Kada je Europska komisija krajem veljače objavila izvještaj o zaposlenosti u Europi, iz pozitivnih brojki o padu nezaposlenosti i najvećem povećanju zaposlenosti u posljednjih pet godina ponovno je "iskočila" fleksigurnost kao model kojim bi Europa trebala odgovoriti izazovima globalizacije i rapidnom smanjivanju radne snage.
Iako je navedeno da je u 25 zemalja EU nezaposlenost smanjena s 9,1 posto 2004. godine na 8,8 posto 2005. te u istom razdoblju zaposlenost povećana 0,8 posto, pred Europskom Unijom i dalje stoji izazov kako sljedećih godina stvoriti još 22 milijuna novih radnih mjesta. Upravo toliko radnih mjesta potrebno je da bi se ispunili ciljevi Lisabonske strategije, prema kojima zaposlenost u Europi do 2010. godine mora dosegnuti 70 posto.
- Ako Europa želi ozbiljno i učinkovito odgovoriti izazovima globalizacije i smanjivanju radne snage, flexicurity mora biti usklađen s vremenom. Radnicima se mora omogućiti da brzo i jednostavno mijenjaju poslove - poručio je povjerenik EK za zapošljavanje i socijalnu politiku Vladimir Špidla, predstavljajući najnoviji izvještaj o zaposlenosti.
I dok je Europska Unija s jedne strane precizno izračunala koliko joj treba novih radnih mjesta, precizna računica koliko točno fleksibilnosti i koliko točno sigurnosti na tržištu rada stvara idealan flexicurity model i dalje je nepoznanica. Svoj recept za flexicurity trebala bi za sebe pronaći svaka europska zemlja, jednako kao i svoju inačicu prijevoda za tu idealnu formulu koja se u Hrvatskoj već ističe kao "fleksigurnost".
A koliko je teško doći do idealnog spoja fleksibilnosti i sigurnosti, dokazuju neprestrane rasprave na razini EU, pa će Europska komisija o flexicurity po tko zna koji put ponovno raspravljati sredinom ove godine. U tu raspravu ulaze s podrškom predstavnika poslodavaca koji zagovaraju nove modele fleksigurnosti te s otporom dijela europskih nevladinih organizacija i sindikata, koji tvrde da radnicima prije bilo kakvog smanjivanja njihovih prava treba ponuditi jaču sigurnost tijekom eventualnog gubitka posla. Nezavisni stručnjaci tržišta rada poručuju, pak, da model fleksigurnosti ne bi trebao birati stranu između radnika i poslodavaca, nego zadovoljiti interese obje strane.
Prvi flexicurity model uveden je u Danskoj početkom 90-ih godina u vrijeme premijera Poula Nyrupa Rasmussena. Dancima je takav model omogućio lako i brzo zapošljavanje te otpuštanje uz jaku socijalnu sigurnost tijekom nezaposlenosti. Model koji su proteklih godina pokušavale kopirati brojne europske zemlje donio je Danskoj najveću razinu zaposlenosti koja je premašila 75 posto te najnižu stopu nezaposlenosti koja je već godinama na razini između četiri i pet posto.
Iako se sve skandinavske zemlje mogu pohvaliti visokim stopama zaposlenosti, a i Nizozemska se proučava kao "case study" za idealan model fleksigurnosti, već za Švedsku se procjenjuje da je zbog prevelike zaštite od otkaza proteklih godina usporila novo zapošljavanje.
Prema analizi glavnog ekonomista Saveza samostalnih sindikata Hrvatske, Marija Švigira, uz skandinavski model, koji se zasad pokazao najboljim, u pokušajima stvaranja idealne fleksigurnosti u kontinentalnoj Europi došlo je do niže razine fleksibilnosti radnih mjesta i nešto veće razine socijalne zaštite koja je trenutačno u padu. Anglosaksonski model donio je, pak, veću razinu fleksibilnosti radnih mjesta uz nižu razinu socijalne zaštite i sigurnosti, ali i siromaštva.
A gdje je u svemu tome Hrvatska? Prema posljednjem istraživanju o društvenom razvoju UNDP-a Hrvatska (Program Ujedinjenih naroda za razvoj), od tranzicijskih država najfleksibilnije su Mađarska, Poljska i Češka, a proces deregulacije nedavno je ubrzala i Slovačka. Zbog bržih promjena u tranziciji te su zemlje danas fleksibilnije i od većine europskih država, s izuzetkom Slovenije koja je također nedavno krenula s deregulacijom. Istodobno se situacija u Hrvatskoj mijenja vrlo sporo, što upućuje na činjenicu da je tržište rada postojanije.
U izvješću UNDP-a ističe se da, prema ekonomskim pokazateljima, stupanj fleksibilnosti rada u Hrvatskoj nije pao jer posljednje dvije godine nije bilo promjena u radnom zakonodavstvu. Hrvatski sindikati, koji se žestoko protive daljnjoj fleksibilizaciji tržišta rada, upozoravaju da posljednja deregulacija radnog zakonodavstva 2003. godine nije donijela novo zapošljavanje, nego je samo smanjila sigurnost svima koji imaju svoje radno mjesto.
I dok sindikalci upozoravaju da su prije tri godine bez pravih učinaka u vidu otvaranja novih radnih mjesta smanjeni otkazni rokovi i otpremnine te je proširena mogućnost sklapanja ugovora na određeno vrijeme, poslodavci tvrde da je za povećanje konkurentnosti i stvaranje novih radnih mjesta nužna daljnja fleksibilizacija radnih odnosa.
Za poslodavce ta fleksibilizacija znači jednostavniju i jeftiniju proceduru otkaza, koja bi zatim navodno dovela i do lakšeg zapošljavanja. Da se poslodavci boje novih troškova i borbe sa zakonskom zaštitom od otkaza, dokazuje i nova praksa da se čak 85 posto novozaposlenih posljednjih godina zapošljava isključivo na određeno vrijeme.
Izvješće UNDP-a nudi, pak, zlatnu sredinu s objašnjenjem da fleksibilnost sama po sebi nije dovoljna za otvaranje novih radnih mjesta, ali ako Hrvatska nastavi s višim razinama zaštite od ostalih u regiji, morat će svoj konkurentski položaj temeljiti na elementima koji nisu samo relativna cijena rada.
"Tada će Hrvatska morati krenuti putem diferenciranih i visokokvalitetnih roba koje mogu podnijeti više plaće i za koje su potrebni visokoobrazovani i kvalificirani ljudski resursi", ističe se u izvješću UNDP-a.
Iako nema jedinstvenog modela fleksigurnosti, različiti modeli i mjere u europskim zemljama uspoređuju se EPL indeksima (employment protection legislation) koji se temelje na brojnim pokazateljima, primjerice koliko je teško radniku dati otkaz, kolika je pomoć tijekom nezaposlenosti, koje su mogućnosti i pomoć za nezaposlene koji su u potrazi za novim poslom itd.
Prema indeksu zakonske zaštite zaposlenja Međunarodne organizacije rada, koje je u nedavnom izvješću objavio UNDP, Hrvatska je pri vrhu europskih zemalja. Naime, radnici su od otkaza najbolje zaštićeni u Portugalu, Sloveniji, Italiji i Njemačkoj čije je radno zakonodavstvo proteklih godina bilo uzor Hrvatskoj.
Prema istom izvješću, hrvatski su radnici zakonski zaštićeniji od radnika u Austriji, Slovačkoj, Poljskoj, Mađarskoj i nekim skandinavskim zemljama. Tradicionalno su najmanje zaštićeni radnici na tržištu rada u SAD-u za koje mnogi stručnjaci ističu kako ne bi trebalo biti uzor Europi.
U dogovoru o idealnom modelu fleksigurnosti proteklih se godina presudnim pokazao socijalni dijalog između vlasti, sindikata i poslodavaca. Upravo skandinavske zemlje, koje imaju najbolje prilagođen model fleksigurnosti, imaju i najdulju tradiciju socijalnog dijaloga te jakog povjerenja socijalnih partera. I neke europske zemlje uspjele su proteklih godina izgraditi čvrsto povjerenje socijalnih partnera te socijalnim paktovima omogućiti čak i ubrzani razvoj zemlje. Najpoznatiji je primjer Irska.
Hrvatska se i na tom području još traži, pa je dogovor socijalnih partnera o bilo kojem pitanju malo vjerojatan. Kada su u pitanju promjene na tržištu rada, dogovor hrvatskih sindikata, poslodavaca i Vlade gotovo je nemoguće očekivati.
Gordana Galović
Iako je navedeno da je u 25 zemalja EU nezaposlenost smanjena s 9,1 posto 2004. godine na 8,8 posto 2005. te u istom razdoblju zaposlenost povećana 0,8 posto, pred Europskom Unijom i dalje stoji izazov kako sljedećih godina stvoriti još 22 milijuna novih radnih mjesta. Upravo toliko radnih mjesta potrebno je da bi se ispunili ciljevi Lisabonske strategije, prema kojima zaposlenost u Europi do 2010. godine mora dosegnuti 70 posto.
- Ako Europa želi ozbiljno i učinkovito odgovoriti izazovima globalizacije i smanjivanju radne snage, flexicurity mora biti usklađen s vremenom. Radnicima se mora omogućiti da brzo i jednostavno mijenjaju poslove - poručio je povjerenik EK za zapošljavanje i socijalnu politiku Vladimir Špidla, predstavljajući najnoviji izvještaj o zaposlenosti.
I dok je Europska Unija s jedne strane precizno izračunala koliko joj treba novih radnih mjesta, precizna računica koliko točno fleksibilnosti i koliko točno sigurnosti na tržištu rada stvara idealan flexicurity model i dalje je nepoznanica. Svoj recept za flexicurity trebala bi za sebe pronaći svaka europska zemlja, jednako kao i svoju inačicu prijevoda za tu idealnu formulu koja se u Hrvatskoj već ističe kao "fleksigurnost".
A koliko je teško doći do idealnog spoja fleksibilnosti i sigurnosti, dokazuju neprestrane rasprave na razini EU, pa će Europska komisija o flexicurity po tko zna koji put ponovno raspravljati sredinom ove godine. U tu raspravu ulaze s podrškom predstavnika poslodavaca koji zagovaraju nove modele fleksigurnosti te s otporom dijela europskih nevladinih organizacija i sindikata, koji tvrde da radnicima prije bilo kakvog smanjivanja njihovih prava treba ponuditi jaču sigurnost tijekom eventualnog gubitka posla. Nezavisni stručnjaci tržišta rada poručuju, pak, da model fleksigurnosti ne bi trebao birati stranu između radnika i poslodavaca, nego zadovoljiti interese obje strane.
Prvi flexicurity model uveden je u Danskoj početkom 90-ih godina u vrijeme premijera Poula Nyrupa Rasmussena. Dancima je takav model omogućio lako i brzo zapošljavanje te otpuštanje uz jaku socijalnu sigurnost tijekom nezaposlenosti. Model koji su proteklih godina pokušavale kopirati brojne europske zemlje donio je Danskoj najveću razinu zaposlenosti koja je premašila 75 posto te najnižu stopu nezaposlenosti koja je već godinama na razini između četiri i pet posto.
Iako se sve skandinavske zemlje mogu pohvaliti visokim stopama zaposlenosti, a i Nizozemska se proučava kao "case study" za idealan model fleksigurnosti, već za Švedsku se procjenjuje da je zbog prevelike zaštite od otkaza proteklih godina usporila novo zapošljavanje.
Prema analizi glavnog ekonomista Saveza samostalnih sindikata Hrvatske, Marija Švigira, uz skandinavski model, koji se zasad pokazao najboljim, u pokušajima stvaranja idealne fleksigurnosti u kontinentalnoj Europi došlo je do niže razine fleksibilnosti radnih mjesta i nešto veće razine socijalne zaštite koja je trenutačno u padu. Anglosaksonski model donio je, pak, veću razinu fleksibilnosti radnih mjesta uz nižu razinu socijalne zaštite i sigurnosti, ali i siromaštva.
A gdje je u svemu tome Hrvatska? Prema posljednjem istraživanju o društvenom razvoju UNDP-a Hrvatska (Program Ujedinjenih naroda za razvoj), od tranzicijskih država najfleksibilnije su Mađarska, Poljska i Češka, a proces deregulacije nedavno je ubrzala i Slovačka. Zbog bržih promjena u tranziciji te su zemlje danas fleksibilnije i od većine europskih država, s izuzetkom Slovenije koja je također nedavno krenula s deregulacijom. Istodobno se situacija u Hrvatskoj mijenja vrlo sporo, što upućuje na činjenicu da je tržište rada postojanije.
U izvješću UNDP-a ističe se da, prema ekonomskim pokazateljima, stupanj fleksibilnosti rada u Hrvatskoj nije pao jer posljednje dvije godine nije bilo promjena u radnom zakonodavstvu. Hrvatski sindikati, koji se žestoko protive daljnjoj fleksibilizaciji tržišta rada, upozoravaju da posljednja deregulacija radnog zakonodavstva 2003. godine nije donijela novo zapošljavanje, nego je samo smanjila sigurnost svima koji imaju svoje radno mjesto.
I dok sindikalci upozoravaju da su prije tri godine bez pravih učinaka u vidu otvaranja novih radnih mjesta smanjeni otkazni rokovi i otpremnine te je proširena mogućnost sklapanja ugovora na određeno vrijeme, poslodavci tvrde da je za povećanje konkurentnosti i stvaranje novih radnih mjesta nužna daljnja fleksibilizacija radnih odnosa.
Za poslodavce ta fleksibilizacija znači jednostavniju i jeftiniju proceduru otkaza, koja bi zatim navodno dovela i do lakšeg zapošljavanja. Da se poslodavci boje novih troškova i borbe sa zakonskom zaštitom od otkaza, dokazuje i nova praksa da se čak 85 posto novozaposlenih posljednjih godina zapošljava isključivo na određeno vrijeme.
Izvješće UNDP-a nudi, pak, zlatnu sredinu s objašnjenjem da fleksibilnost sama po sebi nije dovoljna za otvaranje novih radnih mjesta, ali ako Hrvatska nastavi s višim razinama zaštite od ostalih u regiji, morat će svoj konkurentski položaj temeljiti na elementima koji nisu samo relativna cijena rada.
"Tada će Hrvatska morati krenuti putem diferenciranih i visokokvalitetnih roba koje mogu podnijeti više plaće i za koje su potrebni visokoobrazovani i kvalificirani ljudski resursi", ističe se u izvješću UNDP-a.
Iako nema jedinstvenog modela fleksigurnosti, različiti modeli i mjere u europskim zemljama uspoređuju se EPL indeksima (employment protection legislation) koji se temelje na brojnim pokazateljima, primjerice koliko je teško radniku dati otkaz, kolika je pomoć tijekom nezaposlenosti, koje su mogućnosti i pomoć za nezaposlene koji su u potrazi za novim poslom itd.
Prema indeksu zakonske zaštite zaposlenja Međunarodne organizacije rada, koje je u nedavnom izvješću objavio UNDP, Hrvatska je pri vrhu europskih zemalja. Naime, radnici su od otkaza najbolje zaštićeni u Portugalu, Sloveniji, Italiji i Njemačkoj čije je radno zakonodavstvo proteklih godina bilo uzor Hrvatskoj.
Prema istom izvješću, hrvatski su radnici zakonski zaštićeniji od radnika u Austriji, Slovačkoj, Poljskoj, Mađarskoj i nekim skandinavskim zemljama. Tradicionalno su najmanje zaštićeni radnici na tržištu rada u SAD-u za koje mnogi stručnjaci ističu kako ne bi trebalo biti uzor Europi.
U dogovoru o idealnom modelu fleksigurnosti proteklih se godina presudnim pokazao socijalni dijalog između vlasti, sindikata i poslodavaca. Upravo skandinavske zemlje, koje imaju najbolje prilagođen model fleksigurnosti, imaju i najdulju tradiciju socijalnog dijaloga te jakog povjerenja socijalnih partera. I neke europske zemlje uspjele su proteklih godina izgraditi čvrsto povjerenje socijalnih partnera te socijalnim paktovima omogućiti čak i ubrzani razvoj zemlje. Najpoznatiji je primjer Irska.
Hrvatska se i na tom području još traži, pa je dogovor socijalnih partnera o bilo kojem pitanju malo vjerojatan. Kada su u pitanju promjene na tržištu rada, dogovor hrvatskih sindikata, poslodavaca i Vlade gotovo je nemoguće očekivati.
Gordana Galović