Criterion Collection, ugledna američka DVD edicija koja objavljuje restaurirane filmove velikih redatelja poput Jeana Renoira, Kenjija Mizoguchija, Jean-Pierrea Melvillea, Ingmara Bergmana i Michelangela Antonionija, ovog je ljeta pridodala impresivnom popisu svojih izdanja dva kultna ostvarenja Dušana Makavejeva, "W.R.: Misterije organizma" (1971.) i "Sweet Movie" (1974.).
Nijedan od njih nikad nije prikazan u bivšoj Jugoslaviji. Iako je u svijetu postigao fenomenalan uspjeh, "W.R." je kod kuće završio u bunkeru, Makavejev je morao u dobrovoljno izgnanstvo, a njegov prvi film u stranoj produkciji, "Sweet Movie", također nije dobio dozvolu za prikazivanje, ali ne samo u nas, nego ni u Kanadi i Velikoj Britaniji. "W.R." je predstavljao vrhunac vala modernističkog politiziranog filma, začetog u drugoj polovici šezdesetih godina, čiji su najistaknutiji reprezentanti bili Jean-Luc Godard, Pier Paolo Pasolini, Marco Bellocchio i Bernardo Bertolucci.
Fascinantan igrano-dokumentarni kolaž, "W.R." je u dokumentarnom dijelu istraživao sudbinu Wilhelma Reicha, Freudova učenika koji je smatrao da ljudsku seksualnost ne treba potiskivati nego osloboditi i zbog toga skončao 1957. u američkom zatvoru, a u igranom se bavio Reichovom komunističkom sljedbenicom (Milena Dravić) koja zagovaranjem slobodne ljubavi okreće totalitarizam naglavce.
Jagoda Kaloper i Miodrag Andrić imali su prve scene nesimuliranog seksa u domaćoj kinematografiji, a u filmu se našlo mjesta i za Warholovu zvijezdu, transvestita Jackiea Curtisa, te kanadskog političkog zafrkanta Tulija Kupferberga.
"Sweet Movie" je snimljen u razdoblju redateljeva izgnanstva, no već je na premijeri u Cannesu izazvao burne polemike, ponajprije zbog "pedofilske scene" u kojoj se glavna glumica Ana Prucnal miluje s grupicom dječaka te radikalnog performancea bečke komune Otta Mühla. Makavejev opet iznimno intrigantno suprotstavlja kapitalizam i komunizam: da se "Sweet Movie" danas pojavi na nekom od velikih festivala, bez teškoća bi osvojio glavnu nagradu, no to više upozorava na to kako je filmski modernizam nekad bio uzbudljiv, a danas više nije.
Prije dvije godine Makavejevu je priređena retrospektiva u sklopu Sarajevo Film Festivala, koja je bila sjajno posjećena, što je ponajbolji dokaz da njegovi filmovi i danas odlično komuniciraju i s mlađom publikom. Ove je godine Makavejev - uz hollywoodskog redatelja Alexandera Paynea i francusku glumicu Juliette Binoche - bio jedan od predavača na Talent Campusu, novopokrenutom programu SFF-a namijenjenom stasanju mladih filmaša najrazličitijih profesija.
• Kako je došlo do toga da Criterion napravi DVD izdanja vaših dvaju filmova za američko tržište?
- Pretpostavljam da je to zato što sam svojedobno bio dobar sa šefovima kompanije Janus films, Saulom J. Turellom i Williamom Beckerom, koji su bili glavni distributeri art filmova - Bergman, Antonioni i tome slično - za američko tržište. Oni su znali i cijenili moj rad, a dio tog respekta prešao je i na njihove sinove koji sada vode tu kompaniju. Criterion je s njima uvijek bio blisko povezan, a nešto im je valjda sugerirao i kritičar Peter Cowie, urednik legendarnog International Film Guidea, koji za njih često radi. Kada je Cowie organizirao glasanje među svojim suradnicima za najbolji film otkako izlazi njegov filmski vodič, od 20 izabranih filmova "W.R.: misterije organizma" zauzeo je sedmo mjesto.
• Prošle je godine Criterion izdao box set "50 godina Janus films", koji je za kritičara New York Timesa A. O. Scotta bio kulturni događaj godine. Jeste li imali utjecaja na uređivanje izdanja vaših filmova?
- Ne, pozvali su me na tri dana u Ameriku, Cowie je sa mnom napravio intervju o ta dva filma, koji su kasnije stavili u dodatke. Nisam bio zadovoljan montažom intervjua koji je na disku s filmom "Sweet Movie", jer je redatelj vadio scene iz konteksta: kada uzmete kadar zlatno obojanog penisa, uvijek ga morate vezati na prizore slapova Nijagare koji slijede iza toga. Ako to izolirate, doima se malo jeftino. Nisu mi se svidjele ni omotnice. Grafičko rješenje za "W.R." kolaž je koji nema veze s načinom na koji se film dotad promovirao - fotografije s Milenom Dravić uvijek su bile njegov zaštitni znak. A naslovnica za "Sweet Movie" sugerira nekakav erotski film Waleriana Borowczyka ili Tinta Brassa.
• Zašto na diskovima nema redateljeva komentara filma?
- Pojma nemam. Mislim da oni nisu htjeli previše potrošiti na to izdanje. Ja bih, recimo, napravio dokumentarac kako izgledaju mjesta na kojima sam nekad snimao "W.R.", zatvor u kojem je Reich umro, doveo bih pred kamere "reichijance" koji su se žestoko protivili filmu.
• Ipak, ne možete se požaliti na imena koja su surađivala u dodacima na oba diska. Ugledni kritičar Jonathan Rosenbaum napisao je odličan esej o "W.R."-u, a danas vodeći filmski teoretičar Stanley Cavell ima tekst o "Sweet Movie"...
- Stanley i ja smo dobri prijatelji s Harvarda. Tamo sam u siječnju 1978. imao predavanje o Bergmanovim filmovima uz pomoć filmskih inserata koji su se istodobno projicirali s tri projektora, gdje sam vizualno fokusirao glavne autorove teme. Stanley je bio impresioniran i poslije napisao esej o mom predavanju o Bergmanu, koji je uvrstio u svoju knjigu "Themes out of School". Inače, naši kontakti nisu počeli jako dobro. Na Harvardu, na kojem je on profesor estetike i moralnih vrijednosti, organizirali su projekciju filma "Sweet Movie", kojoj sam i ja prisustvovao. Stanley nije mogao prikriti gnušanje, valjda ga je zgrozila ona scena u kojoj se skoro gola Ana Prucnal dodiruje s grupom dječaka. Nisam odgovarao na njegove proteste, jer smatram da svatko ima pravo na vlastito mišljenje o mome filmu. Naši su znanci posredovali, Stanley je reterirao i kasnije je sve bilo u redu.
• Jeste li imali utjecaja na digitalnu restauraciju oba filma?
- To su također oni sve radili. Ali malo sam gledao kakav je to proces. Nevjerojatno! Tehničar u digitalnoj montaži u stanju je popraviti tvoj kadar, osvijetliti ono što je u mraku, ukloniti sva oštećenja. Ispalo je jako dobro. Zapravo, mislim da su oni ova dva diska tretirali kao probni balon. Nisu u njih previše uložili, jer su prvo htjeli vidjeti kako se prodaju. Kako su mi javili, prodaja je u redu, vrlo su zadovoljni, pa se nadam da ćemo još surađivati. Volio bih da se na isti način prezentiraju i moja prva tri filma.
• Ipak, značenje ovog izdanja jako je veliko. Odjednom su dva vaša najpoznatija filma dostupna i mlađoj generaciji filmoljubaca. Harry Knowles, koji prati sve o opskurnim američkim ili talijanskim hororima, napisao je: "Nikad nisam čuo za Dušana Makavejeva, ali ako Criterion izdaje njegove filmove, moram ih pogledati"...
- To je jako surov svijet, tamo uvijek nečim moraš pokazati da si živ ili naprosto ne postojiš. Bio sam u New Yorku kada je održana ta proslava u povodu 50. godišnjice Janusa, uoči otvaranja New York Film Festivala. Bilo je nešto malo veterana, poput Jonasa Mekasa ili nekadašnjeg kritičara Village Voicea Andrewa Sarrisa, ali za glavninu ljudi - a to su bile trenutno najvažnije newyorške kulturne ličnosti - ne znaš. Kada sam prisustvovao takvim prijemima prije tridesetak godina, tako nešto mi se nije moglo dogoditi.
• Kada se pojavio, početkom 70-ih, "W.R." je bio senzacija na Zapadu, satira koji istodobno razračunava s kapitalizmom i komunizmom. Vaša kritika komunizma bila je "kritika iznutra", u to doba bili ste član Saveza komunista...
- Stvari su malo kompliciranije. U poslijeratnom zanosu ja nisam ništa propitivao, jer je Tito vrlo lukavo vodio zemlju. Nacionalizirao je tvornice koje su dotad ionako uglavnom radile za Treći Reich, građanskom sloju - inženjerima, doktorima i profesorima - osigurao je dosta posla, a nas je naučio da uživamo u hrani koja je pripadala odbjeglim ili protjeranim Nijemcima. Postupno sam ipak svladavao svoje političke lekcije. U prvoj polovici pedesetih godina, dok sam studirao psihijatriju, bio sam u redakciji Studenta kao urednik kulture, gdje smo se - prvi put - drznuli objaviti u nastavcima pripovijetku Jean-Paula Sartrea "U zupčanicima" o zatvorenom ciklusu revolucije - pobjeda, korumpiranje i opet nova revolucija. Nakon drugog nastavka upozorili su nas da to ne može dalje, pa smo naredni put usitnili slog i objavili sve do kraja. Bilo je to vrijeme proglasa Milovana Đilasa o demokraciji. Kada su njega makli 1954., i mi "đilasovci" smo došli na red. Molio sam ih da me izbace iz partije, jer sam tada već bio zaražen filmom. Udovoljili su mi, i ja sam otišao pravo u Kinoteku. Poslije sam potpisivao svoju kolumnu "Lijevi rakurs" inicijalima D. M. i samo je ostavljao u redakciji. Imao sam nešto više od 20 godina i već sam znao kako se treba politički ponašati: kada za to nije situacija - "ne talasaj". Bila je to nevjerojatna kombinacija stege i slobode. Vratio sam se u partiju tek krajem pedesetih: trebao sam ići u vojsku i mislio sam da u toj situaciji ne bi škodilo opet imati partijsku knjižicu - umjesto godinu i pol, u vojsci bih bio samo godinu dana.
• Zapravo, ne možete se požaliti na društvo koje vas je prepoznalo kao talentiranog filmaša. Kada ste prvi put putovali u inozemstvo?
- 1957. godine. Bio sam s beogradskim i novosadskim kolegama, putovali smo vlakom i sa sobom nosili šatore. Tamo je bilo pomalo nadrealno. Preko dana jeli smo pomrit i pili najjeftinije francusko vino, no kada bi po nas došli momci iz kino kluba Cannes, koji su vozili luksuzne automobile, mi bismo se malo bolje obukli i zatim išli u nekakve fenomenalne restorane. U Les lettres français izašao je članak o festivalu u kojem su bila izdvojena samo četiri filma, među njima i moje "Antonijevo razbijeno ogledalo". Drugi put sam bio u inozemstvu na festivalu u Mannheimu, na kojem se prikazivao moj dokumentarac o radnim akcijama "Osmijeh 61.", koji je kod nas izazvao dosta polemika. No tada se već puno bolje živjelo. U inozemstvu sam od samog početka imao dosta uspjeha. U Mannheimu je bio i moj dječji film "Dole plotovi", koji je dobio urnebesni aplauz, jer je prikazan neposredno nakon podizanja Berlinskog zida.
• Vaši prvi filmovi "Čovek nije tica" i "Ljubavni slučaj" postižu međunarodni uspjeh, ali za nastanak filma "W.R." ipak je važnija američka stipendija koju ste dobili 1968. godine. O čemu je riječ?
- Bila je to Fordova stipendija koji su dobili mnogi iz moje generacije koji su dobro govorili engleski - Slobodan Selenić, Žika Bogdanović, Zoran Hristić.
• Gdje ste naučili engleski?
- U školi. Nije se tada učilo samo ruski kako svi sada lupaju. Stipendija je bila na devet mjeseci. Ja sam iskoristio samo šest mjeseci - i to u prvoj polovici 1969. - jer sam prekinuo zbog pulskog festivala na kojem sam imao "Nevinost bez zaštite" - i namjeravao sam ostatak iskoristiti u jesen.
• Tih šest mjeseci istraživali ste predstojeći film o Wilhelmu Reichu?
- Ne. Za Reicha sam se zainteresirao dok sam studirao psihologiju i sada sam samo zadovoljio neku svoju prvu znatiželju. Nisam imao pojma da o njemu želim snimati film. Prošao sam tada čitavu Ameriku i kada sam došao na sveučilište Berkeley, vidio sam da u tamošnjem kinu prikazuju moj "Ljubavni slučaj". Ulaznice je prodavao nitko drugi nego Tom Luddy - kasnije poznati producent, restaurator, bliski Coppolin suradnik i kodirektor Telluride Film Festivala - jer to je bilo njegovo kino. Rekao mi je: "Igramo tvoj film". Neposredno nakon toga izbile su studentske demonstracije protiv rata u Vijetnamu i jednog su mu biljetera ubili, a drugi je od metka oslijepio. Tada sam doznao da su u Berkeleyju izdali Reicha, a i od Luddyja sam dobio neka piratska izdanja njegovih knjiga. Bilo je ipak presudno što sam se odlučio vratiti na Pulu. Iz Jugoslavija filma su me upozorili da je tu njemačka televizija koja bi rado uložila u moj naredni projekt. Pitali su me koji je taj, a ja sam odgovorio: "Nemam pojma". No dok sam se spuštao stepenicama prema Nijemcima, shvatio sam što im trebam reći, da želim snimiti film o Wilhelmu Reichu. Dobio sam 40 tisuća maraka predujma i na osnovi toga smo 1970. mjesec dana snimali u Americi. Bila je to mala ekipa, smjestili smo se u poznatom newyorškom hotelu Chelsea i zinuli kada smo vidjeli da iz njega izlazi Warholova glumica Viva te da tu stanuju Rado i Ragny, autori mjuzikla "Kosa". Oni su meni i mojoj supruzi Bojani Marijan jednog dana banuli u sobu s još tridesetak ljudi i odmah krenuli prema frižideru, misleći da su u svom prostoru. Ispostavilo se da stanuju kat iznad. Snimali smo sa 16-mm kamerom, no kako nismo mogli pregledati snimljeni materijal, posudili smo projekcijski aparat iz našeg kulturnog centra u New Yorku. Nedostajala nam je još sprava za premotavanje vrpce. Veliki underground filmaš Jonas Mekas, koji je stanovao na osmom katu, upozorio me da na krovu, u posebnoj vili živi njegova još čuvenija kolegica Shirley Clark, koja ima tu spravu, i tako smo riješili taj problem. Mekas nam je dojavio da Bob Wilson tih dana ima drugu izvedbu svoje prve long play predstave "Život i doba Josifa Staljina", koju smo odmah išli pogledati, no ona je već te jeseni igrana u Beogradu.
• Bilo je to nevjerojatno vrijeme: kroz Zagreb i Beograd prodefilirao je impresivan broj tada najradikalnijih svjetskih umjetnika...
- Da, u Zagrebu ste imali sjajan festival alternativnog filma GEFF i festival studentskih kazališta IFSK, u Beogradu je eksplodirao kazališni BITEF, a početkom 1971. održan je prvi FEST. U Beogradu je gostovao i Theatre of Ridiculous u kojem je Warholov glumac, transvestit Jackie Curtis bio glavna zvijezda. Ja sam ga našao u Kansas Cityju i pristao je raditi za nas za 50 dolara dnevno. Tako smo i snimili scenu kada on sa svojim partnerom liže sladoled na 42. ulici u New Yorku, a dobili smo i puno više nego što smo tražili. Ja se nikad ne bih usudio zamoliti dvojicu muškaraca da se ljube pred kamerama, međutim oni su to napravili bez skanjivanja. Dobio sam ready-made komade koje sam poslije iskoristio u filmu. Ovo u New Yorku - Jackie Curtis i Tuli Kupferberg - uzelo nam je samo dva dana, a sve ostalo potrošili smo na Reicha. Kada smo se vratili u Beograd, igrani dio smo snimili za 14 dana.
• Zanimljivo je da dvije od tri glavne uloge igraju zagrebački glumci, Jagoda Kaloper i Ivica Vidović...
- Pa, ja sam uvijek bio jako vezan za Zagreb. Napravio sam prve profesionalne dokumentarne filmove za Zagreb film, jer sam među prvima hvalio ostvarenja Zagrebačke škole crtanog filma, a u "Čovek nije tica" jednu od tri glavne uloge dao sam Borisu Dvorniku: njega je nasinkronizirao s kragujevačkim akcentom Dragomir Bojanić Gidra, ali meni to nije bilo dobro, pa sam ostavio Borisov glas.
• "W.R." je odmah procijenjen kao film koji se u tadašnjoj Jugoslaviji ne može prikazati. Je li bilo pokušaja da ga se ipak "spasi" rezanjem pojedinih scena, poput one u kojoj čovjek u luđačkoj košulji udara glavom o zid, dok se pjeva oda partiji?
- Film je s naše strane producirala novosadska Neoplanta i tu nije bilo sluha za pregovore.
• Vi ste u vrijeme dovršavanja filma još uvijek bili velika redateljska zvijezda...
- Na prva dva FEST-a vodio sam ponoćni program na kojem sam prikazivao kontroverzne filmove. "Trijumf volje" Lenie Riefenstahl jedina je projekcija na kojoj su u dvorani - nakon političkog raskola - ponovno zajedno sjedili Milovan Đilas, Aleksandar Ranković i Koča Popović.
• Ipak, 1972., nakon velikog međunarodnog odjeka filma, ali i nakon Karađorđeva, polako se definirala situacija oko "W.R."-a. Navodno vam je prijetilo od između šest mjeseci i godine i pol zatvora. Nisu pomogli ni protesti Bernarda Bertoluccija i Piera Paola Pasolinija...
- Opet su me izbacili iz partije, ali mi nisu oduzeli pasoš. Znao sam što to znači i otišao u Francusku.
• Jeste li se okoristili famom oko "W.R."-a?
- Jedina korist je bila ta što je jedan američki distributer ponovno kupio "Čovek nije tica". U Village Voiceu i New York Timesu uvrstili su ga među deset najboljih filmova godine.
• "W.R." je film umjetnika koji strasno polemizira s komunizmom, ali iznutra, kao njegov sudionik. U "Sweet Movie" kao da ste se oprostili od te ideologije.
- Pa ne znam. Kada Ana Prucnal i Pierre Clementi pjevaju stih iz "Bandiere rosse" - "e viva il comunismo e la liberta" - ti vidiš da je to sve uzaludno, ali u tome ima neke nježnosti. Za mene te pjesme ništa nisu izgubile od privlačnosti koju su imale kada sam ih čuo kao dječak.
• Jeste li kao mladi uspješan filmaš imali kontakata s tadašnjom političkom elitom?
- Više stjecajem okolnosti. U Puli su tada prikazivali ne samo duge, nego i kratke filmove. Jednom smo se mi mlađi redatelji malo podnapili i počeli s tribina spuštati prema našoj loži, koja je bila odmah pokraj lože Edvarda Kardelja. Izgubio sam pravac i strmoglavio se prema njegovoj loži, no dočekalo me šest pari ruku njegovih tjelesnih čuvara i nježno me gurnulo u pravcu moje lože.
• Jeste li upoznali Tita koji je tada redovno dolazio u Pulu?
- Ma kakvi. Ali smo bili dobri prijatelji s djevojkama iz Jugoslavija filma koje su raspoređivale ulaznice. Pitali smo ih koliko je karata dobilo osiguranje. Zgranuli smo se kada smo čuli da ih je bilo tisuću. Bilo ih je toliko da su se u publici mogli primili za ruke. U to doba me jako zabavljalo promatrati Veljka Bulajića koji je manevrirao kako da bude što bliže Titu. Dejan Kosanović, tadašnji predsjednik festivala, sjedio je odmah iza Tita. Kad je ustao da se rukuje s predsjednikom, Bulajić je sjeo na njegovo mjesto i Kosanović se morao smjestiti negdje drugdje.
Nenad Polimac
Nijedan od njih nikad nije prikazan u bivšoj Jugoslaviji. Iako je u svijetu postigao fenomenalan uspjeh, "W.R." je kod kuće završio u bunkeru, Makavejev je morao u dobrovoljno izgnanstvo, a njegov prvi film u stranoj produkciji, "Sweet Movie", također nije dobio dozvolu za prikazivanje, ali ne samo u nas, nego ni u Kanadi i Velikoj Britaniji. "W.R." je predstavljao vrhunac vala modernističkog politiziranog filma, začetog u drugoj polovici šezdesetih godina, čiji su najistaknutiji reprezentanti bili Jean-Luc Godard, Pier Paolo Pasolini, Marco Bellocchio i Bernardo Bertolucci.
Fascinantan igrano-dokumentarni kolaž, "W.R." je u dokumentarnom dijelu istraživao sudbinu Wilhelma Reicha, Freudova učenika koji je smatrao da ljudsku seksualnost ne treba potiskivati nego osloboditi i zbog toga skončao 1957. u američkom zatvoru, a u igranom se bavio Reichovom komunističkom sljedbenicom (Milena Dravić) koja zagovaranjem slobodne ljubavi okreće totalitarizam naglavce.
Jagoda Kaloper i Miodrag Andrić imali su prve scene nesimuliranog seksa u domaćoj kinematografiji, a u filmu se našlo mjesta i za Warholovu zvijezdu, transvestita Jackiea Curtisa, te kanadskog političkog zafrkanta Tulija Kupferberga.
"Sweet Movie" je snimljen u razdoblju redateljeva izgnanstva, no već je na premijeri u Cannesu izazvao burne polemike, ponajprije zbog "pedofilske scene" u kojoj se glavna glumica Ana Prucnal miluje s grupicom dječaka te radikalnog performancea bečke komune Otta Mühla. Makavejev opet iznimno intrigantno suprotstavlja kapitalizam i komunizam: da se "Sweet Movie" danas pojavi na nekom od velikih festivala, bez teškoća bi osvojio glavnu nagradu, no to više upozorava na to kako je filmski modernizam nekad bio uzbudljiv, a danas više nije.
Prije dvije godine Makavejevu je priređena retrospektiva u sklopu Sarajevo Film Festivala, koja je bila sjajno posjećena, što je ponajbolji dokaz da njegovi filmovi i danas odlično komuniciraju i s mlađom publikom. Ove je godine Makavejev - uz hollywoodskog redatelja Alexandera Paynea i francusku glumicu Juliette Binoche - bio jedan od predavača na Talent Campusu, novopokrenutom programu SFF-a namijenjenom stasanju mladih filmaša najrazličitijih profesija.
• Kako je došlo do toga da Criterion napravi DVD izdanja vaših dvaju filmova za američko tržište?
- Pretpostavljam da je to zato što sam svojedobno bio dobar sa šefovima kompanije Janus films, Saulom J. Turellom i Williamom Beckerom, koji su bili glavni distributeri art filmova - Bergman, Antonioni i tome slično - za američko tržište. Oni su znali i cijenili moj rad, a dio tog respekta prešao je i na njihove sinove koji sada vode tu kompaniju. Criterion je s njima uvijek bio blisko povezan, a nešto im je valjda sugerirao i kritičar Peter Cowie, urednik legendarnog International Film Guidea, koji za njih često radi. Kada je Cowie organizirao glasanje među svojim suradnicima za najbolji film otkako izlazi njegov filmski vodič, od 20 izabranih filmova "W.R.: misterije organizma" zauzeo je sedmo mjesto.
• Prošle je godine Criterion izdao box set "50 godina Janus films", koji je za kritičara New York Timesa A. O. Scotta bio kulturni događaj godine. Jeste li imali utjecaja na uređivanje izdanja vaših filmova?
- Ne, pozvali su me na tri dana u Ameriku, Cowie je sa mnom napravio intervju o ta dva filma, koji su kasnije stavili u dodatke. Nisam bio zadovoljan montažom intervjua koji je na disku s filmom "Sweet Movie", jer je redatelj vadio scene iz konteksta: kada uzmete kadar zlatno obojanog penisa, uvijek ga morate vezati na prizore slapova Nijagare koji slijede iza toga. Ako to izolirate, doima se malo jeftino. Nisu mi se svidjele ni omotnice. Grafičko rješenje za "W.R." kolaž je koji nema veze s načinom na koji se film dotad promovirao - fotografije s Milenom Dravić uvijek su bile njegov zaštitni znak. A naslovnica za "Sweet Movie" sugerira nekakav erotski film Waleriana Borowczyka ili Tinta Brassa.
• Zašto na diskovima nema redateljeva komentara filma?
- Pojma nemam. Mislim da oni nisu htjeli previše potrošiti na to izdanje. Ja bih, recimo, napravio dokumentarac kako izgledaju mjesta na kojima sam nekad snimao "W.R.", zatvor u kojem je Reich umro, doveo bih pred kamere "reichijance" koji su se žestoko protivili filmu.
• Ipak, ne možete se požaliti na imena koja su surađivala u dodacima na oba diska. Ugledni kritičar Jonathan Rosenbaum napisao je odličan esej o "W.R."-u, a danas vodeći filmski teoretičar Stanley Cavell ima tekst o "Sweet Movie"...
- Stanley i ja smo dobri prijatelji s Harvarda. Tamo sam u siječnju 1978. imao predavanje o Bergmanovim filmovima uz pomoć filmskih inserata koji su se istodobno projicirali s tri projektora, gdje sam vizualno fokusirao glavne autorove teme. Stanley je bio impresioniran i poslije napisao esej o mom predavanju o Bergmanu, koji je uvrstio u svoju knjigu "Themes out of School". Inače, naši kontakti nisu počeli jako dobro. Na Harvardu, na kojem je on profesor estetike i moralnih vrijednosti, organizirali su projekciju filma "Sweet Movie", kojoj sam i ja prisustvovao. Stanley nije mogao prikriti gnušanje, valjda ga je zgrozila ona scena u kojoj se skoro gola Ana Prucnal dodiruje s grupom dječaka. Nisam odgovarao na njegove proteste, jer smatram da svatko ima pravo na vlastito mišljenje o mome filmu. Naši su znanci posredovali, Stanley je reterirao i kasnije je sve bilo u redu.
• Jeste li imali utjecaja na digitalnu restauraciju oba filma?
- To su također oni sve radili. Ali malo sam gledao kakav je to proces. Nevjerojatno! Tehničar u digitalnoj montaži u stanju je popraviti tvoj kadar, osvijetliti ono što je u mraku, ukloniti sva oštećenja. Ispalo je jako dobro. Zapravo, mislim da su oni ova dva diska tretirali kao probni balon. Nisu u njih previše uložili, jer su prvo htjeli vidjeti kako se prodaju. Kako su mi javili, prodaja je u redu, vrlo su zadovoljni, pa se nadam da ćemo još surađivati. Volio bih da se na isti način prezentiraju i moja prva tri filma.
• Ipak, značenje ovog izdanja jako je veliko. Odjednom su dva vaša najpoznatija filma dostupna i mlađoj generaciji filmoljubaca. Harry Knowles, koji prati sve o opskurnim američkim ili talijanskim hororima, napisao je: "Nikad nisam čuo za Dušana Makavejeva, ali ako Criterion izdaje njegove filmove, moram ih pogledati"...
- To je jako surov svijet, tamo uvijek nečim moraš pokazati da si živ ili naprosto ne postojiš. Bio sam u New Yorku kada je održana ta proslava u povodu 50. godišnjice Janusa, uoči otvaranja New York Film Festivala. Bilo je nešto malo veterana, poput Jonasa Mekasa ili nekadašnjeg kritičara Village Voicea Andrewa Sarrisa, ali za glavninu ljudi - a to su bile trenutno najvažnije newyorške kulturne ličnosti - ne znaš. Kada sam prisustvovao takvim prijemima prije tridesetak godina, tako nešto mi se nije moglo dogoditi.
• Kada se pojavio, početkom 70-ih, "W.R." je bio senzacija na Zapadu, satira koji istodobno razračunava s kapitalizmom i komunizmom. Vaša kritika komunizma bila je "kritika iznutra", u to doba bili ste član Saveza komunista...
- Stvari su malo kompliciranije. U poslijeratnom zanosu ja nisam ništa propitivao, jer je Tito vrlo lukavo vodio zemlju. Nacionalizirao je tvornice koje su dotad ionako uglavnom radile za Treći Reich, građanskom sloju - inženjerima, doktorima i profesorima - osigurao je dosta posla, a nas je naučio da uživamo u hrani koja je pripadala odbjeglim ili protjeranim Nijemcima. Postupno sam ipak svladavao svoje političke lekcije. U prvoj polovici pedesetih godina, dok sam studirao psihijatriju, bio sam u redakciji Studenta kao urednik kulture, gdje smo se - prvi put - drznuli objaviti u nastavcima pripovijetku Jean-Paula Sartrea "U zupčanicima" o zatvorenom ciklusu revolucije - pobjeda, korumpiranje i opet nova revolucija. Nakon drugog nastavka upozorili su nas da to ne može dalje, pa smo naredni put usitnili slog i objavili sve do kraja. Bilo je to vrijeme proglasa Milovana Đilasa o demokraciji. Kada su njega makli 1954., i mi "đilasovci" smo došli na red. Molio sam ih da me izbace iz partije, jer sam tada već bio zaražen filmom. Udovoljili su mi, i ja sam otišao pravo u Kinoteku. Poslije sam potpisivao svoju kolumnu "Lijevi rakurs" inicijalima D. M. i samo je ostavljao u redakciji. Imao sam nešto više od 20 godina i već sam znao kako se treba politički ponašati: kada za to nije situacija - "ne talasaj". Bila je to nevjerojatna kombinacija stege i slobode. Vratio sam se u partiju tek krajem pedesetih: trebao sam ići u vojsku i mislio sam da u toj situaciji ne bi škodilo opet imati partijsku knjižicu - umjesto godinu i pol, u vojsci bih bio samo godinu dana.
• Zapravo, ne možete se požaliti na društvo koje vas je prepoznalo kao talentiranog filmaša. Kada ste prvi put putovali u inozemstvo?
- 1957. godine. Bio sam s beogradskim i novosadskim kolegama, putovali smo vlakom i sa sobom nosili šatore. Tamo je bilo pomalo nadrealno. Preko dana jeli smo pomrit i pili najjeftinije francusko vino, no kada bi po nas došli momci iz kino kluba Cannes, koji su vozili luksuzne automobile, mi bismo se malo bolje obukli i zatim išli u nekakve fenomenalne restorane. U Les lettres français izašao je članak o festivalu u kojem su bila izdvojena samo četiri filma, među njima i moje "Antonijevo razbijeno ogledalo". Drugi put sam bio u inozemstvu na festivalu u Mannheimu, na kojem se prikazivao moj dokumentarac o radnim akcijama "Osmijeh 61.", koji je kod nas izazvao dosta polemika. No tada se već puno bolje živjelo. U inozemstvu sam od samog početka imao dosta uspjeha. U Mannheimu je bio i moj dječji film "Dole plotovi", koji je dobio urnebesni aplauz, jer je prikazan neposredno nakon podizanja Berlinskog zida.
• Vaši prvi filmovi "Čovek nije tica" i "Ljubavni slučaj" postižu međunarodni uspjeh, ali za nastanak filma "W.R." ipak je važnija američka stipendija koju ste dobili 1968. godine. O čemu je riječ?
- Bila je to Fordova stipendija koji su dobili mnogi iz moje generacije koji su dobro govorili engleski - Slobodan Selenić, Žika Bogdanović, Zoran Hristić.
• Gdje ste naučili engleski?
- U školi. Nije se tada učilo samo ruski kako svi sada lupaju. Stipendija je bila na devet mjeseci. Ja sam iskoristio samo šest mjeseci - i to u prvoj polovici 1969. - jer sam prekinuo zbog pulskog festivala na kojem sam imao "Nevinost bez zaštite" - i namjeravao sam ostatak iskoristiti u jesen.
• Tih šest mjeseci istraživali ste predstojeći film o Wilhelmu Reichu?
- Ne. Za Reicha sam se zainteresirao dok sam studirao psihologiju i sada sam samo zadovoljio neku svoju prvu znatiželju. Nisam imao pojma da o njemu želim snimati film. Prošao sam tada čitavu Ameriku i kada sam došao na sveučilište Berkeley, vidio sam da u tamošnjem kinu prikazuju moj "Ljubavni slučaj". Ulaznice je prodavao nitko drugi nego Tom Luddy - kasnije poznati producent, restaurator, bliski Coppolin suradnik i kodirektor Telluride Film Festivala - jer to je bilo njegovo kino. Rekao mi je: "Igramo tvoj film". Neposredno nakon toga izbile su studentske demonstracije protiv rata u Vijetnamu i jednog su mu biljetera ubili, a drugi je od metka oslijepio. Tada sam doznao da su u Berkeleyju izdali Reicha, a i od Luddyja sam dobio neka piratska izdanja njegovih knjiga. Bilo je ipak presudno što sam se odlučio vratiti na Pulu. Iz Jugoslavija filma su me upozorili da je tu njemačka televizija koja bi rado uložila u moj naredni projekt. Pitali su me koji je taj, a ja sam odgovorio: "Nemam pojma". No dok sam se spuštao stepenicama prema Nijemcima, shvatio sam što im trebam reći, da želim snimiti film o Wilhelmu Reichu. Dobio sam 40 tisuća maraka predujma i na osnovi toga smo 1970. mjesec dana snimali u Americi. Bila je to mala ekipa, smjestili smo se u poznatom newyorškom hotelu Chelsea i zinuli kada smo vidjeli da iz njega izlazi Warholova glumica Viva te da tu stanuju Rado i Ragny, autori mjuzikla "Kosa". Oni su meni i mojoj supruzi Bojani Marijan jednog dana banuli u sobu s još tridesetak ljudi i odmah krenuli prema frižideru, misleći da su u svom prostoru. Ispostavilo se da stanuju kat iznad. Snimali smo sa 16-mm kamerom, no kako nismo mogli pregledati snimljeni materijal, posudili smo projekcijski aparat iz našeg kulturnog centra u New Yorku. Nedostajala nam je još sprava za premotavanje vrpce. Veliki underground filmaš Jonas Mekas, koji je stanovao na osmom katu, upozorio me da na krovu, u posebnoj vili živi njegova još čuvenija kolegica Shirley Clark, koja ima tu spravu, i tako smo riješili taj problem. Mekas nam je dojavio da Bob Wilson tih dana ima drugu izvedbu svoje prve long play predstave "Život i doba Josifa Staljina", koju smo odmah išli pogledati, no ona je već te jeseni igrana u Beogradu.
• Bilo je to nevjerojatno vrijeme: kroz Zagreb i Beograd prodefilirao je impresivan broj tada najradikalnijih svjetskih umjetnika...
- Da, u Zagrebu ste imali sjajan festival alternativnog filma GEFF i festival studentskih kazališta IFSK, u Beogradu je eksplodirao kazališni BITEF, a početkom 1971. održan je prvi FEST. U Beogradu je gostovao i Theatre of Ridiculous u kojem je Warholov glumac, transvestit Jackie Curtis bio glavna zvijezda. Ja sam ga našao u Kansas Cityju i pristao je raditi za nas za 50 dolara dnevno. Tako smo i snimili scenu kada on sa svojim partnerom liže sladoled na 42. ulici u New Yorku, a dobili smo i puno više nego što smo tražili. Ja se nikad ne bih usudio zamoliti dvojicu muškaraca da se ljube pred kamerama, međutim oni su to napravili bez skanjivanja. Dobio sam ready-made komade koje sam poslije iskoristio u filmu. Ovo u New Yorku - Jackie Curtis i Tuli Kupferberg - uzelo nam je samo dva dana, a sve ostalo potrošili smo na Reicha. Kada smo se vratili u Beograd, igrani dio smo snimili za 14 dana.
• Zanimljivo je da dvije od tri glavne uloge igraju zagrebački glumci, Jagoda Kaloper i Ivica Vidović...
- Pa, ja sam uvijek bio jako vezan za Zagreb. Napravio sam prve profesionalne dokumentarne filmove za Zagreb film, jer sam među prvima hvalio ostvarenja Zagrebačke škole crtanog filma, a u "Čovek nije tica" jednu od tri glavne uloge dao sam Borisu Dvorniku: njega je nasinkronizirao s kragujevačkim akcentom Dragomir Bojanić Gidra, ali meni to nije bilo dobro, pa sam ostavio Borisov glas.
• "W.R." je odmah procijenjen kao film koji se u tadašnjoj Jugoslaviji ne može prikazati. Je li bilo pokušaja da ga se ipak "spasi" rezanjem pojedinih scena, poput one u kojoj čovjek u luđačkoj košulji udara glavom o zid, dok se pjeva oda partiji?
- Film je s naše strane producirala novosadska Neoplanta i tu nije bilo sluha za pregovore.
• Vi ste u vrijeme dovršavanja filma još uvijek bili velika redateljska zvijezda...
- Na prva dva FEST-a vodio sam ponoćni program na kojem sam prikazivao kontroverzne filmove. "Trijumf volje" Lenie Riefenstahl jedina je projekcija na kojoj su u dvorani - nakon političkog raskola - ponovno zajedno sjedili Milovan Đilas, Aleksandar Ranković i Koča Popović.
• Ipak, 1972., nakon velikog međunarodnog odjeka filma, ali i nakon Karađorđeva, polako se definirala situacija oko "W.R."-a. Navodno vam je prijetilo od između šest mjeseci i godine i pol zatvora. Nisu pomogli ni protesti Bernarda Bertoluccija i Piera Paola Pasolinija...
- Opet su me izbacili iz partije, ali mi nisu oduzeli pasoš. Znao sam što to znači i otišao u Francusku.
• Jeste li se okoristili famom oko "W.R."-a?
- Jedina korist je bila ta što je jedan američki distributer ponovno kupio "Čovek nije tica". U Village Voiceu i New York Timesu uvrstili su ga među deset najboljih filmova godine.
• "W.R." je film umjetnika koji strasno polemizira s komunizmom, ali iznutra, kao njegov sudionik. U "Sweet Movie" kao da ste se oprostili od te ideologije.
- Pa ne znam. Kada Ana Prucnal i Pierre Clementi pjevaju stih iz "Bandiere rosse" - "e viva il comunismo e la liberta" - ti vidiš da je to sve uzaludno, ali u tome ima neke nježnosti. Za mene te pjesme ništa nisu izgubile od privlačnosti koju su imale kada sam ih čuo kao dječak.
• Jeste li kao mladi uspješan filmaš imali kontakata s tadašnjom političkom elitom?
- Više stjecajem okolnosti. U Puli su tada prikazivali ne samo duge, nego i kratke filmove. Jednom smo se mi mlađi redatelji malo podnapili i počeli s tribina spuštati prema našoj loži, koja je bila odmah pokraj lože Edvarda Kardelja. Izgubio sam pravac i strmoglavio se prema njegovoj loži, no dočekalo me šest pari ruku njegovih tjelesnih čuvara i nježno me gurnulo u pravcu moje lože.
• Jeste li upoznali Tita koji je tada redovno dolazio u Pulu?
- Ma kakvi. Ali smo bili dobri prijatelji s djevojkama iz Jugoslavija filma koje su raspoređivale ulaznice. Pitali smo ih koliko je karata dobilo osiguranje. Zgranuli smo se kada smo čuli da ih je bilo tisuću. Bilo ih je toliko da su se u publici mogli primili za ruke. U to doba me jako zabavljalo promatrati Veljka Bulajića koji je manevrirao kako da bude što bliže Titu. Dejan Kosanović, tadašnji predsjednik festivala, sjedio je odmah iza Tita. Kad je ustao da se rukuje s predsjednikom, Bulajić je sjeo na njegovo mjesto i Kosanović se morao smjestiti negdje drugdje.
|
Umalo sam se supijan strmoglavio na Edvarda Kardelja
|
Nenad Polimac