Blaga himna za divlji svijet

U ona vremena, čim bi zapuhala bura, u Drveniku je nestajalo struje. Zato je iz Sarajeva donijet tranzistor, skupi japanski, na šest velikih okruglih baterija, uz koji bi se preživjele burovite zime. Kada bi struje nestalo navečer, dječak dugo nije htio ići na spavanje. Okretao je pretraživač stanica i njime bezbroj puta obilazio svijet, što je baku i djeda činilo nervoznim. Na kraju, kada bi se umorio, dječak se vraćao kući, na program Radio Zagreba. Tako je dolazila ponoć, struje i dalje nije bilo, već se činilo da će se put postelje morati po mraku, kad bi odjednom na radiju zasvirala himna. Uzbudljiva i dramatično orkestrirana, kao i svaka druga himna na svijetu, dječaku je u tim dalmatinskim noćima bez struje morala zvučati moćno i paradoksalno, kao neki lijep košmar. U svakom slučaju, za veću i važniju muziku dugo neće ni znati.  

Tuđmanu baš nije bila draga Lijepa naša... Zato je izmislio tu ruku na srce, da bi nas učinio barem Amerikancima
Baka je dječaku objasnila da je to hrvatska himna, i da je Radio Zagreb odsvira svake večeri u ponoć. Kako je u Jugoslaviji sve bilo u paru, a tom se sparivanju vrlo rano naučiš ako odrastaš u građanskoj obitelji, dječak je upitao svira li Radio Beograd svake ponoći srpsku himnu. Zanimala ga je ta pjesma, da je čuje pa da usporedi. Japanski tranzistor imao je jaku antenu, a dječak je vjerovao, i nije bilo nikoga da ga u tome razuvjeri, kako se i oko takvih stvari možemo slobodno opredjeljivati, pa se htio opredijeliti i oko himne koja će se slušati svake burne ponoći kada ne bude struje. Baka mu je odgovorila da Radio Beograd ne svira srpsku himnu, jer je srpska himna zabranjena, pošto se u njoj spominju kralj i Bog. Dječak je smatrao da to nije pravedno. Nisu ga ni u tom stavu pokušavali razuvjeriti, ali su mu rekli da svoja mišljenja o himnama ni slučajno ne iznosi izvan kuće.

Socijalistička Jugoslavija bila je čudna i ne baš jednostavna zemlja. Na štošta su se Hrvati u njoj mogli žaliti, pa je u posljednjih dvadeset godina to žaljenje na muke pod Jugoslavijom postalo i neka vrsta nacionalnog folklora, ali eto, u toj zemlji bilo je moguće da srpska himna bude zabranjena, a da s hrvatskom počinje svaki novi dan.

O toj bolno lijepoj i čistoj pjesmi tronuto je pisao Miroslav Krleža. Po njoj, tojest po njenom skladatelju je zbog njegovoga srpskog podrijetla nedavno pljuvala glavna kulturna komesarka Sutlićeve televizije  Branka Kamenskii još jedan valjda muzikolog, kojemu se imena ne zna. Mimo toga, o Lijepoj našoj uglavnom se šuti. Koliko god puta odsvirana i koje god je grlo za javne potrebe odtulilo, ona ostaje lijepa pjesma, kao Marseljeza, kao ruska himna ili kao čudesno orkestrirana “Oj svijetla majska zoro…”, himna Crne Gore. I koliko god je koristili u nacionalističke svrhe, po zagrebačkim i splitskim arenama i stadionima, u čast kojekakvih manifestacija narodnoga i međunarodnoga divljaštva, pred kojima se svaki pristojniji čovjek srami, Lijepa naša, koja se službeno zove Hrvatska domovina, zvuči čestito i protivno svakome šovinizmu. Himna koja zvuči začuđena onim što će se na nju, kao i na posljednjem rukometnom prvenstvu, obavezno nastaviti: koljačkim povicima, ustaškim pozdravima i primitivnim balkanskim napjevima ispunjenim mržnjom.

Kada zadarska arena u stereo tehnici skandira Ubij Srbina, tako što jedna strana dvorane viče “Ubij”, a druga odgovara “Srbina”, a urlaju svi osim one trojice junačnijih gledatelja koji samo otvaraju usta, čini se kako je nemoguće da je himna i tog svijeta Lijepa naša. Ili kada se zagrebačka arena prolama od zvižduka i životinjskih urlika dok svira Marseljeza u čast svjetskih prvaka u rukometu, i time Hrvatsku kandidira za jednu od rijetkih ako ne i jedinu zemlju na svijetu u kojoj se masovno zviždi toj lijepoj himni, čini se nevjerojatnim da je i takvome svijetu himna - Lijepa naša. Pjesma koju ni komunistički komesari nisu mogli zabraniti, čak ni da bi se tako održavala srpskohrvatska ravnoteža. Uzgred, lijepa je i Bože pravde, bez obzira na spominjanje Boga i kralja, ali još nitko je u Hrvatskoj nije čuo, pošto tek na nju urlamo, zviždimo, prdimo i podrigujemo.

Tuđmanu nije mogla biti draga Lijepa naša, himna bez nadmenosti, mržnje prema drugima i manije veličine. Zato je i izmislio tu ruku na srcu, da bi nas učinio barem Amerikancima. Ta ruka na srcu postala je normom hrvatskoga sportskog nacionalizma. Neki dan nogometaš Ivan Jurić to nije znao i nije dizao ruku u tuđmanovski pozdrav. Sutradan su ga namah napali nacići iz sportskih rubrika. Rekao je da grešku neće ponoviti. Njemu je posvećena ova priča.


Miljenko Jergović

Izdvajamo