Kraljevi! Ovako smuljati jednu državu, vratiti joj sa servisa olupine umjesto modernizirane avione, toga stvarno nema nigdje. Možda u crtićima, u nekom scenariju “Mućki” ili parodiji serijala o Oceanovoj ekipi. Pa dijete bi obavilo bolji šoping.
Na kupljenim avionima prekucani su brojevi. U avione su ugrađeni stari dijelovi. Ugrađeni dijelovi ne rade. Uz stare pločice s oznakama postoje nove, dodatne. Stare nisu ni skinuli, toliko im je bilo svejedno. Rezervoari za gorivo izgledaju kao da su kupljeni na crnom tržištu. Imaju oznaku SSSR-a. To je oznaka za opasnost jer znači da su iznutra toliko istrošeni da gorivo može curiti pri letovima. Pokazalo se da je to točno. Gorivo curi iz spremnika.
Krila aviona nose ćirilične i francuske oznake. Prošvercano iz Alžira.
Trupovi pet aviona su iz Bugarske. Čini se da je riječ o trupovima aviona koji su prijavljeni da su uništeni. To je sigurno s crnog tržišta.
Avioni su imali probleme s hidraulikom. Nije im se izvlačio stajni trap, onaj dio s kotačima koji piloti koriste da bi sletjeli, živi. Netko nam je uvalio avion namijenjen samoubojicama.
Sustav identifikacije neprijateljskog aviona nije radio. Idealno za fatalnu zabunu. Navigacijska oprema nije radila. To znači da je avion najbolje koristiti za let iznad kokošinjca, gdje pilot sve prepoznaje i može se samostalno vratiti kući.
Motori su imali sklonost samozagušenju. Onda bi zbog toga prestali raditi. Riječ je o kvaru zbog kojeg se avion sjuri na tlo. I tresne, svog težinom i brzinom. Nakon toga ne treba ga više popravljati.
Samo izravnati teren, nasuti zemlju i zabiti križ s oznakom imena pilota. Tako bi to izgledalo. Po svemu sudeći, taj dio nije ni bio servisiran iako smo to tražili i platili.
Da, cijela priča je beskrajno zabavna. I idiotska. Donekle je bila očekivana jer smo između nekoliko opcija izabrali remont sedam i kupovinu pet polovnih MiG-ova 21. Nismo imali novca za nove avione. Mogli smo odustati od vlastite avijacije. Mogli smo kupiti polovne avione i nekoliko poslati negdje u remont kako bi se obnovili i bili dobri za korištenje. To smo izabrali, to je bila naša opcija. Izabrali smo remont u Ukrajini. Proizvođač MiG-ova nam je lijepo rekao da to nema smisla, da su nam avioni nepopravljivi. Zato su se, uostalom, i sudarila dva MiG-a 2010. iznad Slunja.
Znali smo da će se ugrađivati polovni dijelovi jer novih za ove MiG-ove nema. Izabrali smo najjeftiniju ponudu, ukrajinsku. Pogledali smo avione koje su nam nudili. Bili su obojani u pustinjske boje, na sanducima s rezervnim dijelovima nosili su oznake države Jemen. Ukrajinci su tvrdili da to nema veze, nešto u stilu, djeca su se igrala pa ofarbala avione. Nije nam smetalo. Potrošili smo 13,9 milijuna eura. Prva sljedeća ponuda iznosila je 18,6 milijuna eura. Za dvanaest aviona, to nije mnogo. I onda smo dobili sklepane letjelice koje, od dolaska u Hrvatsku, stalno popravljaju i dorađuju. Avioni su došli s dvogodišnjom garancijom i zbog toga kvarovi nisu izazivali pretjerano čuđenje, glasi objašnjenje onih u MORH-u koji su bili zaduženi za avione. A što je trebalo da se dogodi da postanu sumnjivi? Kotromanović kaže da nije dobio ni jedan izvještaj o prevari s MiG-ovima. Odlično, zar nije otišao pogledati ni jedan let? Platili smo da bismo ispali namagarčeni.
Možda i jesmo, možda se netko stvarno dobro zabavlja na račun Hrvatske. Teško je reći da nismo imali sreće kada smo pristali preuzeti avione koje smo isprobavali samo na tlu.
Da, možda nije bilo korupcije. Bilo bi to glupo, pogodovati nekome da nas prevari. Korupcija je uspješna kada se, uz sve zakonito, uzme novac sa strane. To znači da smo samo ispali bezveznjaci. Na razini vojske. Pa neka još netko predloži obavezni vojni rok koji će voditi dokazani časnici. A nisu u stanju razlikovati avion od bicikla.