Ekonomski su efekti sindikalnih štrajkova i studentskih blokada posve neizvjesni, ali ti su događaji uspostavili novu kulturu prosvjeda. Zato se mogu smatrati uspješnima i za Hrvatsku iznimno važnima. Istodobno, u povodu slučaja Glavaš opet su provalile, u Hrvatskoj godinama prakticirane, protestne masovke koje predstavljaju eksplozivni miks nekulture i nasilja. Jedno je civilizacija, drugo razina političkog pračovjeka.
Prosvjedi protiv osude Branimira Glavaša repriza su splitske Rive i drugih skupova u slavu generala, a protiv procesuiranja ratnih zločina. Njihova je energija suštinski i na razini retorike bila destruktivna.
Zahtijevali su opoziv svake naznake pravne države, mahnitali prepuni krika i bijesa. Na proglavaševskim skupovima ovih dana, koji su tako napadno slični nekim bivšim antihaškim mitinzima, pale se zastave, izvikuju prijetnje ratom do istrebljenja, prenose poruke o kovčezima u koje treba zabiti posljednji čavao… Kao što se svojedobno uvredom i prizivanjem nasilja nasrtalo na političke protivnike, predsjednika Mesića ili Vesnu Pusić, primjerice, tako se danas slične psovke i prijetnje bacaju na premijera Sanadera.
Svejedno, njihov je medijski tretman upravo sjajan. Ustupa im se ogroman prostor, posvećuje prvorazredna pozornost. Glavašev tipični govor mržnje prenosi se bez ograde i komentara.
Premda je osuđeni ratni zločinac, uživa tretman medijske zvijezde. Kamere ga prate po Hercegovini, kao da je na teferiču, a ne u bijegu od zakona.
Čovjeku osuđenom zato što je u ljude ulijevao solnu kiselinu ili ih na slične načine davao likvidirati pruža se mogućnost da javno pljuje po prvim ljudima države i grubo im prijeti. Kamere prate čak i Glavaševa sina, kojega su sad, kad je senior zbrisao, gurnuli u očeve prevelike i dječaku posve neprimjerene cipele, pa glumi ćaću i čita vruće govore iz njegove radionice.
Istodobno, medijski je tretman socijalnih prosvjeda mnogo tvrđi. Studentska je pobuna dočekana s optužbom da je nedemokratska i politički sumnjiva. Sindikati se šibaju kritikom da su štrajkom u školama proizveli kaos.
Jedni i drugi pokušavaju se moralno denuncirati. Mediji ih često tretiraju kao ljude s nerealnim zahtjevima, samožive i bezobzirne prema ekonomskim nevoljama zemlje. Sindikatima se insinuira da ruše državni proračun, studentima da se tražeći besplatno školovanje stavljaju u funkciju neradnika i danguba. Sustavno se raspiruje fama o njihovoj totalnoj interesnoj posvađanosti s proizvodnim sektorom. A riječ je o prosvjedima koji imponiraju svojim sadržajem i izvedbom i dokaz su civilizacijskog sazrijevanja Hrvatske. Njihovi su ciljevi plemeniti, zahtjevi artikulirani i podrazumijevaju profiliranje Hrvatske kao socijalne i pravednije države. Energija im je emancipatorska. Njihovo je držanje mirno i dostojanstveno, bez ikakvih ispada, retorika uzorno demokratska. U državi totalno bezidejne i potrošene politike oni najavljuju povratak političkim idealima, što je neodoljivo slilčno onome što u Americi radi predsjednik Obama. U naciji malih aspiracija i domobranskog ponašanja studenti i sindikati praktično su demonstrirali novi model poželjnog društvenog angažmana. Ne jamraju po birtijama, spremni su se boriti za svoje interese i ciljeve. Oni su glas novog vremena i nove Hrvatske.
Jelena Lovrić
Prosvjedi protiv osude Branimira Glavaša repriza su splitske Rive i drugih skupova u slavu generala, a protiv procesuiranja ratnih zločina. Njihova je energija suštinski i na razini retorike bila destruktivna.
Zahtijevali su opoziv svake naznake pravne države, mahnitali prepuni krika i bijesa. Na proglavaševskim skupovima ovih dana, koji su tako napadno slični nekim bivšim antihaškim mitinzima, pale se zastave, izvikuju prijetnje ratom do istrebljenja, prenose poruke o kovčezima u koje treba zabiti posljednji čavao… Kao što se svojedobno uvredom i prizivanjem nasilja nasrtalo na političke protivnike, predsjednika Mesića ili Vesnu Pusić, primjerice, tako se danas slične psovke i prijetnje bacaju na premijera Sanadera.
Svejedno, njihov je medijski tretman upravo sjajan. Ustupa im se ogroman prostor, posvećuje prvorazredna pozornost. Glavašev tipični govor mržnje prenosi se bez ograde i komentara.
Premda je osuđeni ratni zločinac, uživa tretman medijske zvijezde. Kamere ga prate po Hercegovini, kao da je na teferiču, a ne u bijegu od zakona.
Čovjeku osuđenom zato što je u ljude ulijevao solnu kiselinu ili ih na slične načine davao likvidirati pruža se mogućnost da javno pljuje po prvim ljudima države i grubo im prijeti. Kamere prate čak i Glavaševa sina, kojega su sad, kad je senior zbrisao, gurnuli u očeve prevelike i dječaku posve neprimjerene cipele, pa glumi ćaću i čita vruće govore iz njegove radionice.
Istodobno, medijski je tretman socijalnih prosvjeda mnogo tvrđi. Studentska je pobuna dočekana s optužbom da je nedemokratska i politički sumnjiva. Sindikati se šibaju kritikom da su štrajkom u školama proizveli kaos.
Jedni i drugi pokušavaju se moralno denuncirati. Mediji ih često tretiraju kao ljude s nerealnim zahtjevima, samožive i bezobzirne prema ekonomskim nevoljama zemlje. Sindikatima se insinuira da ruše državni proračun, studentima da se tražeći besplatno školovanje stavljaju u funkciju neradnika i danguba. Sustavno se raspiruje fama o njihovoj totalnoj interesnoj posvađanosti s proizvodnim sektorom. A riječ je o prosvjedima koji imponiraju svojim sadržajem i izvedbom i dokaz su civilizacijskog sazrijevanja Hrvatske. Njihovi su ciljevi plemeniti, zahtjevi artikulirani i podrazumijevaju profiliranje Hrvatske kao socijalne i pravednije države. Energija im je emancipatorska. Njihovo je držanje mirno i dostojanstveno, bez ikakvih ispada, retorika uzorno demokratska. U državi totalno bezidejne i potrošene politike oni najavljuju povratak političkim idealima, što je neodoljivo slilčno onome što u Americi radi predsjednik Obama. U naciji malih aspiracija i domobranskog ponašanja studenti i sindikati praktično su demonstrirali novi model poželjnog društvenog angažmana. Ne jamraju po birtijama, spremni su se boriti za svoje interese i ciljeve. Oni su glas novog vremena i nove Hrvatske.
Jelena Lovrić