Đukanović: I mene su htjeli likvidirati, smetao sam Beogradu

    AUTOR:
    • Jutarnji.hr

  • OBJAVLJENO:
  • 24.01.2009. u 08:01

Utorak, 20. veljače, nije bio baš idealan dan za razgovor s predsjednikom Vlade Crne Gore Milom Đukanovićem.

Taj je dan, naime, crnogorska vlada vodila teške pregovore s ruskim oligarhom Olegom Deripaskom i konzorcijem međunarodnih banaka o spasu Aluminijskog kombinata u Podgorici.

Istodobno, pred zgradom Vlade okupila se skupina radnika koja je protestirala zbog malih otpremnina. Iako radnici nisu bili odveć brojni i glasni, ipak je zgrada vlade bila opasana jakim policijskim kordonom.

rubrike
MAGAZIN
više iz
K tome, upravo je taj dan objavljena navodna izjava srpskog ministra vanjskih poslova Vuka Jeremića kako je vjerojatno da je Milo Đukanović znao da se priprema atentat na Ivu Pukanića u Zagrebu.

Iako je Vuk Jeremić kasnije oštro opovrgnuo takve navode, u razgovoru se nije mogla zaobići niti ta tema.

No, ni to nije sve: Đukanović se požalio na bolove u leđima. Kao strastveni košarkaš, Đukanović pet puta tjedno uvečer igra sa svojim prijateljima, pa takav intenzitet gotovo jamči bolne ozljede.

No, ni one ga ne mogu odvratiti od svakodnevnog bavljenja sportom, što potvrđuje njegovu upornost i snagu koja je odigrala važnu ulogu u njegovom političkom djelovanju. Unatoč svim tim problemima, Đukanović je cijelo vrijeme razgovora bio koncentriran i precizan u formulacijama, a iz svake njegove riječi nazirala se samouvjerenost čovjeka koji je u životu, iako je još relativno mlad, već ostvario većinu svojih političkih ciljeva i ideala.

Kako ocjenjujete razvoj političkih i ekonomskih prilika u Crnoj Gori nakon stjecanja nezavisnosti?

- Crna Gora je možda prvi put u svojoj povijesti osjetila blagodati ekspanzivnog rasta i društvenog razvoja. Na žalost, kroz svoju povijest Crna Gora je više ratovala nego se razvijala, pa u nas nema dovoljno povjerenja u vlastite snage i potencijale. Zato je bilo važno da taj mentalitet počnemo mijenjati, da vratimo samopouzdanje i optimizam te da definitivno preuzmemo odgovornost za svoju budućnost. Statistički gledano, imali smo najimpresivniji rast u Europi. Posljednje tri godine stopa rasta GDP-a iznosila je 8,6, 10,7, a u kriznoj 2008. čak oko 8 posto. Takvi rezultati postignuti su ponajviše zbog vrlo intenzivnog priljeva stranih investicija, ali i zahvaljujući našoj sposobnosti da osiguramo stabilnost te poštujemo stroge demokratske standarde. Bili smo svjesni da kao mala ekonomija moramo nuditi stranim investitorima više od većih država. Bio sam zbog toga izložen žestokim kritikama opozicije jer smo nudili povoljnije uvjete za koncesije od, primjerice, Njemačke. No, bez toga u našu zemlju ne bi stiglo toliko stranog kapitala. Cilj nam je da u 2009. sačuvamo pozitivnu stopu rasta. Bit će mi žao ako kriza uspori realizaciju svega onoga što smo veoma kvalitetno pripremili za 2009. Ipak, krize dolaze i prolaze, i ova će imati svoj kraj, svijet će se oporaviti i nastaviti razvijati, nadam se s manje zabluda i pogrešaka koje su uzrokovale ovakvu globalnu krizu. Vjerujem da ćemo se tijekom 2009. i 2010. oporaviti i u godinama koje dolaze opet ekonomski i demokratski dinamično razvijati.

Kolika je stranog kapitala stiglo u Crnu Goru od stjecanja nezavisnosti?

- Crna Gora je, gledano regionalno, lider kad je riječ o izravnim stranim investicijama per capita. U prosjeku je godišnje u Crnu Goru ulazilo između 600 i 700 milijuna eura neto, a 2007. investirano je i više od milijardu eura. To su, dakako, vrlo impresivne svote. U početku su stranci uglavnom kupovali nekretnine, a poslije se novac ulagao u financijski sustav i proizvodne kapacitete.

Uglavnom je to bio ruski kapital?

- Mislim da se pretjerivalo s takvim ocjenama: u crnogorsku ekonomiju ulaže više od 50 zemalja. Ruski kapital čini samo dio inozemnih investicija, a karakteristično je da su to dominantno pojedinačna ulaganja. Rusi pretežito kupuju stanove ili zemlju. Kada su u pitanju krupne investicije, one dolaze uglavnom iz Mađarske, Slovenije, Austrije, Velike Britanije, Belgije. Naša su iskustva sa stranim ulagačima vrlo pozitivna, nemamo loših iskustava ni s ruskim investitorima. Rezultat je to opreza pri sklapanju aranžmana sa stranim ulagačima, ali i činjenice da do sada nijedan strani investitor nije pokazao ambicije da ostvari neke druge interese. Osim toga, nismo samo prodavali imovinu nego smo ponajprije kupovali partnerovo znanje i umijeće upravljanja kompanijom. U svakom od privatiziranih preduzeća dobili smo novu kvalitetu, značajno su povećani proizvodnja i plaće, nakon privatizacije tvrtke su počele uredno izmirivati obaveze prema državi, razvio se odgovoran dužničko-povjerenički odnos s kooperantima. Doduše, u uvjetima globalne krize, naravno, postoje problemi kojih bi bilo bez obzira na vlasničku strukturu. Primjerice, aluminiju je cijena pala za više od 50 posto, pa se troškovi proizvodnje u Aluminijumskom kombinatu u Podgorici ne mogu pokriti. Da je država ostala većinski vlasnik, već bi objavila bankrot. No privatni vlasnik, gospodin Oleg Deripaska, pokušava spasiti proizvodnju, i mi mu, prepoznajući naš interes, pokušavamo u tome pomoći.

Sve upućuje na to da je obnova nezavisnosti ubrzala gospodarski i društveni razvoj Crne Gore?

- Definitivno sam uvjeren da ste u pravu: to je bio prijelomni trenutak koji je pomogao da se ljudi u Crnoj Gori okrenu sebi, da preuzmu odgovornost za svoju budućnost, da su samim tim, rekao bih, postali svjesni svih potencijala. Sada ljudi više ne razglabaju globalna politička pitanja, nego ćete na svakom mjestu čuti priče o stanju na burzi, što najbolje ilustrira intenzivnu promjenu duha na ovim prostorima. Tako da zaista mislim da je obnova nezavisnosti bila ključni trenutak koji je definitivno označio početak procesa modernizacije države, prije svega kroz usvajanje novih ekonomskih i demokratskih standarda koji Crnu Goru trebaju učiniti sastavnim dijelom razvijenog europskog društva.

Kako se to odrazilo na životni standard građana?

- Rezultati se uvijek mjere kvalitetom života. Tri godine su ipak prekratko razdobolje da bi se mogla dostignuti značajno viša kvaliteta života. Crna Gora je dugo zaostajala u razvoju, bila je najmanje razvijena jugoslavenska republike, premda za to nije bilo realnog razloga. No, zahvaljujući ideologiji koja je zanemarivala tržišnu logiku poslovanja, nisu se iskorištavale komparativne prednosti Crne Gore, pa smo bili prisiljeni proizvoditi čelik i aluminij koji se onda prerađivao u tadašnjoj Jugoslaviji ili izvan nje. To nas je držalo u statusu sirovinske baze i onemogućavalo dinamičniji razvoj.

Glavni vanjskopolitički strateški ciljevi Crne Gore su priključivanje NATO-u i EU?

- Na kraju 2008. napravili smo dva povijesna iskoraka prema europskim i euroatlantskim odredištima. Predali smo zahtjev da Crna Gora postane članica MAP-a u okviru NATO-a te očekujemo da će proces pridruživanja početi na sljedećem summitu na kojem bi Hrvatska trebala postati punopravna članica. Drugo, 15. prosinca 2008. predsjedniku Francuske Sarkozyju predali smo aplikaciju za članstvo u Europskoj Uniji. Oba smo koraka poduzeli u uvjerenju da smo prethodne faze na putu u europske i euroatlantske integracije odgovorno realizirali. Bilo je nekih sugestija da Crna Gora uspori proces priključivanja, no vrlo je važno da nijedna od tih sugestija nije bila motivirana nekim krupnim problemima vezanim uz Crnu Goru. Problemi su nažalost više na strani naših partnera. Upozorenja koja smo dobili nisu nas pokolebala, i na jednu i na drugu adresu poslali smo vrlo uvjerljivu argumentaciju. Naše mišljenje je da politika širenja NATO-a i Europske Unije nema alternativu i da zapadni Balkan mora postati dio tih integracija jer je to, pokazalo se, uvjet stabilnosti regije.

U Crnoj Gori opozicijske stranke dovode u pitanje njezina temeljna opredjeljenja kao što su samostalnost i euroatlantske integracije.

- Te stranke nisu opozicija u Crnoj Gori, to je opozicija - Crnoj Gori. Takvo je stanje posljedica inferiornog duha koji se u odsutnosti samopouzdanja održavao kroz povijest i koji je tražio rješenje za Crnu Goru izvan Crne Gore.

Nekad je to bila Rusija, a češće Srbija. Takvom logikom smo 1918. ostali bez svoje države. No, pokazali smo da smo se dobro pripremili za proces obnavljanja nezavisnosti. Time smo pridonijeli stvaranju nove prakse koja je pokazala da je na Balkanu moguće tako zahtjevne demokratske procese provesti bez ratova i prolijevanja krvi. Zbog toga se u Crnoj Gori odnosi sada brzo mijenjanju: među onima koji su bili protivnici nezavisnosti imate sve više onih koji su osjetili blagodati samostalnosti pa sve više slabe otpori i rezerve. Ljudi pokušavaju u novom kontekstu iskoristiti šanse koje im je nezavisnost pružila. Danas definitivno mnogo više ljudi vjeruje u ispravnost odluke o proglašenju nezavisnosti nego na dan referenduma. Konačno, podatak da je Ustav Crne Gore usvojen dvotrećinskom većinom u parlamentu govori da se ta slika dinamično mijenja.

Kako su Srbija i prosrpska oporba u Crnoj Gori primile odluku Podgorice o priznanju Kosova?

- Nakon proglašenja nezavisnosti Crne Gore odnosi sa Srbijom u izvjesnom su zastoju. Razlog je pogrešna politika tadašnje vlade Srbije s premijerom Koštunicom na čelu, koja je bila duboko involvirana u vođenju kampanje protiv nezavisnosti Crne Gore. To stanje najbolje ilustrira izjava Koštunice da je ovo samo privremeno stanje koje će se u bliskoj budućnosti promijeniti. Mislim da je Koštuničina Srbija i nakon referenduma nastavila živjeti u uvjerenju da Crna Gora nije nezavisna i da nije dobro uspostavljanjem normalnih odnosa dati legitimitet toj državi. Nas to nije mnogo opterećivalo, ponašali smo se kao suverena država koja vodi računa o svojim interesima, a jedan od naših najvažnijih interesa upravo je izgradnja najboljih odnosa sa susjednim državama, uključujući i Srbiju. Uspostavljeni su diplomatski odnosi, razmijenjeni ambasadori, ali nije iskorišteno ni 20 posto potencijala za međudržavnu suradnju. S promjenom vlasti u Srbiji i dolaskom Demokratske stranke i gospodina Tadića na vlast, bilo je izvjesnog zatopljavanja, no to je bilo kratkog daha jer je našom odlukom o priznanju Kosova došlo do novog zastoja.

Srbija je napravila iznimku: crnogorskog veleposlanika u Beogradu proglasila je nepoželjnom osobom?

- Za razliku od prakse kada su nakon priznanja Kosova povlačili svoje ambasadore iz država EU, Srbija je našeg ambasadora u Beogradu proglasila personom non grata. Takav odnos prema nama i Makedoniji razumjeli smo kao pokušaj zaoštravanja odnosa s neposlušnim državama iz regije. No, njihov je veleposlanik ostao u Podgorici, radi svoj posao, a mi razmišljamo o sljedećim koracima. Nakon što dobijemo signal iz Srbije da su spremni prihvatiti našeg ambasadora, bit ćemo spremni nastaviti suradnju. Brojne najmoćnije zemlje svijeta priznale su kosovsku nezavisnost i nije bilo razloga da to ne učini i Crna Gora. Svjesni smo da je to teško pitanje za Srbiju, ali smo zaključili da nije realno očekivati da će se kotač povijesti vratiti unatrag. Također, u brojnim razgovorima koje smo prije toga imali sa službenim predstavnicima Srbije uvjeravali smo ih da nije u njihovu interesu da i dalje vode bitku koja je izgubljena, te da nije moguće mijenjati stanje koje je definirano globalnim političkim stavom. Smatrali smo da trebamo napraviti potez koji će uvažiti političku realnost i pridonijeti regionalnoj stabilnosti, a biti od pomoći Srbiji da se pokuša okrenuti bitkama koje se mogu dobiti, a ne baviti se onima koje su davno izgubljene.

Hrvatska policija došla je do saznanja da je glavni organizator ubojstva Ive Pukanića, a možda i Ivane Hodak, Slobodan Đurović, podrijetlom iz Crne Gore. Također je utvrdila da je Đurović održavao kontakte s nekim ljudima u Crnoj Gori. Je li crnogorska policija istražila te navode i do kakvih je spoznaja došla?

- Djelimično sam pratio komentare, reakcije i ocjene vezane uz ubojstvo Ive Pukanića i Ivane Hodak. Kada sam pročitao pojedine ocjene da Crna Gora nije bila dovoljno kooperativna i da ne pomaže da se otkriju ubojice, odmah sam kontaktirao naše državne organe i sada vam odgovorno prenosim njihov odgovor. Naša policija, Agencija za nacionalnu sigurnost, ali i Uprava za sprečavanje pranja novca, koja je također vrlo važan element u borbi protiv organiziranog kriminala, uvjerene su da su ostvarile punu suradnju s kolegama iz Hrvatske. Na svaki upit hvatskih kolega odmah su reagirali i stavili im na uvid sve informacije s kojima su raspolagali. Želim uvjeriti vašu javnost da je u našem interesu da se u Hrvatskoj i kod naših drugih susjeda osigura puna stabilnost i osjećaj pravne sigurnosti. Konačno, mi u Crnoj Gori osvjedočili smo se tijekom posljednjih 15 do 20 godina kakve su pogubne posljedice ostavljali sukobi u kriminalnom miljeu koji su se vodili izvan Crne Gore. Svjesni smo da je za sve nas jako važna stabilnost cijele regije, da je ona tijesno povezana s pravnom sigurnošću građana, turista i investitora. Zbog toga podržavamo sve napore da ojača sigurnost u Hrvatskoj, kao i u svim državama regije.

Dobro, do kakvih ste onda saznanja došli u vezi sa Slobodanom Đurovićem?

- Prema informacijama kojima raspolažem, Đurović je podrijetlom iz Crne Gore, svojedobno je radio u JNA i već odavno egzistencijom je vezan uz Beograd. Posljednjih godina znao je povremeno boraviti u Crnoj Gori ali, utvrđeno je, isključivo zbog odmora ili zbog posjeta rodbini. Prema onome što su naši državni organi utvrdili, ništa sumnjivo ne povezuje moguće kriminalne aktivnosti Đurovića s Crnom Gorom.

Prevladava uvjerenje da je Pukanić likvidiran zbog pisanja o duhanskoj mafiji i zbog svjedočenja pred talijanskim istražiteljima. Tamo je i vas optuživao za krijumčarenje cigareta.  

- Što se tiče Pukanićeva svjedočenja u Bariju, bilo bi dobro kada bi se ono moglo objaviti. Nisam pročitao njegov iskaz, ali iz pitanja koje mi je postavljao tužitelj zaključio sam da u njemu nema ništa izvan onoga što već nije bilo objavljeno u Nacionalu. Pukanić je u Bariju izjavio da se oslanjao na informacije koje je dobivao od raznih obavještajnih službi, ali i od američkog veleposlanika Montgomeryja. Moram reći da me u jeku napada Nacionala posjetio William Montgomery koji mi je na ovu temu eksplicitno rekao: ‘Gledam vas u oči i govorim da s tim napisima nemam nikakve veze’. Dakle, u Pukanićevu svjedočenju nije bilo nikakvih novih elemenata koji bi me teretili, pa se doista nisam imao razloga plašiti njegova svjedočenja na sudu. Uostalom, Pukanić je tražio kontakte sa mnom, prenijelo mi je to nekoliko ljudi, od kojih su neki i vrlo utjecajni u Zagrebu. Tvrdio je da mi želi objasniti pozadinu pisanja Nacionala, ali nisam imao interesa za takve razgovore niti me zanimalo koga će on optužiti za lažne napise o meni u Nacionalu.

Zašto je prošlo toliko godina od početka istrage do davanja vašeg iskaza pred talijanskim istražnim sucem?

- Ne mojom krivnjom. Javio sam se dobrovoljno kod nadležnog tužitelja u Bariju kako bih odgovorio na njegova pitanja budući da sam bio obuhvaćen istragom koja se vodila zbog ilegalnog prebacivanja cigareta između crnogorske i talijanske obale. U vrijeme dok sam bio na dužnosti predsjednika Crne Gore upozoravao sam na to da je sve što se radilo u Crnoj Gori tih godina bilo u skladu s našim zakonima. I komisija EU dva je puta ocjenjivala pravnu utemeljenost tih poslova, te je utvrdila da je sve što smo u vrijeme sankcija i blokade radili bilo u skladu s crnogorskim zakonima i zakonima zajednice kojoj je Crna Gora tada pripadala.

Kako ste se napokon odlučili pojaviti u Bariju?

- Tijekom obavljanja državnih funkcija, inicirao sam da nadležni organi Crne Gore uspostave kontakt s talijanskom ministarstvom pravosuđa i talijanskim sudom da bismo razjasnili probleme. Od Talijana smo uvijek dobivali maglovite odgovore da su istrage u tijeku, ali ništa konkretnije. Kada su istekli moji državnički mandati i kada sam se nakon referenduma povukao iz politike, tada sam kao običan građanin pozvao svog advokata iz Italije i rekao mu da sam spreman ponuditi talijanskom tužiteljstvu sve potrebne informacije. Dugo sam čekao odgovor s talijanske strane, i kada mi je ponuđen termin, prihvatio sam ga. To se vremenski podudaralo s neočekivanom odlukom da se vratim na funkciju premijera. Nakon toga su mi talijanske vlasti postavile pitanje hoće li ta okolnost promijeniti moju odluku i hoću li odustati od ponude da dođem u Italiju. Rekao sam: ‘Nipošto, javio sam vam se kao građanin i ostajem kod toga’. Otišao sam u Bari krajem veljače 2008., kada još nisam bio izabran za predsjednika vlade Crne Gore. S tužiteljem sam razgovarao nekoliko sati: dao sam im sve, pa i najdetaljnije informacije koje bi mogle pomoći u objektiviziranju slike o problemu o kojom su vodili istragu. U razgovoru sam ponovio ono najvažnije: Crna Gora je u uvjetima sankcija bila politički paralizirana i onemogućena u razvoju, pa smo bili prisiljeni kreirati posao tranzita robe preko svojeg teritorija kako bismo preživjeli. To su sve bile odluke vlade, kojima su se osiguravali proračunski prihodi. Sve je to bilo apsolutno usuglašeno ne samo sa zakonima Crne Gore nego i sa zakonima tadašnje zajednice sa Srbijom, koja nam nije bila ni najmanje naklonjena, i koja je pokušavala spriječiti takvo stjecanje prihoda i ekonomsko osamostaljivanje Crne Gore.

Znači, ipak je bilo krijumčarenja cigareta pod okriljem državnih institucija?

- Ponavljam: u pitanju je bio tranzit, koji se obavljao u skladu s našim pravnim sustavom. Za moguće zloporabe pojedinaca u tim aktivnostima, posebno u međunarodnim vodama, vlada Crne Gore ne može snositi odgovornost.

Za posljednjeg posjeta Zagrebu u razgovorima s premijerom Ivom Sanaderom oboje smo zaključili da, unatoč našim dobrim namjerama, možda nećemo biti najbolje shvaćeni u svojim državama pristanemo li dati teritorijalne ili morske koncesije koje su nužne ako želimo postići koncenzus. Stoga smo se suglasili da je za Crnu Goru i Hrvatsku najbolje prepustiti trećoj strani, profesionalnoj međunarodnoj instituciji, da donese odluku koju će obje države poštovati. Prihvatili smo to kao zajednički projektni zadatak i sada pripremamo materijale za Međunarodni sud u Haagu. Uvjeren sam da će to biti dobro iskustvo i dobar putokaz drugima kako rješavati probleme u regiji.
Sanader i ja Prevlaku prebacujemo Haagu


Mladen Pleše

Izdvajamo