UDBINA -
Evica Krešić ubila je tri čovjeka, tog svećenika Josipa i moja dva sina,
Milana i Srećka, drhtavim glasom i sa suzama na obrazima rekla je 60-godišnja
Dragica Uzelac.
Tek se vratila iz Zadarske bolnice, kamo ju je odvezla Hitna pomoć nakon što joj je pozlilo kada je čula da joj je sin proglašen krivim i osuđen na 14 godina robije za ubojstvo župnika iz Generalskog Stola, Josipa Rafaja. Nedavno se vratila u Hrvatsku iz Vojvodine, gdje je 13. lipnja sahranila drugog sina, Milana Uzelca.
- Kada je čuo da je Srećka odvela policija, Milan je patio više od njega. Prestao je jesti, obolio je iako nikada prije ni od čega nije bolovao. Kad su zakazali suđenje, rekao je svojoj supruzi: ja to neću dočekati, umrijet ću - kroz plač je ispričala majka. U tom malom dnevnom boravku kao da se mogla napipati nesreća. O njoj je Dragica progovorila.
- Kada je Srećko imao 15 godina, umro mu je otac i počeo je taj prokleti rat. Otišli smo u Vojvodinu, no moj Srećko žudio je za rodnim Ondićem. Obnavljao je kuću, a zaposlio se u ondašnjem DIP-u. Tamo je upoznao nju - započela je Dragica Uzelac. Kaže da joj se Evica nije svidjela na prvi pogled, no nikada to nije sinu rekla.
- Prvi put kada ju je Srećko doveo u našu kuću, sjela je za stol i pitala hoće li me smetati ako zapali cigaretu. Rekla sam da neće te da slobodno zapali, osim ako to neće smetati Srećku koji nije ni pio ni pušio. Ona se na to nasmijala i rekla da njemu sigurno neće smetati. Rekla je kako je danas normalno da su ljudi istodobno u nekoliko ljubavnih veza. Zatim je dodala da je u mladosti imala neugodnosti, što Srećka također ne smeta - prisjeća se Dragica.
- Čuli su se sto puta dnevno, čak sam pitala jednom radi li ta djevojka išta osim što razgovara telefonom. Nisam mislila ništa loše - priča majka. Početkom godine Srećko se promijenio. Prestao je jesti, vidjela je da kriomice plače. - Majko, gotovo je s Evicom, moralo je biti gotovo - tako je pričao, nije govorio o razlozima.
Evica Krešić i Srećko Uzelac u danima sreće
Onda je otišla posjetiti sina Milana u Vojvodinu, a Srećko je ostao tugovati. Tamo je doznala da su ga odveli.
- Krili su to od mene, a onda su mi rekli. Pala sam u nesvijest. Moj Srećko to nikada ne bi učinio. On je pobožan, u svećenika ne bi pucao. Vjerujte, ona je osoba koja može ubit’ čovjeka, a ne moj Srećko. I kad je priznao ubojstvo, znala sam da nije kriv. Možda je htio zaštititi obitelj, možda Evicu, možda nekog trećeg - ogorčena je majka.
Na pitanje je li Srećko tukao Evicu te je zadržavao po tri dana u kući, kako je Evica svjedočila na suđenju, majka Dragica je ponovno zavapila.
- Sine moj, pa ona je stalno dolazila ovdje. Dolazili su i njezini roditelji. Nitko mi nikada nije rekao da je tuče. Da mi je to netko rekao, ja bih pozvala policiju. Čim bi ga nazvala, puštao bi sve čega se uhvatio i jurio k njoj, ujutro, popodne, u ponoć, nije mu bilo bitno - svjedoči majka Dragica. Rekla je kako je u jednom razgovoru Evica rekla kako njena braća ne vole Srećka. Pitala ju je je li razlog tome to što je Srbin, na što je ona odgovorila kako su njenoj obitelji Srbi u životu pomagali više nego Hrvati.
Mario Pušić/EPEHA
Tek se vratila iz Zadarske bolnice, kamo ju je odvezla Hitna pomoć nakon što joj je pozlilo kada je čula da joj je sin proglašen krivim i osuđen na 14 godina robije za ubojstvo župnika iz Generalskog Stola, Josipa Rafaja. Nedavno se vratila u Hrvatsku iz Vojvodine, gdje je 13. lipnja sahranila drugog sina, Milana Uzelca.
- Kada je čuo da je Srećka odvela policija, Milan je patio više od njega. Prestao je jesti, obolio je iako nikada prije ni od čega nije bolovao. Kad su zakazali suđenje, rekao je svojoj supruzi: ja to neću dočekati, umrijet ću - kroz plač je ispričala majka. U tom malom dnevnom boravku kao da se mogla napipati nesreća. O njoj je Dragica progovorila.
- Kada je Srećko imao 15 godina, umro mu je otac i počeo je taj prokleti rat. Otišli smo u Vojvodinu, no moj Srećko žudio je za rodnim Ondićem. Obnavljao je kuću, a zaposlio se u ondašnjem DIP-u. Tamo je upoznao nju - započela je Dragica Uzelac. Kaže da joj se Evica nije svidjela na prvi pogled, no nikada to nije sinu rekla.
- Prvi put kada ju je Srećko doveo u našu kuću, sjela je za stol i pitala hoće li me smetati ako zapali cigaretu. Rekla sam da neće te da slobodno zapali, osim ako to neće smetati Srećku koji nije ni pio ni pušio. Ona se na to nasmijala i rekla da njemu sigurno neće smetati. Rekla je kako je danas normalno da su ljudi istodobno u nekoliko ljubavnih veza. Zatim je dodala da je u mladosti imala neugodnosti, što Srećka također ne smeta - prisjeća se Dragica.
- Čuli su se sto puta dnevno, čak sam pitala jednom radi li ta djevojka išta osim što razgovara telefonom. Nisam mislila ništa loše - priča majka. Početkom godine Srećko se promijenio. Prestao je jesti, vidjela je da kriomice plače. - Majko, gotovo je s Evicom, moralo je biti gotovo - tako je pričao, nije govorio o razlozima.
Evica Krešić i Srećko Uzelac u danima sreće
Onda je otišla posjetiti sina Milana u Vojvodinu, a Srećko je ostao tugovati. Tamo je doznala da su ga odveli.
- Krili su to od mene, a onda su mi rekli. Pala sam u nesvijest. Moj Srećko to nikada ne bi učinio. On je pobožan, u svećenika ne bi pucao. Vjerujte, ona je osoba koja može ubit’ čovjeka, a ne moj Srećko. I kad je priznao ubojstvo, znala sam da nije kriv. Možda je htio zaštititi obitelj, možda Evicu, možda nekog trećeg - ogorčena je majka.
Na pitanje je li Srećko tukao Evicu te je zadržavao po tri dana u kući, kako je Evica svjedočila na suđenju, majka Dragica je ponovno zavapila.
- Sine moj, pa ona je stalno dolazila ovdje. Dolazili su i njezini roditelji. Nitko mi nikada nije rekao da je tuče. Da mi je to netko rekao, ja bih pozvala policiju. Čim bi ga nazvala, puštao bi sve čega se uhvatio i jurio k njoj, ujutro, popodne, u ponoć, nije mu bilo bitno - svjedoči majka Dragica. Rekla je kako je u jednom razgovoru Evica rekla kako njena braća ne vole Srećka. Pitala ju je je li razlog tome to što je Srbin, na što je ona odgovorila kako su njenoj obitelji Srbi u životu pomagali više nego Hrvati.
|
Evica
i roditelji dolazili su u posjete
|
Mario Pušić/EPEHA