EU neće kolhoze

    AUTOR:
    • Ivan Zvonimir Čičak

  • OBJAVLJENO:
  • 17.02.2006. u 23:54

Dakle, riječ je o čovjeku koji je vrstan poznavatelj poljoprivrede, o autoru novoga  političkog koncepta razvoja poljoprivrede što ga EU nastoji ostvariti u zemljama članicama sukobljavajući se sve više s SAD-om i u tom pogledu.

Posrijedi je prevažno pitanje zato što polovica proračuna EU, oko 50 milijardi eura, odlazi u poljoprivredu, najviše za subvencije i razvoj. No, Fischlerov je boravak ovdje zabilježen samo kao štura vijest iz koje se nije dalo naslutiti o čemu je razgovarao s predsjednikom vlade, Sanaderom. A ovaj je put bio vrlo tvrd i kritičan. Upozorio je premijera da Hrvatska nema šanse za priključenje EU ako se "reforma" nastavi na način na koji se u Hrvatskoj (ne) provodi.

Pojedinosti razgovora nisu dospjele u javnost iako je Fischler glavnim kočničarem reforme poljoprivrede u Hrvatskoj imenovao državnu administraciju, od Ministarstva poljoprivrede do općinskih struktura, ali i birokraciju u poljoprivrednim strukturama, kako u bivšim PIK-ovima, tako i u fondovima i odborima koji odlučuju o novcu, subvencijama i drugim poslovima vezanima uz poljoprivrednu djelatnost.

Sanader je upozoren da taj dio administracije, kao i drugi, mora hitno mijenjati, a također i svoj mentalitet i svoje ponašanje u praksi. U protivnom će put prema EU biti usporen, bez obzira na blistave političke bodove što ih Hrvatska bilježi.

Protiv PIK-ova

Premijer je nakon toga, kažu dobro informirani, osobno pohodio Čobankovićevo ministarstvo i pred vrhom ministarstva održao pravu lekciju tražeći konkretne pomake i promjene. No bojim se da su se i Fischler i Sanader prihvatili "ćorava posla".

 Što se tiče same agrostruke, pojedini stručnjaci s kojima sam razgovarao slažu se da smo i na teorijskom znanstvenom planu i u primjeni u praksi vrlo blizu europskim i svjetskim standardima
Naime, promjena mentaliteta nije lagan posao niti se rezultati mogu vidjeti brzo. Pogotovo ne u poljoprivredi u kojoj i od koje žive ljudi poznati po vrlo sporom, krutom i konzervativnom načinu razmišljanja, ljudi koji se vrlo teško prilagođavaju novim prilikama braneći (nepostojeće) "stare" vrijednosti i vrednote. Uz to, hrvatsku je poljoprivredu, kao i poljoprivrede drugih zemalja bivšega komunističkog lagera, opožarila i pošast komunizma, pa će promjene biti još teže i sporije.

U intervjuu, što ga je prije dvije godine Fischler dao Jutarnjem listu, on je eksplicitno naglasio da je Europa protiv poljoprivrednog koncepta koji se temelji na kolhozima i PIK-ovima, pa je jedan od zahtjeva novim članicama bio da se krene na demontiranje tog koncepta i forsiranje onog koncepta u kojem će obiteljsko gospodarstvo s pratećim ugostiteljskim, trgovačkim, turističkim, proizvodnim i drugim aktivnostima, biti temelj poljoprivrede.

No, u Hrvatskoj je sve bazirano na trenutačnom interesu, ništa na dugoročnoj koncepciji. Poljoprivredno-industrijski kombinati kod nas su privatizirani na pogrešan način, tako da je država u bescjenje prepustila zemlju i imovinu pojedincima, a radnici "samoupravljači" ostali  su prikraćeni za ono za što su smatrali da im djelomično pripada.

I umjesto da država krene u privatizaciju vraćanjem, koncesijom ili prodajom PIK-ova, a pogotovo zemlje, zainteresiranim radnicima, ona ih je nastojala sačuvati upumpavajući u njih beskorisno velike količine novca. Dugoročno, kažu stručnjaci, taj koncept nema velike šanse zato što radnici nisu adekvatno stimulirani, što bi bili kad bi znali da obrađuju svoju zemlju i da im profit ovisi o vlastitom angažmanu i angažmanu njihove cijele obitelji.

Pojedinci iz znanstvenih, ali i drugih poljoprivrednih krugova, upozoravali su na iskustva sa zapada i iz struke. No, u Hrvatskoj je, kao i uvijek dosad, pobijedio političko-financijski korumpirajući interes, a ne stvarni interes građana.

Što se tiče same agrostruke, pojedini stručnjaci s kojima sam razgovarao slažu se da smo i na teorijskom znanstvenom planu i u primjeni u praksi vrlo blizu europskim i svjetskim standardima. No, to i ne bi mogao biti neki važniji problem kad se svi znanstveni noviteti mogu naći na internetu, jednostavno ih treba prevesti i primijeniti. To danas mogu i studenti 1. godine agronomije, a kamoli ne bi mogli sveučilišni profesori.

Dakle, veliko je pitanje što će koncepcijski Hrvatska napraviti u reformi poljoprivrede i kako i tko će to provoditi. Za sve je, pa tako i za to, potrebna politička volja u kojoj se neće gledati samo parcijalni interesi, bilo PIK-ova i krupnog agrobiznisa, bilo seljaka, nego nacionalni interes.

Poljoprivredu u Europi ne promatraju samo kroz profit, nego prilikom razmišljanja o razvoju sela vode računa o tome da se poljoprivredom regulira i demografska politika jedne države. Samo aktiviranjem seoske proizvodnje, njenim moderniziranjem i prilagođavanjem tržišnim interesima moguće je spriječiti stalno bježanje (mlađe) populacije u gradove. U tome veliku ulogu ima država.

 U jednom mi je razgovoru taj isti gospodin Fischler tumačio kako je osnovni koncept moderne poljoprivrede u Europi pronaći odgovor za ono dvoje druge djece (od troje) koji neće naslijediti zemlju.

Prema njegovu je mišljenu rješenje da se i dijelovi proizvodnje do finalnog proizvoda "atomiziraju" tako da imaju ekonomski interes, ali da nude posao i ostanak na selu i onim članovima obitelji koji bi željeli nastaviti živjeti u svom kraju, a imaju školsku naobrazbu i želju baviti se nekim drugim poslom.

Prema tome, nisu dovoljni samo poticaji za poljoprivrednu proizvodnju, nego je potrebno prestrukturirati i financirati ukupnu preobrazbu sela - od financiranja društvenih sadržaja do dodatne naobrazbe stanovništva za pojedine aktivnosti.

  nisu dovoljni samo poticaji za poljoprivrednu proizvodnju, nego je potrebno prestrukturirati i financirati ukupnu preobrazbu sela - od financiranja društvenih sadržaja do dodatne naobrazbe stanovništva za pojedine aktivnosti
Državni interes

Nedavno je Pučko otvoreno učilište iz Zagreba organiziralo u jednom hrvatskom gradu u Dalmaciji dislocirani seminar za ljude koji se bave proizvodnjom meda. Interes je premašio sva očekivanje iako je svaki od sudionika morao sam platiti svoje doškolovanje ili mu je, pak, u tome pomogla neka od medarskih udruga. Takvih seminara diljem Hrvatske ima i za podrumarstvo, maslinarstvo, vinogradarstvo, i drugo.

Naime, kada Hrvatska jednog dana uđe u EU, i poljoprivredna će se proizvodnja morati prilagoditi standardima koji vrijede u Uniji. Upravo bi zato država morala, pogotovo na "zapuštenim" teritorijima kao što je onaj dio zemlje za koji kažemo da je "od posebnog državnog interesa", biti nositelj i potpuni financijer programa doškolovanja, ali i prekvalifikacije pojedinaca za novu vrstu poljoprivrede.

Problem je u tome što u Hrvatskoj nema kvalificiranih pojedinaca koji bi znali izraditi takve programe, a kamoli ih provesti u djelo. Tu je otvoreno područje za civilno društvo i za nevladine udruge, koje se mogu uključiti na način na koji to same odaberu.

A za sve je navedeno potrebna promjena mentaliteta i trajna naobrazba, uz već spomenutu političku volju, i to na svim razinama društva, od vlade do zadnjega sela. Nažalost, u hrvatskim medijima ne postoje baš preveliko razumijevanje ni zanimanje za to područje jer se u tom dijelu hrvatskog društva ne događaju senzacije koje prodaju novine.

Dakle, kako uskladiti interes javnosti, čitatelja, gledatelja i slušatelja sa stvarnim interesom hrvatskog društva kad je riječ o poljoprivredi? Kako govoriti o poljoprivredi da se ona popularizira i bude prihvatljiva građanima, a ne da govor o njoj bazdi na odbojnost, primitivizam, zaostalost i nerazumijevanje? Na ta će pitanja odgovor morati dati cijelo hrvatsko društvo, ako se doista želimo saživjeti sa standardima, s praksom i s načinom života u EU kad je riječ o poljoprivredi.

2.2. Verona

Jučerašnji boravak u Veroni, na Međunarodnom poljoprivrednom sajmu, ostavio je na mene snažan dojam. Suvremena tehnologija što je razvija moderni svijet otvara neslućene mogućnosti za individualni razvoj poljoprivrede, pogotovo za mala obiteljska gospodarstva. Na sajmu su sa mnom bili članovi obitelji Pintarić, koji imaju više od 30 hektara voćnjaka u Garešnici, pa su mi pomagali pri objašnjavanju namjene pojedinih strojeva. Pitamo se samo kada će se sve te tehničke mogućnosti primjenjivati i u nas, a to bi trebalo, i moglo bi se učiniti.

12.2. Plantaže

Na putu od Verone preko Trenta i Bolzana mogao sam u stvarnosti vidjeti kako izgleda poljoprivreda koja primjenjuje najnovija tehnološka iskustva i strojeve. U cijelom se krajoliku, koji nalikuje na velebitsko podnožje, gotovo svagdje, pa čak i na vrhuncima, vide plantaže jabuka i drugoga voća. Razlika između nas i njih veoma je mala, samo nekoliko milijuna svjetlosnih godina. A sve je u mentalitetu. Ondje ljudi smatraju da se sve isplati što donosi minimalnu korist. Kod nas se ništa ne isplati, osim filozofiranja, sjedenja pred kafićem i čekanja mirovine ili socijalne pomoći.

13.2. Jezero

U Fridrishafenu, na Bodenskom jezeru, također poljoprivredni sajam. Turizam je ovdje važna privredna grana, no poljoprivreda nimalo ne zaostaje. Sve su površine oko jezera uredno obrađene kao male plantaže voća, najviše jabuka. Koliko li smo stabala jabuka vidjeli putem? Italija proizvodi "samo" 4 posto svjetske proizvodnje jabuka, Njemačka 5 posto, Amerika 7, a Turska, Francuska i Iran 4 posto. Kina proizvodi 36 posto i planira preuzeti 50 posto svjetske proizvodnje. Kako ćemo mi s našom poljoprivrednom reformom? A ona je jedan od uvjeta za ulazak u EU.

14.2. Oporavak

Nikako da se oporavim, ne od duga putovanja, nego od šoka što sam ga doživio kad mi je na cesti Linz - Graz, koja se sastoji od bezbroj tunela povezanih kratkim dionicama snijegom zametene ceste, otkazao automobil. Parkirališta nigdje, a kamioni tutnje jedan za drugim. Do SOS-telefona uspio sam doći tako što sam gazio snijeg do pojasa jer su telefoni zameteni odbačenim snijegom. Moji suputnici i ja ipak smo se, poslije svih šlepanja i šokova, uspjeli dokopati Zagreba zahvaljujući mojem bratu koji je po nas došao drugim automobilom. 

15.2. Strojopis

Već dva tjedna svakodnevno odlazim na tečaj opismenjavanja. Naime, odlučih pod stare dane derati školske klupe kako bih naučio strojopis s deset prstiju poput tipkačice. Nije baš lako. Ne znam što više škripi, kralježnica, prsti ili zahrđali mozak. No "ne damo se, još smo uvik mladi", kaže pjesma. Ja se toga nastojim pridržavati zato što mislim da je čovjek mlad dok uči. A život me naučio da bez stalnog učenja i otvaranja novim saznanjima i iskustvima čovjek jednostavno stane.

16.2. Udbaši

Zadarski Hrvatski list objavio je "popis hrvatskih novinara i ostalih suradnika Udbe". Na listi su uglavnom poznata imena iz javnog života, i za nepoznavanje prilika iz komunističkog vremena, popis djeluje šokantno. Stručnjaci za to područje kažu mi da je popis prilično vjerodostojan. Međutim, samo njegovo objavljivanje u ovom povijesnom trenutku čini se bespredmetnim i politički beznačajnim. Danas više nikoga ne zanima tko je radio za obavještajne službe (a trebalo bi). E, da je taj popis objavljen prije 15 godina, danas bi bila drukčija politička slika Hrvatske.


Zvonimir Čičak

Izdvajamo