom ili na srpskom jeziku. S tim je u vezi zanimljivo pročitati upravo izašlu knjigu “Identitet jezika jezikom izrečen”, koja je nastala kao posljedica okrugloga stola organiziranog u Matici hrvatskoj u povodu prijevoda knjige Roberta D.
Greenberga “Jezik i identitet na Balkanu: raspad srpsko-hrvatskoga”, u kojoj se desetak hrvatskih jezikoslovaca bavi i tim pitanjem.
Danas na njegovu prostoru postoje četiri službena jezika: hrvatski, srpski, bosanski i crnogorski. Svaki narod ima potrebu imenovati jezik svojim imenom. Koliko ta četverostrukost ima uporište u jezikoslovlju - i treba li uopće imati? Kako na to reagira akademska praksa? Primjerice, hoće li jednog dana postojati crnogorski lektorati u svijetu)?
- Odgovor je u onome što i sami kažete - svaki narod ima potrebu, a ja bih dodala i pravo ne samo imenovati jezik svojim imenom nego i oblikovati svoj jezik kao poseban ako je to volja zajednice koja se njime služi. U sociolingvistici, koja se bavi službenim i standardnim jezicima, ta praksa ima čvrsto uporište, a teorijska se lingvistika njome uopće ne bavi zato što je se ta pitanja ne tiču.
Akademska praksa reagira sporo i, kad je riječ o slavistikama, ovisno o trenutačnoj političkoj situaciji. Ruski je jezik po logici stvari - zato što je slavenski jezik s najviše govornika, a uz to iza njega stoji svjetska sila koju nije moguće previdjeti - uvijek bio glavni studijski predmet na slavistikama u svijetu. Slijedili su drugi, no na relativno su malom broju fakulteta postojali studiji južnoslavenskih jezika i književnosti, uglavnom ipak lektorati. Na nekim su mjestima tradicionalno bili hrvatski lektori, na drugima srpski. Koliko znam, na većini se mjesta jezik danas zove trojnim imenom, BKS - Bosnisch-Kroatisch-Serbisch ili BCS - Bosnian-Croatian-Serbian. Mislim da odgovor na pitanje hoće li se tomu dodati i crnogorski najviše ovisi o politici i o statusu toga jezika. Bude li on po statusu izjednačen s ostalim južnoslavenskim jezicima, ne vidim razloga da ga se ne doda. No, jedno je ime i formalno uvrštavanje, a drugo je organizacija nastave. U današnje vrijeme izrazito smanjenog interesa za slavistiku nije objektivno očekivati da strana sveučilišta financiraju tri ili četiri lektorata za tako blisko srodne jezike, tako da će nastava sigurno ostati kakva je i sada - ovisit će o tome odakle je lektor, a od njega će se tražiti da podučava i sve ostale “varijante”. Takvo rješenje je neprincipijelni kompromis.
U javnosti se čuju dva suprotna stava o tome kako će se dalje razvijati odnos hrvatskog i srpskog. Po jednima, oni će sada, u odvojenim državama, biti sve različitiji. Prema mišljenju drugih, to će se udaljavanje zamrznuti ili čak djelomice smanjiti pod utjecajem kulturne razmjene - TV serija, filmova, uostalom, i narodnjaka. Tko je, prema vašem mišljenju, u pravu?
- Odgovor na to pitanje daleko je od jednostavnog. Činjenica da postoje dvije samostalne države i da je u jednoj službeni jezik hrvatski, a u drugoj srpski, sasvim sigurno već dovodi do udaljavanja njihovih sustava zbog toga što se problemi sada rješavaju za svaki od njih posebno i ne mora se više voditi računa o potrebi za eventualnim kompromisom. Onaj tko redovito čita stručnu ili bilo koju drugu literaturu na srpskom jeziku sigurno će je i za deset i za pedeset godina isto tako moći čitati, no samo zato što je “u toku” i što prati promjene u tom drugom jeziku jednako kao i u svom. A kad je riječ o popularnoj kulturi, razumijevanje će ovisiti i tome upotrebljava li se u toj kulturi jezik koji se izgrađuje tako da predstavlja most ili ne. Tako će biti i dalje, samo što će, mislim, biti manje onih koji će pratiti tu drugu kulturu na svakodnevnoj razini.
Postoji nešto što ja doživljavam kao “unutrašnju tenziju” hrvatskog, koji je stalno morao ispunjavati dvije oprečne “ideološke” zadaće: da bude zajednički komunikacijski alat svih ljudi koji se identificiraju kao Hrvati i da bude dovoljno drukčiji od srpskog. Imam osjećaj da se te dvije zadaće potiru: što bolje ispunjava jednu, slabije ispunjava drugu. Koliko sam u pravu?
- To što vi zovete “unutrašnjom tenzijom” doista postoji, no to nije situacija samo hrvatskoga jezika nego i brojnih drugih književnih jezika koja je objašnjena u sociolingvističkoj literaturi u svijetu, a donekle i kod nas. Svaki književni jezik, naime, ima dvije funkcije, jednu ujedinjujuću, a drugu odvajajuću. Cilj ujedinjujuće funkcije je da djeluje integrativno na zajednicu, dok je cilj odvajajuće funkcije da jednu književnojezičnu zajednicu što je moguće jasnije odvoji od susjednih. U jednim je razdobljima jača jedna, a u drugima druga funkcija. Kad su jezici toliko različiti kao što je to slučaj s hrvatskim i mađarskim, pa čak i s talijanskim, onda je to razgraničenje samorazumljivo, no kad su toliko slični kao kad pripadaju istim tipovima, kao što je slučaj s hrvatskim i srpskim ili slovenskim, onda to razgraničenje manje dolazi “s terena”, zbog već spomenutog jedinstva dijalektalne osnovice, a više iz onoga što pojedina zajednica smatra svojom posebnošću.
Nalazimo se i u situaciji koja bi se Ilircima morala činiti nevjerojatnom: pet od šest gradova s najjačom simboličkom proizvodnjom i kulturnim utjecajem u Hrvatskoj su neštokavski. Umjetnički proizvodi koji su odmak od standarda (od ča vala, rapa, preko TV serija, do književnosti na slengu...) imaju velik utjecaj i ugled. Danas u crtićima štokavsku ijekavicu govore negativci, dijalekatska osnova postala je odiozna, gotovo kao “seljački jezik”. Utjecaj dijalekata kao da jača umjesto da slabi. Kamo to može odvesti? Je li riječ o novom poglavlju prestandardizacije ili o krizi standarda?
- Jačanje dijalekata moguće je primijetiti i drugdje u Europi, djelomice zato što su u njezinoj povijesti lokalni jezici bili izuzetno važni, a onda su u jednom trenutku “diktata” književnih jezika potisnuti, a i zato što jača važnost upravo tih lokalnih zajednica. Mislim da je riječ o pomicanju fokusa s ujedinjujuće funkcije književnoga ili standardnoga jezika na utvrđivanje vlastitoga identiteta pomoću onog jezika koji jest temeljno identifikacijski, a to je maternski, kućni, lokalni, dijalektalno obojen. Ta činjenica nema utjecaja na korpus standardnoga jezika, ali utječe na promjenu njegova statusa unutar zajednice i na promjenu odnosa prema
njemu kao prema jeziku koji se sve manje smatra poželjnim izvan okvira državnoga i službenoga. To bi se možda moglo shvatiti kao “kriza standarda”, no prije bih rekla da je riječ o svojevrsnom preslagivanju njegovih funkcija, možda i dosega, u novonastalim društvenim okolnostima, a one su više globalne nego lokalne, više uvjetovane globalnom politikom i gospodarskim kretanjima nego nacionalnim posebnostima.
Dio jezikoslovaca - pogotovo čakavaca - prigovara jezikoslovnoj tradiciji zbog “štokavskog čistunstva” i tvrdi da su zbog njega iz hrvatskog likvidirana cijela područja ljudskog iskustva, primjerice maritimno. Koliko je to točno i, ako jest, kad se dogodila ta pogreška?
- Pretpostavljam da ciljate na leksički sloj kad govorite o “štokavskom čistunstvu”. Ako je tako, apsolutno se slažem s tim, doduše napamet, bez statističkih potvrda. Više smo puta na leksikološkim i leksikografskim simpozijima započinjali temu o “načelnoj” ili “živoj” trodijalektalnosti, o tome da bi se bogatstvo neštokavskih dijalekata moralo moći koristiti kao inventar i za neutralan sloj standardnoga jezika kad nema prikladnoga rješenja u štokavskom dijalektu, no pomaka u tom smjeru gotovo da i nema. Kada je do toga došlo? Dugotrajnim procesom koji je započeo “diktatom” štokavskoga u 19. stoljeću. Od tada jedva da je prisutna svijest o trodijalekatskoj tradiciji, pogotovo kad je se usporedi s prethodnim razdobljima, u kojima su se tragovi čakavske osnovice itekako osjećali i na sjeveru, u kojima je mogao postojati Ozaljski književnojezični krug i slično.
Godinama ste djelovali u inozemstvu - na Yaleu, u Beču... - bilo je to razdoblje kad se Hrvatska jako trudila razdvojiti studije hrvatskog od serbokroatistika. Sad smo svjedoci da su slavistike bez studenata i da se odsjeci hrvatskog i drugih malih slavenskih jezika masovno zatvaraju. Je li ta “akademska secesija” iz 90-ih bila Pirova pobjeda? Jesu li možda i usitnjeni studiji pospješili da postanu neatraktivni? Ili je to, naprosto, opći danak kraju hladnog rata?
- Ne samo južne slavistike nego slavistike općenito doživljavaju recesiju, pogotovo na zapadnoeurpskim i američkim sveučilištima. Takva je situacija sigurno posljedica kraja hladnoga rata i općeg smanjenja interesa za slavenski svijet, no nisu pogođene samo slavistike nego društveno-humanističke znanosti općenito, što ukazuje na promjenu sustava vrijednosti. Prije svega se traže praktičnost i upotrebljivost, tako da se interes za jezike sve više svodi na interes za prevođenje. Što se tiče studija južne slavistike u svijetu, na prste se mogu nabrojiti mjesta na kojima južne slavistike još postoje kao samostalni studiji, a ne samo kao lektorati.
Gledam svoje dijete koje odrasta u situaciji puno intenzivnije bilingvalnosti nego naša generacija. Njima je engleski gotovo paralelni materinski. Postoje katastrofičari koji misle da će se manji europski jezici do kraja stoljeća vratiti u usmenost. Koji mi se put čini bizarnim koliko se prepiremo oko neću i ne ću, a za 50 godina možda neće postojati filmovi ili pop-glazba na hrvatskom. Ne znam koliko dijelite taj osjećaj?
- Dijelim ga utoliko što mislim da je rasprava o neću i ne ću doista besmislena, ali ne mislim da će se ikoji od južnoslavenskih jezika vratiti u usmenost, kao što ne mislim da će nestati filmovi i pop-glazba na hrvatskom. Sigurna sam i u živost hrvatskoga (i drugih jezika) kao književnih ili standardnih. Niti engleski, niti koji drugi jezik ne može ugroziti njihovo postojanje, no ono što može ugroziti, ne bude li nam stalo, to su određena područja njegove upotrebe. Mislim da je manji problem u književnoj i umjetničkoj produkciji nego u pojedinim područjima znanosti, tehnike ili poslovnoga jezika - no time se ne bavimo do te mjere kao da smo unaprijed izgubili bitku.
Jurica Pavičić
Knjiga o kojoj je riječ zove se “Jezik naš i/ili njihov”, a u njoj Peti-Stantić usporedno prikazuje procese standardiziranja jezika koji su se odvijali u slovenskom, hrvatskom i srpskom. Pritom se Peti-Stantić ne usmjerava na ono razdoblje koje je u filologiji obično bilo predmet užarenih ideoloških strasti - doba Iliraca, Vuka i novovukovaca - nego se vraća ranije, u razdoblje renesanse, baroka i prosvjetiteljstva, pokazujući kako su ti naraštaji pokušavali oblikovati “ilirski”, “slavjanski”, “arvacki”, “serbski”, “slovinski”… O knjizi “Jezik naš i/ili njihov”, ali i problemima suvremenog hrvatskog jezika, razgovarali smo s autoricom.
U svojoj knjizi ne bavite se razdobljem koje bi bilo očekivano - romantizmom, Ilircima, Vukom Karadžićem. Zašto taj izbor?
- Više je razloga, no dva su najvažnija. Prvo, u knjizi se bavim standardizacijskim procesima, a kod svih pokušaja ujednačavanja čiji je rezultat standardni jezik najvažnija je baš ta procesualnost te stalne izmjene stajališta. Drugo, mislim da razdoblja kojima se bavim predstavljaju temelj da bi se utvrdio korpus tekstova koji su poslužili kao osnovica za oblikovanje književnih jezika. Bez toga se ne može razumjeti što je odabrano u 19. stoljeću i zašto. Do sada nije bilo sustavnog bavljenja tekstovima praktične namjene koji uspostavljaju most između govornika narodnoga jezika i književnojezične stilizacije, a to su baš tekstovi koji mene zanimaju. Zato se posebno bavim takvim tekstovima - propovijedima, kalendarima, pismima, putopisima, priručnicima o pčelarstvu i porodništvu i dr., koji su među najširim slojevima pučanstva uvelike utjecali na prihvaćanje ujedinjujućih književnojezičnih obilježja.
Jedna od teza knjige je da hrvatski i srpski biraju istu dijalekatsku osnovu, ali iz različitih “smjerova”. Čini mi se da ste to formulirali ovako: kad i biraju isto, ne biraju isto. Možete li to malo objasniti?
- Svakako. Za uspostavljanje nekoga jezika kao književnoga ili standardnoga nužno je dvoje: i osnovica - koja je to što joj ime kaže, ono materijalno od čega se polazi - i ono što u struci običavamo nazivati intelektualnom ili kulturno-cvilizacijskom nadgradnjom. Hrvatski i srpski kao književni ili standardni jezici dijele dijalekatsku osnovicu, no upravo se po toj nadgradnji u najvećoj mjeri razlikuju zato što im ona nije bila zajednička u razdobljima kojima se bavim.
| Hrvatski i srpski dijele istu dijalekatsku osnovicu, no upravo se po toj nadgradnji u najvećoj mjeri razlikuju jer im ona nije uvijek bila zajednička |
Latinski u Slavia romana nije bio “ničiji” jezik, nego univerzalan jezik jednak za sve dionike kulture u kojoj je uživao prestižni status te je kao takav predstavljao idealan model i uzor za standardizaciju jezika. Crkvenoslavenski je u Slavia orthodoxa, s druge strane, u najboljem slučaju bio “svačiji” jezik, osnovnim leksikom i gramatikom blizak narodnom govoru. Kako se tijekom vremena prilagođavao narodnim govorima na prostorima na kojima se koristio, sve je manje bio model književnoga jezika, a sve više hibridni jezik, no nikada nije postao narodni. U knjizi branim tezu da je upravo ta osnovna razlika u statusu latinskoga i crkvenoslavenskoga u odnosu prema narodnim jezicima na terenu dovela do različitosti u kulturno-civilizacijskoj nadgradnji koja je temelj standardizacije. Zato hrvatski i srpski nisu mogli odabrati isto bez obzira na to što su birali istu dijalekatsku osnovicu.
Pročitao sam u intervjuu Vijencu da je, prema vašem mišljenju, srpsko-hrvatski/hrvatski ili srpski postojao, ali kao jezično-povijesni fenomen?
- To je pitanje na kojem se možda najbolje vidi odnos između statusa i korpusa standardnoga jezika. Što se hrvatsko-srpskoga tiče, smatram da je postojao kao povijesno-politički fenomen, i to ovako: taj je jezik postojao u statusu državnoga i službenoga jezika koji je imao izrazit vanjski identitet (pa su ga mnogi u svijetu smatrali jedinim jezikom koji je postojao u Jugoslaviji), no niti je imao unutrašnjega identiteta izvan toga državnoga i službenoga, niti ga je itko smatrao jezikom kojim je stvarno moguće govoriti. Ni tada se, kao ni ikada prije ni poslije, na tom jeziku nisu pisala književna djela, a niti se njime podučavalo u školi, nego se sve to činilo ili na hrvatskom ili na srpskom jeziku. S tim je u vezi zanimljivo pročitati upravo izašlu knjigu “Identitet jezika jezikom izrečen”, koja je nastala kao posljedica okrugloga stola organiziranog u Matici hrvatskoj u povodu prijevoda knjige Roberta D.
Greenberga “Jezik i identitet na Balkanu: raspad srpsko-hrvatskoga”, u kojoj se desetak hrvatskih jezikoslovaca bavi i tim pitanjem.
Danas na njegovu prostoru postoje četiri službena jezika: hrvatski, srpski, bosanski i crnogorski. Svaki narod ima potrebu imenovati jezik svojim imenom. Koliko ta četverostrukost ima uporište u jezikoslovlju - i treba li uopće imati? Kako na to reagira akademska praksa? Primjerice, hoće li jednog dana postojati crnogorski lektorati u svijetu)?
- Odgovor je u onome što i sami kažete - svaki narod ima potrebu, a ja bih dodala i pravo ne samo imenovati jezik svojim imenom nego i oblikovati svoj jezik kao poseban ako je to volja zajednice koja se njime služi. U sociolingvistici, koja se bavi službenim i standardnim jezicima, ta praksa ima čvrsto uporište, a teorijska se lingvistika njome uopće ne bavi zato što je se ta pitanja ne tiču.
Akademska praksa reagira sporo i, kad je riječ o slavistikama, ovisno o trenutačnoj političkoj situaciji. Ruski je jezik po logici stvari - zato što je slavenski jezik s najviše govornika, a uz to iza njega stoji svjetska sila koju nije moguće previdjeti - uvijek bio glavni studijski predmet na slavistikama u svijetu. Slijedili su drugi, no na relativno su malom broju fakulteta postojali studiji južnoslavenskih jezika i književnosti, uglavnom ipak lektorati. Na nekim su mjestima tradicionalno bili hrvatski lektori, na drugima srpski. Koliko znam, na većini se mjesta jezik danas zove trojnim imenom, BKS - Bosnisch-Kroatisch-Serbisch ili BCS - Bosnian-Croatian-Serbian. Mislim da odgovor na pitanje hoće li se tomu dodati i crnogorski najviše ovisi o politici i o statusu toga jezika. Bude li on po statusu izjednačen s ostalim južnoslavenskim jezicima, ne vidim razloga da ga se ne doda. No, jedno je ime i formalno uvrštavanje, a drugo je organizacija nastave. U današnje vrijeme izrazito smanjenog interesa za slavistiku nije objektivno očekivati da strana sveučilišta financiraju tri ili četiri lektorata za tako blisko srodne jezike, tako da će nastava sigurno ostati kakva je i sada - ovisit će o tome odakle je lektor, a od njega će se tražiti da podučava i sve ostale “varijante”. Takvo rješenje je neprincipijelni kompromis.
U javnosti se čuju dva suprotna stava o tome kako će se dalje razvijati odnos hrvatskog i srpskog. Po jednima, oni će sada, u odvojenim državama, biti sve različitiji. Prema mišljenju drugih, to će se udaljavanje zamrznuti ili čak djelomice smanjiti pod utjecajem kulturne razmjene - TV serija, filmova, uostalom, i narodnjaka. Tko je, prema vašem mišljenju, u pravu?
- Odgovor na to pitanje daleko je od jednostavnog. Činjenica da postoje dvije samostalne države i da je u jednoj službeni jezik hrvatski, a u drugoj srpski, sasvim sigurno već dovodi do udaljavanja njihovih sustava zbog toga što se problemi sada rješavaju za svaki od njih posebno i ne mora se više voditi računa o potrebi za eventualnim kompromisom. Onaj tko redovito čita stručnu ili bilo koju drugu literaturu na srpskom jeziku sigurno će je i za deset i za pedeset godina isto tako moći čitati, no samo zato što je “u toku” i što prati promjene u tom drugom jeziku jednako kao i u svom. A kad je riječ o popularnoj kulturi, razumijevanje će ovisiti i tome upotrebljava li se u toj kulturi jezik koji se izgrađuje tako da predstavlja most ili ne. Tako će biti i dalje, samo što će, mislim, biti manje onih koji će pratiti tu drugu kulturu na svakodnevnoj razini.
Postoji nešto što ja doživljavam kao “unutrašnju tenziju” hrvatskog, koji je stalno morao ispunjavati dvije oprečne “ideološke” zadaće: da bude zajednički komunikacijski alat svih ljudi koji se identificiraju kao Hrvati i da bude dovoljno drukčiji od srpskog. Imam osjećaj da se te dvije zadaće potiru: što bolje ispunjava jednu, slabije ispunjava drugu. Koliko sam u pravu?
- To što vi zovete “unutrašnjom tenzijom” doista postoji, no to nije situacija samo hrvatskoga jezika nego i brojnih drugih književnih jezika koja je objašnjena u sociolingvističkoj literaturi u svijetu, a donekle i kod nas. Svaki književni jezik, naime, ima dvije funkcije, jednu ujedinjujuću, a drugu odvajajuću. Cilj ujedinjujuće funkcije je da djeluje integrativno na zajednicu, dok je cilj odvajajuće funkcije da jednu književnojezičnu zajednicu što je moguće jasnije odvoji od susjednih. U jednim je razdobljima jača jedna, a u drugima druga funkcija. Kad su jezici toliko različiti kao što je to slučaj s hrvatskim i mađarskim, pa čak i s talijanskim, onda je to razgraničenje samorazumljivo, no kad su toliko slični kao kad pripadaju istim tipovima, kao što je slučaj s hrvatskim i srpskim ili slovenskim, onda to razgraničenje manje dolazi “s terena”, zbog već spomenutog jedinstva dijalektalne osnovice, a više iz onoga što pojedina zajednica smatra svojom posebnošću.
Nalazimo se i u situaciji koja bi se Ilircima morala činiti nevjerojatnom: pet od šest gradova s najjačom simboličkom proizvodnjom i kulturnim utjecajem u Hrvatskoj su neštokavski. Umjetnički proizvodi koji su odmak od standarda (od ča vala, rapa, preko TV serija, do književnosti na slengu...) imaju velik utjecaj i ugled. Danas u crtićima štokavsku ijekavicu govore negativci, dijalekatska osnova postala je odiozna, gotovo kao “seljački jezik”. Utjecaj dijalekata kao da jača umjesto da slabi. Kamo to može odvesti? Je li riječ o novom poglavlju prestandardizacije ili o krizi standarda?
- Jačanje dijalekata moguće je primijetiti i drugdje u Europi, djelomice zato što su u njezinoj povijesti lokalni jezici bili izuzetno važni, a onda su u jednom trenutku “diktata” književnih jezika potisnuti, a i zato što jača važnost upravo tih lokalnih zajednica. Mislim da je riječ o pomicanju fokusa s ujedinjujuće funkcije književnoga ili standardnoga jezika na utvrđivanje vlastitoga identiteta pomoću onog jezika koji jest temeljno identifikacijski, a to je maternski, kućni, lokalni, dijalektalno obojen. Ta činjenica nema utjecaja na korpus standardnoga jezika, ali utječe na promjenu njegova statusa unutar zajednice i na promjenu odnosa prema
njemu kao prema jeziku koji se sve manje smatra poželjnim izvan okvira državnoga i službenoga. To bi se možda moglo shvatiti kao “kriza standarda”, no prije bih rekla da je riječ o svojevrsnom preslagivanju njegovih funkcija, možda i dosega, u novonastalim društvenim okolnostima, a one su više globalne nego lokalne, više uvjetovane globalnom politikom i gospodarskim kretanjima nego nacionalnim posebnostima.
Dio jezikoslovaca - pogotovo čakavaca - prigovara jezikoslovnoj tradiciji zbog “štokavskog čistunstva” i tvrdi da su zbog njega iz hrvatskog likvidirana cijela područja ljudskog iskustva, primjerice maritimno. Koliko je to točno i, ako jest, kad se dogodila ta pogreška?
- Pretpostavljam da ciljate na leksički sloj kad govorite o “štokavskom čistunstvu”. Ako je tako, apsolutno se slažem s tim, doduše napamet, bez statističkih potvrda. Više smo puta na leksikološkim i leksikografskim simpozijima započinjali temu o “načelnoj” ili “živoj” trodijalektalnosti, o tome da bi se bogatstvo neštokavskih dijalekata moralo moći koristiti kao inventar i za neutralan sloj standardnoga jezika kad nema prikladnoga rješenja u štokavskom dijalektu, no pomaka u tom smjeru gotovo da i nema. Kada je do toga došlo? Dugotrajnim procesom koji je započeo “diktatom” štokavskoga u 19. stoljeću. Od tada jedva da je prisutna svijest o trodijalekatskoj tradiciji, pogotovo kad je se usporedi s prethodnim razdobljima, u kojima su se tragovi čakavske osnovice itekako osjećali i na sjeveru, u kojima je mogao postojati Ozaljski književnojezični krug i slično.
Godinama ste djelovali u inozemstvu - na Yaleu, u Beču... - bilo je to razdoblje kad se Hrvatska jako trudila razdvojiti studije hrvatskog od serbokroatistika. Sad smo svjedoci da su slavistike bez studenata i da se odsjeci hrvatskog i drugih malih slavenskih jezika masovno zatvaraju. Je li ta “akademska secesija” iz 90-ih bila Pirova pobjeda? Jesu li možda i usitnjeni studiji pospješili da postanu neatraktivni? Ili je to, naprosto, opći danak kraju hladnog rata?
- Ne samo južne slavistike nego slavistike općenito doživljavaju recesiju, pogotovo na zapadnoeurpskim i američkim sveučilištima. Takva je situacija sigurno posljedica kraja hladnoga rata i općeg smanjenja interesa za slavenski svijet, no nisu pogođene samo slavistike nego društveno-humanističke znanosti općenito, što ukazuje na promjenu sustava vrijednosti. Prije svega se traže praktičnost i upotrebljivost, tako da se interes za jezike sve više svodi na interes za prevođenje. Što se tiče studija južne slavistike u svijetu, na prste se mogu nabrojiti mjesta na kojima južne slavistike još postoje kao samostalni studiji, a ne samo kao lektorati.
Gledam svoje dijete koje odrasta u situaciji puno intenzivnije bilingvalnosti nego naša generacija. Njima je engleski gotovo paralelni materinski. Postoje katastrofičari koji misle da će se manji europski jezici do kraja stoljeća vratiti u usmenost. Koji mi se put čini bizarnim koliko se prepiremo oko neću i ne ću, a za 50 godina možda neće postojati filmovi ili pop-glazba na hrvatskom. Ne znam koliko dijelite taj osjećaj?
- Dijelim ga utoliko što mislim da je rasprava o neću i ne ću doista besmislena, ali ne mislim da će se ikoji od južnoslavenskih jezika vratiti u usmenost, kao što ne mislim da će nestati filmovi i pop-glazba na hrvatskom. Sigurna sam i u živost hrvatskoga (i drugih jezika) kao književnih ili standardnih. Niti engleski, niti koji drugi jezik ne može ugroziti njihovo postojanje, no ono što može ugroziti, ne bude li nam stalo, to su određena područja njegove upotrebe. Mislim da je manji problem u književnoj i umjetničkoj produkciji nego u pojedinim područjima znanosti, tehnike ili poslovnoga jezika - no time se ne bavimo do te mjere kao da smo unaprijed izgubili bitku.
Jurica Pavičić