Kako nas je naučio Rastignac u "Ocu Goriotu", u životu se može uspjeti na dva načina - ili da drmnete svijet kao topovsko tane, ili da se u njega uvučete kao kuga.
I filmske karijere obično se uklapaju u jedan od ta dva obrasca. Neki redatelji - poput Orsona Wellesa i Zvjaginceva - protresli su sve i sva prvim filmom. Ali - Hitchcock je pokazao da "ima mota" tek petim filmom. Fellini se stvarno iskazao tek četvrtim. Altmanu je za prvi uspjeh trebalo 20 godina karijere.
Ognjen Sviličić (1971.) redatelj je čija je karijera išla ovim drugim, "sporogorećim" putem. Rođenjem Splićanin (iz novinarske obitelji), 36-godišnji Sviličić afirmirao se tijekom studija kao daroviti redateljski pretendent, a mnogi i danas pamte njegov pikantni diplomski film "Domina" u kojemu Nina Violić glumi na golo ošišanu maserku.
Nakon toga Sviličić snima ljupku, ali neupadljivu intimističku TV dramu "Puna kuća", a potom i film "Da mi je biti morski pas" koji (moram priznati) ne volim - ali poštovanja je vrijedna brojka da je samo u Splitu film vidjelo 9000 ljudi. U tom trenutku Sviličić se činio kao zanimljivi novi glas, jedna od nekoliko karata u špilu novog hrvatskog filma koji se upravo budio iz zatupljujućih 90-ih. U međuvremenu, godine su prolazile, hrvatski je film zbilja živnuo, a Sviličića u tome nije bilo.
Snimio je samo jedan prilično slabi TV film ("Ante se vraća kući"), a kao redatelj je nestao. Sve to vrijeme mahom radi kao koscenarist na tuđim projektima. Kao koscenarist postaje svojevrsni filmski doktor Mabuse: mrtve je vraćao u život, a zahvaljujući (i) njemu, dobre su filmove snimili i neki redatelji od kojih je već i dobri bog dignuo ruke, poput Tomislava Radića i Branka Schmidta.
Ali, liječeći tuđe scenarije poput predanog script-doctora u malaričnoj močvari, Sviličić je iščeznuo iz svijesti filmofila kao redatelj. A onda se 2004. vratio vrlo dobrom vlaškom "gender" komedijom "Oprosti za kung fu", kojom ulazi u Berlin i postaje dio nove priče o hrvatskom filmskom uspjehu. Dotad je Sviličić važio za inteligentnog i dramaturški vještog autora kojemu manjka elegancije i stila u režiji.
U "Kung fuu" Sviličić je prvi put tu manu premetnuo u vrlinu, a od stanovite trapavosti u režiji izvukao kaurismakijevsku stilizaciju. "Kung fu" je, pokraj svega ostalog, bio film koji nije lagao. To je možda i jedini suvremeni hrvatski film u kojemu je ta Zagora zbilja bila Zagora, a ne pastoralni patchwork sačinjen od kulturoloških citata i općih predrasuda.
Dvije godine nakon "Kung fua" pred nama je novi Sviličićev film koji je u hrvatska kina također stigao preko Berlina gdje je poput prethodnika igrao u pobočnom programu Forum. I Sviličićev "Armin", baš kao i "Oprosti za kung fu", priča je koja počinje putovanjem, a pripovijeda o sudaru dva suprotstavljena svijeta.
Ljudi koji putuju u ovom su slučaju otac i sin iz zapadne Bosne. Sin (Armin Omerović) adolescent je i harmonikaš koji ide u Zagreb na audiciju za njemački koprodukcijski film. Njegov otac (Emir Hadžihafizbegović) ambiciozan je, nerealan i pomalo nezreo. Otac i sin dolaze na audiciju u golemi, hladni i aseptički zagrebački hotel. Ispostavi se da njemačku ekipu nimalo ne zanima Arminova harmonikaška virtuoznost.
No, kad shvate da dječak pati od zaliječene epilepsije, odjednom im postaje zanimljiv. Sviličićeva je poanta jasna: Zapad je kolonijalan čak i kad je dobronamjeran, a Balkan u percepciji tog Zapada opstoji samo kad se može pohraniti u pripremljenu ladicu. Balkanci Zapadu žele pokazati svoju harmoniku/kulturu, a Zapad zapravo zanima naša mizerija: naše epilepsije, ili pokolji, ili benkovački ljudi na stablu.
Kad bi se "Armin" svodio samo na političku tezu, film bi vjerojatno ostao tek tanki pamflet. Međutim, Sviličić se uspio odmaknuti od toga i film potpuno usmjeriti k likovima i emociji. Hadžihafizbegović i Omerović briljiraju poput para starih jazzera koji jedan drugom uskaču u solaže već i naslijepo.
U njihovu je odnosu sjajno to što je otac na neki način veće dijete od sina: sin je starmali, bolest i sirotinja nametnuli su mu preranu zrelost. Istodobno je lik oca posve infantilan, pun nerealnih nadanja i dječje želje da impresionira potomka. Sviličiću je saveznik bila i idealno pogođena Omerovićeva dob. Omerović je pubertetlija koji se upravo opružio, fizički je veći od svoga glumačkog partnera/oca, ali još je pubertetski trapav, ne kontrolira tijelo - i glumi sjajno.
Režija i scenarij: Ognjen Sviličić
Uloge: Armin Omerović, Ermin Hadžihafizbegović, Maria Baumer, Barbara Prpić, Jens Muenchow
Sviličić mudro likvidira suvišne dijaloge, a film oslanja na duge krupne planove bez riječi. Film je kadriran dominantno usko, što u spoju s hladnim i klaustrofobičnim prostorima (liftovi, hotelske sobe, hodnici…) stvara dojam otuđenja. Sviličić izvanrednom brižljivošću oblikuje epizodiste, uključujući dobronamjerne Nijemce, kao i sjajnu malu epizodu tajnice produkcije (Barbara Prpić).
Osobno držim da su jedini trenuci kad Sviličiću popušta osjećaj za finu mjeru onih nekoliko jacquestatijevskih prizora kad Bosanci ratuju s novotarijama tehnologije, poput sušilice za ruke. Ti trenuci su i jedini kad Sviličić pomalo patronizira svoje likove.
"Armin" je jako dobar mali film, mala vinjeta koja odaje da joj je tvorac zanat ispekao na TV-u. Ali, tu jednostavnu, skromnu premisu Sviličić je ispolirao do visokog sjaja i napravio jedan od najzrelijih filmova novije hrvatske produkcije.
Jurica Pavičić
I filmske karijere obično se uklapaju u jedan od ta dva obrasca. Neki redatelji - poput Orsona Wellesa i Zvjaginceva - protresli su sve i sva prvim filmom. Ali - Hitchcock je pokazao da "ima mota" tek petim filmom. Fellini se stvarno iskazao tek četvrtim. Altmanu je za prvi uspjeh trebalo 20 godina karijere.
Ognjen Sviličić (1971.) redatelj je čija je karijera išla ovim drugim, "sporogorećim" putem. Rođenjem Splićanin (iz novinarske obitelji), 36-godišnji Sviličić afirmirao se tijekom studija kao daroviti redateljski pretendent, a mnogi i danas pamte njegov pikantni diplomski film "Domina" u kojemu Nina Violić glumi na golo ošišanu maserku.
Nakon toga Sviličić snima ljupku, ali neupadljivu intimističku TV dramu "Puna kuća", a potom i film "Da mi je biti morski pas" koji (moram priznati) ne volim - ali poštovanja je vrijedna brojka da je samo u Splitu film vidjelo 9000 ljudi. U tom trenutku Sviličić se činio kao zanimljivi novi glas, jedna od nekoliko karata u špilu novog hrvatskog filma koji se upravo budio iz zatupljujućih 90-ih. U međuvremenu, godine su prolazile, hrvatski je film zbilja živnuo, a Sviličića u tome nije bilo.
Snimio je samo jedan prilično slabi TV film ("Ante se vraća kući"), a kao redatelj je nestao. Sve to vrijeme mahom radi kao koscenarist na tuđim projektima. Kao koscenarist postaje svojevrsni filmski doktor Mabuse: mrtve je vraćao u život, a zahvaljujući (i) njemu, dobre su filmove snimili i neki redatelji od kojih je već i dobri bog dignuo ruke, poput Tomislava Radića i Branka Schmidta.
Ali, liječeći tuđe scenarije poput predanog script-doctora u malaričnoj močvari, Sviličić je iščeznuo iz svijesti filmofila kao redatelj. A onda se 2004. vratio vrlo dobrom vlaškom "gender" komedijom "Oprosti za kung fu", kojom ulazi u Berlin i postaje dio nove priče o hrvatskom filmskom uspjehu. Dotad je Sviličić važio za inteligentnog i dramaturški vještog autora kojemu manjka elegancije i stila u režiji.
U "Kung fuu" Sviličić je prvi put tu manu premetnuo u vrlinu, a od stanovite trapavosti u režiji izvukao kaurismakijevsku stilizaciju. "Kung fu" je, pokraj svega ostalog, bio film koji nije lagao. To je možda i jedini suvremeni hrvatski film u kojemu je ta Zagora zbilja bila Zagora, a ne pastoralni patchwork sačinjen od kulturoloških citata i općih predrasuda.
Dvije godine nakon "Kung fua" pred nama je novi Sviličićev film koji je u hrvatska kina također stigao preko Berlina gdje je poput prethodnika igrao u pobočnom programu Forum. I Sviličićev "Armin", baš kao i "Oprosti za kung fu", priča je koja počinje putovanjem, a pripovijeda o sudaru dva suprotstavljena svijeta.
Ljudi koji putuju u ovom su slučaju otac i sin iz zapadne Bosne. Sin (Armin Omerović) adolescent je i harmonikaš koji ide u Zagreb na audiciju za njemački koprodukcijski film. Njegov otac (Emir Hadžihafizbegović) ambiciozan je, nerealan i pomalo nezreo. Otac i sin dolaze na audiciju u golemi, hladni i aseptički zagrebački hotel. Ispostavi se da njemačku ekipu nimalo ne zanima Arminova harmonikaška virtuoznost.
No, kad shvate da dječak pati od zaliječene epilepsije, odjednom im postaje zanimljiv. Sviličićeva je poanta jasna: Zapad je kolonijalan čak i kad je dobronamjeran, a Balkan u percepciji tog Zapada opstoji samo kad se može pohraniti u pripremljenu ladicu. Balkanci Zapadu žele pokazati svoju harmoniku/kulturu, a Zapad zapravo zanima naša mizerija: naše epilepsije, ili pokolji, ili benkovački ljudi na stablu.
Kad bi se "Armin" svodio samo na političku tezu, film bi vjerojatno ostao tek tanki pamflet. Međutim, Sviličić se uspio odmaknuti od toga i film potpuno usmjeriti k likovima i emociji. Hadžihafizbegović i Omerović briljiraju poput para starih jazzera koji jedan drugom uskaču u solaže već i naslijepo.
U njihovu je odnosu sjajno to što je otac na neki način veće dijete od sina: sin je starmali, bolest i sirotinja nametnuli su mu preranu zrelost. Istodobno je lik oca posve infantilan, pun nerealnih nadanja i dječje želje da impresionira potomka. Sviličiću je saveznik bila i idealno pogođena Omerovićeva dob. Omerović je pubertetlija koji se upravo opružio, fizički je veći od svoga glumačkog partnera/oca, ali još je pubertetski trapav, ne kontrolira tijelo - i glumi sjajno.
Režija i scenarij: Ognjen Sviličić
Uloge: Armin Omerović, Ermin Hadžihafizbegović, Maria Baumer, Barbara Prpić, Jens Muenchow
| Armin
|
Osobno držim da su jedini trenuci kad Sviličiću popušta osjećaj za finu mjeru onih nekoliko jacquestatijevskih prizora kad Bosanci ratuju s novotarijama tehnologije, poput sušilice za ruke. Ti trenuci su i jedini kad Sviličić pomalo patronizira svoje likove.
"Armin" je jako dobar mali film, mala vinjeta koja odaje da joj je tvorac zanat ispekao na TV-u. Ali, tu jednostavnu, skromnu premisu Sviličić je ispolirao do visokog sjaja i napravio jedan od najzrelijih filmova novije hrvatske produkcije.
Jurica Pavičić