Predsjednika NK Marsonije, bivšeg menadžera Ivice Olića i vlasnika staklane u Lipiku Dragana Marića tri godine nije bilo baš nigdje. Osim bliže obitelji, ponekog suca, tužitelja i najboljih prijatelja za njega od tada nitko nije čuo.
Afera s vožnjom u prtljažniku Vjeke Čuljka, za koju on sam tvrdi da se nikada nije dogodila, gotovo da je zaboravljena, a tadašnji predmet spora, Ivica Olić, u novinama se odavno pojavljuje isključivo kada je riječ o nogometu ili cajkama.
Čim je završen transfer nekada najbržih nogu 1. HNL-a u Dinamo, a godinu dana poslije u moskovski CSKA, interes javnosti za Marića naglo je splasnuo. Marić kao da je propao u zemlju.
Vjerojatno bi tako i ostalo da se prije tri dana na javnu scenu nije vratio onako kako se to od njega moglo i očekivati. U velikom stilu. U Slavonskom Brodu, na obali Save, otvorio je jedan od najekskluzivnijih restorana istočno od Zagreba, Brođanku. Svečanu vrpcu prerezao je državni tajnik za turizam Zdenko Mičić, zasvirali su Baruni, i Marić nije mogao sakriti osmijeh zadovoljstva.
Bio je to i više nego dobar povod da ga posjetimo i zamolimo da prekine šutnju prema medijima koja traje već godinama. Javnost je, naime, ostala uskraćena za niz njegovih odgovora pa se i ova prigoda činila zgodnom kako bi se to promijenilo.
Nakon što nam je pokazao 1400 četvornih metara zaista ušminkanog restorana i kluba, u čije je uređenje uložio gotovo dva milijuna eura, te ispričao da je kupio i zapušteni hotel Park u središtu grada, otvorio je dušu. Zapravo, učinio je to tek nakon što je osuo drvlje i kamenje po novinarskoj struci za koju kaže da ga je "umalo stajala glave" jer su novinari izmišljali riječi koje on nikada nije izgovorio.
- Danas mi je jasno da su iza javnog linča koji sam proživio u vrijeme Olićeva transfera iz Zagreba stajale velike mašinerije Hajduka i Dinama koje nisu birale sredstva kako bi dobile mojeg igrača. Uz Grgića i Mamića nisam imao nikakve šanse - tvrdi.
Budući da je riječ o događajima koji su se zbili 2002. i 2003. godine, dakle Olića su odavno s naslovnica izgurali slučajevi Nike Kranjčara i Ante Rukavine, pitali smo ga uživa li sada napokon u plodovima svoga ulaganja u nogometaša iz Davora. Je li i novi restoran ostvaren po principu "kapenzi", doživotnoj naplati iz ugovora igrača koju je kao oblik poslovanja u nogometu inaugurirao Zdravko Mamić u slučaju Boška Balabana.
- Prostor Brođanke sam kupio još 1995. godine, a ulaganje u uređenje u potpunosti je financirano kreditom jedne banke, i to ne Hypo banke. Nema "kapenzi" između mene i Olića. U trenutku kada je odlazio u CSKA i od kada sam mu umjesto Dinama ja isplatio obećanih pola milijuna eura, s Ivicom više nemam nikakav poslovni odnos. Čujemo se svakih nekoliko mjeseci i to je sve - rekao je Marić.
Je li onda barem u vrijeme Olićeva odlaska u Rusiju zaradio koji filir? Je li mu išta ostalo od silnih milijuna koji su se tada spominjali ili je sav taj novac morao dati vjerovnicima o kojima su tada pričali svi mediji u državi? Što je s Vjekom Čuljkom i je li točno da ga je upravo vožnja u njegovu prtljažniku "uvjerila" da je Oliću mjesto u Dinamu te je li i Reno Sinovčić "omastio brk" u tom poslu?
- Nikada me nitko nije ugurao u prtljažnik automobila i priča o Vjeki Čuljku je izmišljena. S njim sam u korektnim odnosima još uvijek. Evo, sada ćemo ga nazvati pa ga pitajte je li se to dogodilo - odmah se razljutio Marić.
- Reno Sinovčić mi je prijatelj. Ponekad si međusobno pomažemo isključivo kao prijatelji i tu nema mjesta pričama o nekim dugovima, kamatama i slično. Ivica Olić iz Zagreba je u Dinamo prešao isključivo jer sam se tako dogovorio s Ćirom Blaževićem. I to za mjesečnu plaću od 5500 kuna, zbog čega sam Ivici iz svoga džepa za igranje jedne sezone u Maksimiru tada dao pola milijuna eura. Kada je transfer bio završen, zamolio sam Zdravka Mamića, koji je na sve strane izmišljao priče o meni, da mi sastavi popis ljudi kojima sam navodno dužan tako da i ja to napokon saznam. Na kraju, kada je Ivica odlazio u Moskvu, a to garantiram, u poslu su bile samo dvije stranke. Dinamo i Marsonia - kaže Marić.
Danas tvrdi da na Ivici Oliću, koji je u to vrijeme zaista bio dragulj hrvatskog nogometa, zapravo uopće nije zaradio. Priču o tri milijuna eura, koliko je tada navodno sjelo na rečun Marsonije, nije komentirao.
- Nikada nisam zbrajao u marku, ali znam da od tog cijelog posla nisam ništa posebno zaradio. Nisam ga završio ni u minusu, ali sam zato morao mnogo bolje proći - zaključuje.
S obzirom na to da je Marić još uvijek na čelu sada drugoligaša Marsonije, nogometne teme itekako ga se još uvijek tiču. Na njegovu sreću, velike afere koje su se pojavile u nogometu nakon njegove vlastite, mogao je promatrati iz prikrajka.
Slučaj Nike Kranjčara i Ante Rukavine, ako ni po čemu drugome, onda po umiješanosti pripadnika kriminalnog miljea u njih, nužno podsjećaju i na njegov slučaj.
- Ne tiče me se tko je čiji igrač, stoji li iza njih pošten ili nepošten čovjek. No, kada sam promatrao Niku i Rukavinu i kada sam vidio koji su im pakao napravili od života, sve me to vrlo jasno podsjetilo na Olićev slučaj. Od svega je napravljena drama zbog koje sam Ivicu skoro dao Varteksu. Čak je i on sam jednom prilikom rekao da će se vratiti u Brod i igrati u Marsoniji jer je pritisak bio ogroman. I zamislite onda Niku Kranjčara koji je iz fine obitelji ili Rukavinu koji je još dijete! Kako je njima kada ih se tako razvlači - priča Marić.
Zbog svega toga kaže kako, da je ranije znao koliko morskih pasa pliva u nogometnim vodama, najvjerojatnije nikada ne bi ušao u priču s Olićem. Iz nje se na kraju izvukao, no kaže, pun privatnih i poslovnih mrlja koje mu nisu trebale.
Repovi afera u kojima se našao, sudeći prema svemu, itekako ga još uvijek peku. Ipak, lakše mu je jer je dio tih priča već dobio sudske epiloge. U njegovu korist.
- Nakon što sam šikaniran na Općinskom sudu u Zagrebu tako da rasprava jednostavno nije bilo više od dvije godine, na kraju sam dobio parnicu protiv jednih novina. Sada je na redu postupak za naknadu štete. Nije važno kada će to biti, ali naplatit ću sve što su mi priuštili - odlučan je.
U međuvremenu Marić iz prikrajka i dalje "kopa". U Marsoniju vjeruje i na pitanje o novim Olićima samo se osmjehuje.
- Ima kod nas vrlo talentirane djece, ali treba pričekati. Plan nam je da do 2009. godine, kada se slavi 100. rođendan kluba, ponovno uđemo u 1. ligu. Nakon svega sam shvatio neke stvari. Ako čovjek ima dobrog igrača, može ga prodati i iz Broda ili bilo kojeg malog mjesta i kluba. Neću si više dopustiti da nas veliki klubovi ucjenjuju. Nikada - kaže.
Spomenuli smo mu u šali da Zdravko Mamić uvijek vreba što svakako potvrđuje i primjer Zagrebova igrača Mandžukića. Što će biti ako stari neprijatelj promijeni ploču?
- A što reći za Mamića? Na dan kada smo potpisali Olićev dolazak u Dinamo, on je, ne vjerujući u to, jednim novinama ispričao grozne stvari o meni. Na dan kada smo trebali slaviti sve je bilo puno gorčine. I nakon svega, nedavno sam u Zagrebu susreo Mamića, i čovjek me grli i ljubi. Baš ga briga, kao da se ništa nije dogodilo. Ali postoji problem. Dogodilo se, a ja ne zaboravljam - zaključio je Marić.
Osim po nogometnim i menadžerskim ekshibicijama, Dragan Marić javnosti je postao poznat i po onim privatizacijskim. Devedesetih je tako uspio doći u posjed 70 posto dionica tvornice stakla u Lipiku. Nekada vrlo uspješna tvrtka, početkom 2000. godine završila je u stečaju, a njezinih 500 radnika ostalo je bez posla.
Naime,odmah nakon što je SDP dobio izbore, nova je vlada poništila jamstvo HDZ-ove vlade na iznos od 55 milijuna maraka, što je bilo predviđeno za restrukturiranje tvrtke i novo zapošljavanje. Marić je uoči toga potrošio dva milijuna maraka za gradnju nove hale i peći, ali je uskoro razvlašten i kazneno prijavljen zbog nepokretanja stečaja. No, prema njegovim riječima, postoji i druga strana te priče koja je javnosti prešućena.
- Slavko Linić rekao je da ne može privatna tvrtka dobivati jamstva države iako je u međuvremenu upravo to odobreno, recimo Konzumu, i tvrtka se ubrzo našla "na ledu". Iako je Državno odvjetništvo u Pakracu odbacilo kaznenu prijavu, pomoći nije bilo. Ono što se pak ne zna, talijanska banka koja je trebala financirati projekte državi je tada na naplatu poslala cjelokupni iznos od 55 milijuna maraka, što, da apsurd bude veći, nikada nije potrošeno. Postignuta je nagodba i država im je na račun poreznih obveznika isplatila penale u iznosu od 10 milijuna švicarskih franaka. Iako postoji zakonska obveza za to, ovo ikada nije objavljeno u Narodnim novinama - ispričao je Marić. Kaže da je u međuvremenu tužio Ministarstvo financija zbog neovlaštena postupanja po službenoj dužnosti i u tijeku je spor za naknadu štete. Vjeruje da je riječ o suđenju koje ne bi trebao izgubiti.
Unatoč vjeri da bi Marsonia mogla izroditi još vrhunskih igrača, Dragan Marić ne taji kako je
svjestan da se Olići baš i ne dešavaju svaki dan. Zbog svega kroz što je taj igrač prošao u Hrvatskoj nakon dolaska iz Herthe u Marsoniu, u Marićevom se glasu ipak može razaznati i određena nelagoda.
- Kada smo noć prije potpisivanja ugovora za CSKA, Ivica i ja sjedili u parku pored njegovog stana dečko nije znao što činiti. Pitao me hoćemo li se boriti i ja sam mu iskreno rekao "bježi odavdje".
Spasio ga je taj odlazak. Zarađivao je 800.000 eura po sezoni u Moskvi, bio prvak države tri godine za redom, davao golove. Sada je otišao u Njemačku i to je također bilo vrlo dobro za njega. Postao je milijunaš i ja zaista vjerujem da ima priliku za još dva dobra ugovora u karijeri. Osobno od toga nema ništa, ali mi je drago. Dalek je put od Davora do zvijezda, ne može to proći bilo tko - kaže Dragan Marić.
Krešimir Raguž
Afera s vožnjom u prtljažniku Vjeke Čuljka, za koju on sam tvrdi da se nikada nije dogodila, gotovo da je zaboravljena, a tadašnji predmet spora, Ivica Olić, u novinama se odavno pojavljuje isključivo kada je riječ o nogometu ili cajkama.
Čim je završen transfer nekada najbržih nogu 1. HNL-a u Dinamo, a godinu dana poslije u moskovski CSKA, interes javnosti za Marića naglo je splasnuo. Marić kao da je propao u zemlju.
Vjerojatno bi tako i ostalo da se prije tri dana na javnu scenu nije vratio onako kako se to od njega moglo i očekivati. U velikom stilu. U Slavonskom Brodu, na obali Save, otvorio je jedan od najekskluzivnijih restorana istočno od Zagreba, Brođanku. Svečanu vrpcu prerezao je državni tajnik za turizam Zdenko Mičić, zasvirali su Baruni, i Marić nije mogao sakriti osmijeh zadovoljstva.
Bio je to i više nego dobar povod da ga posjetimo i zamolimo da prekine šutnju prema medijima koja traje već godinama. Javnost je, naime, ostala uskraćena za niz njegovih odgovora pa se i ova prigoda činila zgodnom kako bi se to promijenilo.
Nakon što nam je pokazao 1400 četvornih metara zaista ušminkanog restorana i kluba, u čije je uređenje uložio gotovo dva milijuna eura, te ispričao da je kupio i zapušteni hotel Park u središtu grada, otvorio je dušu. Zapravo, učinio je to tek nakon što je osuo drvlje i kamenje po novinarskoj struci za koju kaže da ga je "umalo stajala glave" jer su novinari izmišljali riječi koje on nikada nije izgovorio.
- Danas mi je jasno da su iza javnog linča koji sam proživio u vrijeme Olićeva transfera iz Zagreba stajale velike mašinerije Hajduka i Dinama koje nisu birale sredstva kako bi dobile mojeg igrača. Uz Grgića i Mamića nisam imao nikakve šanse - tvrdi.
Budući da je riječ o događajima koji su se zbili 2002. i 2003. godine, dakle Olića su odavno s naslovnica izgurali slučajevi Nike Kranjčara i Ante Rukavine, pitali smo ga uživa li sada napokon u plodovima svoga ulaganja u nogometaša iz Davora. Je li i novi restoran ostvaren po principu "kapenzi", doživotnoj naplati iz ugovora igrača koju je kao oblik poslovanja u nogometu inaugurirao Zdravko Mamić u slučaju Boška Balabana.
- Prostor Brođanke sam kupio još 1995. godine, a ulaganje u uređenje u potpunosti je financirano kreditom jedne banke, i to ne Hypo banke. Nema "kapenzi" između mene i Olića. U trenutku kada je odlazio u CSKA i od kada sam mu umjesto Dinama ja isplatio obećanih pola milijuna eura, s Ivicom više nemam nikakav poslovni odnos. Čujemo se svakih nekoliko mjeseci i to je sve - rekao je Marić.
Je li onda barem u vrijeme Olićeva odlaska u Rusiju zaradio koji filir? Je li mu išta ostalo od silnih milijuna koji su se tada spominjali ili je sav taj novac morao dati vjerovnicima o kojima su tada pričali svi mediji u državi? Što je s Vjekom Čuljkom i je li točno da ga je upravo vožnja u njegovu prtljažniku "uvjerila" da je Oliću mjesto u Dinamu te je li i Reno Sinovčić "omastio brk" u tom poslu?
- Nikada me nitko nije ugurao u prtljažnik automobila i priča o Vjeki Čuljku je izmišljena. S njim sam u korektnim odnosima još uvijek. Evo, sada ćemo ga nazvati pa ga pitajte je li se to dogodilo - odmah se razljutio Marić.
- Reno Sinovčić mi je prijatelj. Ponekad si međusobno pomažemo isključivo kao prijatelji i tu nema mjesta pričama o nekim dugovima, kamatama i slično. Ivica Olić iz Zagreba je u Dinamo prešao isključivo jer sam se tako dogovorio s Ćirom Blaževićem. I to za mjesečnu plaću od 5500 kuna, zbog čega sam Ivici iz svoga džepa za igranje jedne sezone u Maksimiru tada dao pola milijuna eura. Kada je transfer bio završen, zamolio sam Zdravka Mamića, koji je na sve strane izmišljao priče o meni, da mi sastavi popis ljudi kojima sam navodno dužan tako da i ja to napokon saznam. Na kraju, kada je Ivica odlazio u Moskvu, a to garantiram, u poslu su bile samo dvije stranke. Dinamo i Marsonia - kaže Marić.
Danas tvrdi da na Ivici Oliću, koji je u to vrijeme zaista bio dragulj hrvatskog nogometa, zapravo uopće nije zaradio. Priču o tri milijuna eura, koliko je tada navodno sjelo na rečun Marsonije, nije komentirao.
- Nikada nisam zbrajao u marku, ali znam da od tog cijelog posla nisam ništa posebno zaradio. Nisam ga završio ni u minusu, ali sam zato morao mnogo bolje proći - zaključuje.
S obzirom na to da je Marić još uvijek na čelu sada drugoligaša Marsonije, nogometne teme itekako ga se još uvijek tiču. Na njegovu sreću, velike afere koje su se pojavile u nogometu nakon njegove vlastite, mogao je promatrati iz prikrajka.
Slučaj Nike Kranjčara i Ante Rukavine, ako ni po čemu drugome, onda po umiješanosti pripadnika kriminalnog miljea u njih, nužno podsjećaju i na njegov slučaj.
- Ne tiče me se tko je čiji igrač, stoji li iza njih pošten ili nepošten čovjek. No, kada sam promatrao Niku i Rukavinu i kada sam vidio koji su im pakao napravili od života, sve me to vrlo jasno podsjetilo na Olićev slučaj. Od svega je napravljena drama zbog koje sam Ivicu skoro dao Varteksu. Čak je i on sam jednom prilikom rekao da će se vratiti u Brod i igrati u Marsoniji jer je pritisak bio ogroman. I zamislite onda Niku Kranjčara koji je iz fine obitelji ili Rukavinu koji je još dijete! Kako je njima kada ih se tako razvlači - priča Marić.
Zbog svega toga kaže kako, da je ranije znao koliko morskih pasa pliva u nogometnim vodama, najvjerojatnije nikada ne bi ušao u priču s Olićem. Iz nje se na kraju izvukao, no kaže, pun privatnih i poslovnih mrlja koje mu nisu trebale.
Repovi afera u kojima se našao, sudeći prema svemu, itekako ga još uvijek peku. Ipak, lakše mu je jer je dio tih priča već dobio sudske epiloge. U njegovu korist.
- Nakon što sam šikaniran na Općinskom sudu u Zagrebu tako da rasprava jednostavno nije bilo više od dvije godine, na kraju sam dobio parnicu protiv jednih novina. Sada je na redu postupak za naknadu štete. Nije važno kada će to biti, ali naplatit ću sve što su mi priuštili - odlučan je.
U međuvremenu Marić iz prikrajka i dalje "kopa". U Marsoniju vjeruje i na pitanje o novim Olićima samo se osmjehuje.
- Ima kod nas vrlo talentirane djece, ali treba pričekati. Plan nam je da do 2009. godine, kada se slavi 100. rođendan kluba, ponovno uđemo u 1. ligu. Nakon svega sam shvatio neke stvari. Ako čovjek ima dobrog igrača, može ga prodati i iz Broda ili bilo kojeg malog mjesta i kluba. Neću si više dopustiti da nas veliki klubovi ucjenjuju. Nikada - kaže.
Spomenuli smo mu u šali da Zdravko Mamić uvijek vreba što svakako potvrđuje i primjer Zagrebova igrača Mandžukića. Što će biti ako stari neprijatelj promijeni ploču?
- A što reći za Mamića? Na dan kada smo potpisali Olićev dolazak u Dinamo, on je, ne vjerujući u to, jednim novinama ispričao grozne stvari o meni. Na dan kada smo trebali slaviti sve je bilo puno gorčine. I nakon svega, nedavno sam u Zagrebu susreo Mamića, i čovjek me grli i ljubi. Baš ga briga, kao da se ništa nije dogodilo. Ali postoji problem. Dogodilo se, a ja ne zaboravljam - zaključio je Marić.
Osim po nogometnim i menadžerskim ekshibicijama, Dragan Marić javnosti je postao poznat i po onim privatizacijskim. Devedesetih je tako uspio doći u posjed 70 posto dionica tvornice stakla u Lipiku. Nekada vrlo uspješna tvrtka, početkom 2000. godine završila je u stečaju, a njezinih 500 radnika ostalo je bez posla.
Naime,odmah nakon što je SDP dobio izbore, nova je vlada poništila jamstvo HDZ-ove vlade na iznos od 55 milijuna maraka, što je bilo predviđeno za restrukturiranje tvrtke i novo zapošljavanje. Marić je uoči toga potrošio dva milijuna maraka za gradnju nove hale i peći, ali je uskoro razvlašten i kazneno prijavljen zbog nepokretanja stečaja. No, prema njegovim riječima, postoji i druga strana te priče koja je javnosti prešućena.
- Slavko Linić rekao je da ne može privatna tvrtka dobivati jamstva države iako je u međuvremenu upravo to odobreno, recimo Konzumu, i tvrtka se ubrzo našla "na ledu". Iako je Državno odvjetništvo u Pakracu odbacilo kaznenu prijavu, pomoći nije bilo. Ono što se pak ne zna, talijanska banka koja je trebala financirati projekte državi je tada na naplatu poslala cjelokupni iznos od 55 milijuna maraka, što, da apsurd bude veći, nikada nije potrošeno. Postignuta je nagodba i država im je na račun poreznih obveznika isplatila penale u iznosu od 10 milijuna švicarskih franaka. Iako postoji zakonska obveza za to, ovo ikada nije objavljeno u Narodnim novinama - ispričao je Marić. Kaže da je u međuvremenu tužio Ministarstvo financija zbog neovlaštena postupanja po službenoj dužnosti i u tijeku je spor za naknadu štete. Vjeruje da je riječ o suđenju koje ne bi trebao izgubiti.
'Država je oštetila proračun za 10 milijuna franaka kako bi me izbacila iz staklane Lipik'
|
Unatoč vjeri da bi Marsonia mogla izroditi još vrhunskih igrača, Dragan Marić ne taji kako je
svjestan da se Olići baš i ne dešavaju svaki dan. Zbog svega kroz što je taj igrač prošao u Hrvatskoj nakon dolaska iz Herthe u Marsoniu, u Marićevom se glasu ipak može razaznati i određena nelagoda.
- Kada smo noć prije potpisivanja ugovora za CSKA, Ivica i ja sjedili u parku pored njegovog stana dečko nije znao što činiti. Pitao me hoćemo li se boriti i ja sam mu iskreno rekao "bježi odavdje".
Spasio ga je taj odlazak. Zarađivao je 800.000 eura po sezoni u Moskvi, bio prvak države tri godine za redom, davao golove. Sada je otišao u Njemačku i to je također bilo vrlo dobro za njega. Postao je milijunaš i ja zaista vjerujem da ima priliku za još dva dobra ugovora u karijeri. Osobno od toga nema ništa, ali mi je drago. Dalek je put od Davora do zvijezda, ne može to proći bilo tko - kaže Dragan Marić.
Ivica Olić događa se jedanput u životu
|
Krešimir Raguž