S jedne strane imamo komunističku i velikosrpsku historiografiju koja preuveličava odgovornost Crkve u NDH, a s druge strane u posljednjih 15 godina crkvene publikacije u kojima se otišlo u drugu krajnost. Oprečni stavovi na koje sam nailazio iščitavajući knjige iz tih dviju suprotstavljenih historiografija bili su jedan od razloga da se pozabavim ovom temom. Zatim, nije nimalo nevažno bavljenje teologijom: kao teologa, zaintrigiralo me pitanje zla i patnje nevinih ljudi u tom vremenu, pred kojim se ne može ostati pasivnim - kaže fra
Petar Jeleč, mladi bosanski franjevac koji se uhvatio u koštac s problematikom Crkve u NDH:
Prošli vikend ponovno počeo rat oko Jasenovca, Crkve, biskupa?
- Svake godine mučno mi je gledati događanja i sukobe na relaciji onih koji idu u Jasenovac i onih koji hodočaste na Bleiburg. Ne zbog samog odlaska na ta mjesta stradanja, nego zbog manipulacija tim tragedijama. Naime, Jasenovac i Bleiburg su dva velika zločina koja su u crno zavila tisuće obitelji nakon Drugoga svjetskog rata, a mnogi ljudi i dandanas nose traume zbog tih događanja u kojima su izgubili svoje najbliže. Drugi svjetski rat nije završio u glavama mnogih ljudi, i to upravo i zbog toga što se i jedna i druga tragedija i danas zloupotrebljavaju. Mi se nalazimo u ‘vražjem krugu’ u kojem se neprestano vrtimo. Komunistička i nacionalističko-crkvena ideologija su, svaka na svoj način, spriječile da se u našem narodu dogodi jedan zdrav proces suočavanja s vlastitom krivnjom i odgovornošću te su manipulacijama dovele do toga da dobar dio hrvatskog naroda gleda u NDH nešto pozitivno. Trebalo bi odmah prestati s tim, upravo zbog mlađih generacija. Neshvatljiva mi je i nezainteresiranost hrvatske države za ozbiljno istraživanje bleiburške tragedije.
Stječe se dojam da je Crkvi srcu bliži Bleiburg od Jasenovca?
- Uistinu se s komemoracije na Bleiburgu, koja se svake godine održava uz znatnu prisutnost hrvatskog svećenstva, znaju čuti poprilična iskrivljavanja povijesne istine i žalosne manipulacije u kojima često sudjeluju najviši predstavnici Katoličke crkve u nas. Premda je kardinal Bozanić prošle godine učinio iskorak ako ga uspoređujemo s onima koji su prije njega predvodili misu na Bleiburgu. Te žrtve treba komemorirati, no objektivni bi čovjek, katolik i Hrvat, volio kada bi ti isti biskupi i svećenici održali barem jednu sličnu komemoraciju u Jasenovcu. S onu stranu svih mogućih objašnjenja da crkveni vrh ne želi sudjelovati u komemoraciji u Jasenovcu jer se Crkvu nepravedno napada s tog mjesta - kao što je vrlo skandalozan Fumićev intervent ove godine - bojim se da je razlog mnogo jednostavniji i meni samim time još problematičniji. Naime, unutar Crkve se žrtve na Bleiburgu smatra ‘našima’, a one u Jasenovcu ‘tuđima’, iako se to ne bi smjelo činiti jer su i jedni i drugi bili žrtve mržnje i ubijanja.
Što je s pojedinim svećenima u Jasenovcu, npr. Filipovićem-Majstorovićem?
- Tu bih vas ispravio, kao i Fumića koji je ove godine rekao da su neki katolički svećenici u Jasenovcu ubijali. Fra T. Filipović, koji je bio član moje Provincije, ili M. Majstorović kako se poslije sam nazvao, nazočio je 1942. ustaškom pokolju nevinih srpskih civila u okolici Banje Luke zbog čega je promptno izbačen iz franjevačkog reda. Nakon toga je neko vrijeme bio upravitelj logora u Jasenovcu. Namjerno se zaboravlja važna činjenica da ga je Crkva kaznila najtežom kaznom koju je imala na raspolaganju i da je prestao biti svećenik prije nego što su ga ustaše postavili na funkciju u logoru. Tamo, dakle, nije ‘djelovao’ svećenik Majstorović, nego bivši svećenik koji je svojim postupcima nanio ljagu Crkvi.
Danas ponovno Crkvu optužuju za suradnju s ustaškim režimom?
- Neka događanja valja promatrati u povijesnom kontekstu. Velik dio katoličkog klera i hrvatskog naroda s olakšanjem je dočekao propast Prve Jugoslavije i nastanak NDH, neovisno o tome tko će upravljati novouspostavljenom državom. Takvo ponašanje treba povezati s političkim i međunacionalnim srpsko-hrvatskim napetostima u toj Jugoslaviji gdje su bila gušena prava hrvatskog naroda. U tom kontekstu treba promatrati činjenicu da je Katolička crkva pozdravila formiranje NDH. No, s druge strane, ne može se negirati kako se brzoj uspostavi hrvatske države od strane ustaških ekstremista i pod njemačkim i talijanskim okriljem izišlo previše nekritički. Isto tako ostaje žalosna činjenica da se hrvatski biskupi na svojim biskupskim konferencijama nisu ni u jednoj točki oglasili protiv nehumanih i nekršćanskih rasnih odredbi ustaša koji su mnoge ljude stavili izvan zakona samo zato što su pripadali drugoj naciji, rasi ili vjeri. Volio bih da su onu hrabrost koju su pokazali pred Titom, pokazali i pred Pavelićem.
Zašto se rijetko iz Crkve čuje kritika Pavelića koji je pobjegao, a vojsku i ljude ostavio na milost i nemilost?
- Meni je to vrlo problematično i htio bih da se na Bleiburgu postavi vrlo važno pitanje Pavelićeve odgovornosti za tragediju i hrvatskog naroda. Uostalom, on je zaista zajedno sa svojim suradnicima, a i nekim duhovnim pastirima, kukavički pobjegao s mnogo novca, ostavivši svoj narod na cjedilu, na milost i nemilost ratnih pobjednika.
S njim su pritom bili i neki svećenici?
- Mogu samo reći da su oni svećenici i biskupi koji su se najviše busali u prsa ističući svoje hrvatstvo i ljubav prema narodu te se ponašali vrlo neodgovorno u svojim nastupima i podršci Paveliću, bili među prvima koji su napustili svoj narod onda kad je zagustilo. Tako je učinio i biskup biskupije kojoj ja pripadam. Deplasirano je govoriti o njima kao o nekim herojima i borcima za hrvatsku stvar. Mislim da su pravi junaci oni svećenici i biskupi koji su ostali sa svojim narodom te dijelili s njim dobro i zlo u teškim poratnim vremenima kada su na vlast došli Titovi komunisti koji su zbog ponašanja nekih svećenika tijekom rata i osobito iz ideoloških razloga progonili i kažnjavali i one koji nisu ništa skrivili.
Nije li vas strah ovako nastupati?
- Nikad se u životu nisam vodio strahom i da sam se bojao, uzeo bih neku drugu temu za svoj doktorat. Svjestan sam i svih rizika koje sam preuzeo, uključujući i taj da će me zbog toga mnogi u Crkvi smatrati nedovoljno dobrim Hrvatom i necrkvenim fratrom. To me uopće ne zabrinjava. Nije to nikakva posebna hrabrost, nego želja da prestanemo lagati jedni drugima te da se susretnemo i s tamnim stranama vlastite prošlosti, a ne da ih stalno guramo pod tepih.
Fra Petar je rođen 26. siječnja 1974. godine u bosanskoj Posavini, u selu Foči kod Doboja. Završio je franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom i filozofsko-teološki studij na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Godinu novicijata proveo je u Monopoliju (Italija) gdje je položio i prve redovničke zavjete. Svečane zavjete položio je 1998. u Fojnici, a za svećenika je zaređen 29. lipnja 2000. u Sarajevu. Magistrirao je u Rimu 2003. s temom “Uspostava Apostolskog vikarijata i ličnost fra Marijana Šunjića”. Doktorirao je na rimskoj Gregoriani s temom “Katolička crkva u BiH i NDH” , a sad je profesor povijesti na franjevačkom Filozofsko-teološkom fakultetu u Sarajevu. 1941. Početno oduševljenje
Hrvatski narod je većinom je pozdravio uspostavu samostalne hrvatske države zbog razočaranosti svojim statusom u kraljevskoj Jugoslaviji. Ubrzo se uvidjelo da novi poredak pod okriljem fašističke Italije i nacističke Njemačke ne nosi ništa dobro hrvatskom narodu. 1945. Koban kraj iluzije o slobodnoj državi
Brojni vojnici hrvatskih oružanih snaga i mnogo civila stradalo je nakon što su ih engleske vlasti izručile Titovim partizanima. Tu ne treba zaboraviti izdajničku ulogu samog poglavnika i jednog dijela visokopozicioniranih dužnosnika Katoličke crkve koji su ostavili narod na cjedilu, a spasili samo sebe.
Može li se Bleiburg promatrati izvan konteksta Jasenovca?
- Poznavajući ‘filozofiju’ komunističke vlasti, mislim da bi se Bleiburg i križni put dogodili i bez Jasenovca, no sigurno je da postoji veza jedne i druge tragedije.
Zastupate i tezu kako je i danas nacionalizam u redovima klera jedna od najvećih opasnosti za samu Crkvu?
- Smatram ga vrlo opasnim jer se protivi Evanđelju, a pritom postoje i druge opasnosti za Crkvu, kao što je njezino uljuljkivanje u vlastitu samodostatnost, ekonomsku sigurnost, društvenu moć, sve manje dodira sa stvarnim problemima današnjeg čovjeka te neprestano dijeljenje lekcija svisoka i najdobronamjernijim kritičarima.
Ima li šanse da u Jasenovcu vidimo kardinala Bozanića i ostale biskupe na koljenima kao što smo u Auschwitzu vidjeli pape Ivana Pavla II. i Benedikta XVI.?
- Volio bih da se to dogodi, ali nisam siguran da će to biti tako skoro. Mislim da bi biskupi trebali otići u Jasenovac, iskazati iskren pijetet žrtvama i priznati da je u Crkvi tijekom NDH bilo pogrešaka i nemalog zakazivanja u kršćanskoj ljubavi prema progonjenima i patnicima.
Tvrdite, dakle, da se razdoblje Crkve u NDH ne može ubrojiti u njezine slavne stranice povijesti?
- Tvrdim i stojim iza te tvrdnje. Pogrešne političke prosudbe i pogrešno shvaćeni patriotizam onemogućili su širu proročku i evanđeosku akciju Crkve u tom vremenu. Poricanje bilo kakve odgovornosti Katoličke crkve za nesreću našega i drugih naroda od 1941. do 1945. godine, koje se događa i danas unutar naših kleričkih redova, nije ispravan put kojim treba ići.
Tvrdite da postoji odgovornost nekih crkvenih ljudi, barem moralna, zbog otvorene podrške i simpatije prema Paveliću i ustašama?
- Da, zacijelo postoji odgovornost nekih biskupa i svećenika, barem moralna ako ne druga, zbog njihove podrške Paveliću i sudjelovanja u ustaškoj administraciji. Njihovi su postupci bili daleko od evanđeoskih principa, a velika odgovornost leži i na njihovim mjesnim ordinarijima koji su im dopustili da uđu u te službe. No, s druge strane, ne treba zaboraviti svijetle likove onih svećenika koji su se tada istaknuli svojim zalaganjem za očuvanje ljudskog dostojanstva svakog čovjeka, bez obzira na vjeru i naciju, i koji su, poput fra J. Markušića, hrabro kritizirali one svećenike koji su se aktivno uključili u politički život NDH: ‘Naš rad nije ni političarenje ni ratovanje, prosto ljudske stvari, nejasno odlučene od grijeha. Teško narodu gdje se rad Crkve, zapravo crkvenih ljudi, i onih drugih miješaju do neraspoznavanja: na oltar se zalijeće jedan, a za sablju prihvaća drugi’. Mislim da su ove Markušićeve riječi iz 1944. i danas vrlo aktualne.
Darko Pavičić
Prošli vikend ponovno počeo rat oko Jasenovca, Crkve, biskupa?
- Svake godine mučno mi je gledati događanja i sukobe na relaciji onih koji idu u Jasenovac i onih koji hodočaste na Bleiburg. Ne zbog samog odlaska na ta mjesta stradanja, nego zbog manipulacija tim tragedijama. Naime, Jasenovac i Bleiburg su dva velika zločina koja su u crno zavila tisuće obitelji nakon Drugoga svjetskog rata, a mnogi ljudi i dandanas nose traume zbog tih događanja u kojima su izgubili svoje najbliže. Drugi svjetski rat nije završio u glavama mnogih ljudi, i to upravo i zbog toga što se i jedna i druga tragedija i danas zloupotrebljavaju. Mi se nalazimo u ‘vražjem krugu’ u kojem se neprestano vrtimo. Komunistička i nacionalističko-crkvena ideologija su, svaka na svoj način, spriječile da se u našem narodu dogodi jedan zdrav proces suočavanja s vlastitom krivnjom i odgovornošću te su manipulacijama dovele do toga da dobar dio hrvatskog naroda gleda u NDH nešto pozitivno. Trebalo bi odmah prestati s tim, upravo zbog mlađih generacija. Neshvatljiva mi je i nezainteresiranost hrvatske države za ozbiljno istraživanje bleiburške tragedije.
Stječe se dojam da je Crkvi srcu bliži Bleiburg od Jasenovca?
- Uistinu se s komemoracije na Bleiburgu, koja se svake godine održava uz znatnu prisutnost hrvatskog svećenstva, znaju čuti poprilična iskrivljavanja povijesne istine i žalosne manipulacije u kojima često sudjeluju najviši predstavnici Katoličke crkve u nas. Premda je kardinal Bozanić prošle godine učinio iskorak ako ga uspoređujemo s onima koji su prije njega predvodili misu na Bleiburgu. Te žrtve treba komemorirati, no objektivni bi čovjek, katolik i Hrvat, volio kada bi ti isti biskupi i svećenici održali barem jednu sličnu komemoraciju u Jasenovcu. S onu stranu svih mogućih objašnjenja da crkveni vrh ne želi sudjelovati u komemoraciji u Jasenovcu jer se Crkvu nepravedno napada s tog mjesta - kao što je vrlo skandalozan Fumićev intervent ove godine - bojim se da je razlog mnogo jednostavniji i meni samim time još problematičniji. Naime, unutar Crkve se žrtve na Bleiburgu smatra ‘našima’, a one u Jasenovcu ‘tuđima’, iako se to ne bi smjelo činiti jer su i jedni i drugi bili žrtve mržnje i ubijanja.
Što je s pojedinim svećenima u Jasenovcu, npr. Filipovićem-Majstorovićem?
- Tu bih vas ispravio, kao i Fumića koji je ove godine rekao da su neki katolički svećenici u Jasenovcu ubijali. Fra T. Filipović, koji je bio član moje Provincije, ili M. Majstorović kako se poslije sam nazvao, nazočio je 1942. ustaškom pokolju nevinih srpskih civila u okolici Banje Luke zbog čega je promptno izbačen iz franjevačkog reda. Nakon toga je neko vrijeme bio upravitelj logora u Jasenovcu. Namjerno se zaboravlja važna činjenica da ga je Crkva kaznila najtežom kaznom koju je imala na raspolaganju i da je prestao biti svećenik prije nego što su ga ustaše postavili na funkciju u logoru. Tamo, dakle, nije ‘djelovao’ svećenik Majstorović, nego bivši svećenik koji je svojim postupcima nanio ljagu Crkvi.
Danas ponovno Crkvu optužuju za suradnju s ustaškim režimom?
- Neka događanja valja promatrati u povijesnom kontekstu. Velik dio katoličkog klera i hrvatskog naroda s olakšanjem je dočekao propast Prve Jugoslavije i nastanak NDH, neovisno o tome tko će upravljati novouspostavljenom državom. Takvo ponašanje treba povezati s političkim i međunacionalnim srpsko-hrvatskim napetostima u toj Jugoslaviji gdje su bila gušena prava hrvatskog naroda. U tom kontekstu treba promatrati činjenicu da je Katolička crkva pozdravila formiranje NDH. No, s druge strane, ne može se negirati kako se brzoj uspostavi hrvatske države od strane ustaških ekstremista i pod njemačkim i talijanskim okriljem izišlo previše nekritički. Isto tako ostaje žalosna činjenica da se hrvatski biskupi na svojim biskupskim konferencijama nisu ni u jednoj točki oglasili protiv nehumanih i nekršćanskih rasnih odredbi ustaša koji su mnoge ljude stavili izvan zakona samo zato što su pripadali drugoj naciji, rasi ili vjeri. Volio bih da su onu hrabrost koju su pokazali pred Titom, pokazali i pred Pavelićem.
Zašto se rijetko iz Crkve čuje kritika Pavelića koji je pobjegao, a vojsku i ljude ostavio na milost i nemilost?
- Meni je to vrlo problematično i htio bih da se na Bleiburgu postavi vrlo važno pitanje Pavelićeve odgovornosti za tragediju i hrvatskog naroda. Uostalom, on je zaista zajedno sa svojim suradnicima, a i nekim duhovnim pastirima, kukavički pobjegao s mnogo novca, ostavivši svoj narod na cjedilu, na milost i nemilost ratnih pobjednika.
S njim su pritom bili i neki svećenici?
- Mogu samo reći da su oni svećenici i biskupi koji su se najviše busali u prsa ističući svoje hrvatstvo i ljubav prema narodu te se ponašali vrlo neodgovorno u svojim nastupima i podršci Paveliću, bili među prvima koji su napustili svoj narod onda kad je zagustilo. Tako je učinio i biskup biskupije kojoj ja pripadam. Deplasirano je govoriti o njima kao o nekim herojima i borcima za hrvatsku stvar. Mislim da su pravi junaci oni svećenici i biskupi koji su ostali sa svojim narodom te dijelili s njim dobro i zlo u teškim poratnim vremenima kada su na vlast došli Titovi komunisti koji su zbog ponašanja nekih svećenika tijekom rata i osobito iz ideoloških razloga progonili i kažnjavali i one koji nisu ništa skrivili.
Nije li vas strah ovako nastupati?
- Nikad se u životu nisam vodio strahom i da sam se bojao, uzeo bih neku drugu temu za svoj doktorat. Svjestan sam i svih rizika koje sam preuzeo, uključujući i taj da će me zbog toga mnogi u Crkvi smatrati nedovoljno dobrim Hrvatom i necrkvenim fratrom. To me uopće ne zabrinjava. Nije to nikakva posebna hrabrost, nego želja da prestanemo lagati jedni drugima te da se susretnemo i s tamnim stranama vlastite prošlosti, a ne da ih stalno guramo pod tepih.
Fra Petar je rođen 26. siječnja 1974. godine u bosanskoj Posavini, u selu Foči kod Doboja. Završio je franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom i filozofsko-teološki studij na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Godinu novicijata proveo je u Monopoliju (Italija) gdje je položio i prve redovničke zavjete. Svečane zavjete položio je 1998. u Fojnici, a za svećenika je zaređen 29. lipnja 2000. u Sarajevu. Magistrirao je u Rimu 2003. s temom “Uspostava Apostolskog vikarijata i ličnost fra Marijana Šunjića”. Doktorirao je na rimskoj Gregoriani s temom “Katolička crkva u BiH i NDH” , a sad je profesor povijesti na franjevačkom Filozofsko-teološkom fakultetu u Sarajevu. 1941. Početno oduševljenje
Hrvatski narod je većinom je pozdravio uspostavu samostalne hrvatske države zbog razočaranosti svojim statusom u kraljevskoj Jugoslaviji. Ubrzo se uvidjelo da novi poredak pod okriljem fašističke Italije i nacističke Njemačke ne nosi ništa dobro hrvatskom narodu. 1945. Koban kraj iluzije o slobodnoj državi
Brojni vojnici hrvatskih oružanih snaga i mnogo civila stradalo je nakon što su ih engleske vlasti izručile Titovim partizanima. Tu ne treba zaboraviti izdajničku ulogu samog poglavnika i jednog dijela visokopozicioniranih dužnosnika Katoličke crkve koji su ostavili narod na cjedilu, a spasili samo sebe.
|
Kontroverze su mi u krvi
|
|
|
Može li se Bleiburg promatrati izvan konteksta Jasenovca?
- Poznavajući ‘filozofiju’ komunističke vlasti, mislim da bi se Bleiburg i križni put dogodili i bez Jasenovca, no sigurno je da postoji veza jedne i druge tragedije.
Zastupate i tezu kako je i danas nacionalizam u redovima klera jedna od najvećih opasnosti za samu Crkvu?
- Smatram ga vrlo opasnim jer se protivi Evanđelju, a pritom postoje i druge opasnosti za Crkvu, kao što je njezino uljuljkivanje u vlastitu samodostatnost, ekonomsku sigurnost, društvenu moć, sve manje dodira sa stvarnim problemima današnjeg čovjeka te neprestano dijeljenje lekcija svisoka i najdobronamjernijim kritičarima.
Ima li šanse da u Jasenovcu vidimo kardinala Bozanića i ostale biskupe na koljenima kao što smo u Auschwitzu vidjeli pape Ivana Pavla II. i Benedikta XVI.?
- Volio bih da se to dogodi, ali nisam siguran da će to biti tako skoro. Mislim da bi biskupi trebali otići u Jasenovac, iskazati iskren pijetet žrtvama i priznati da je u Crkvi tijekom NDH bilo pogrešaka i nemalog zakazivanja u kršćanskoj ljubavi prema progonjenima i patnicima.
Tvrdite, dakle, da se razdoblje Crkve u NDH ne može ubrojiti u njezine slavne stranice povijesti?
- Tvrdim i stojim iza te tvrdnje. Pogrešne političke prosudbe i pogrešno shvaćeni patriotizam onemogućili su širu proročku i evanđeosku akciju Crkve u tom vremenu. Poricanje bilo kakve odgovornosti Katoličke crkve za nesreću našega i drugih naroda od 1941. do 1945. godine, koje se događa i danas unutar naših kleričkih redova, nije ispravan put kojim treba ići.
|
Bozanić neće skoro u Jasenovac
|
Tvrdite da postoji odgovornost nekih crkvenih ljudi, barem moralna, zbog otvorene podrške i simpatije prema Paveliću i ustašama?
- Da, zacijelo postoji odgovornost nekih biskupa i svećenika, barem moralna ako ne druga, zbog njihove podrške Paveliću i sudjelovanja u ustaškoj administraciji. Njihovi su postupci bili daleko od evanđeoskih principa, a velika odgovornost leži i na njihovim mjesnim ordinarijima koji su im dopustili da uđu u te službe. No, s druge strane, ne treba zaboraviti svijetle likove onih svećenika koji su se tada istaknuli svojim zalaganjem za očuvanje ljudskog dostojanstva svakog čovjeka, bez obzira na vjeru i naciju, i koji su, poput fra J. Markušića, hrabro kritizirali one svećenike koji su se aktivno uključili u politički život NDH: ‘Naš rad nije ni političarenje ni ratovanje, prosto ljudske stvari, nejasno odlučene od grijeha. Teško narodu gdje se rad Crkve, zapravo crkvenih ljudi, i onih drugih miješaju do neraspoznavanja: na oltar se zalijeće jedan, a za sablju prihvaća drugi’. Mislim da su ove Markušićeve riječi iz 1944. i danas vrlo aktualne.
|
Neki su svećenici odgovorni zbog podrške Paveliću
|
Darko Pavičić