Kad je u prvom dijelu prošle godine predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović dala intervju Bloombergu ustvrdivši da bi Hrvatska trebala uvesti euro do 2020. godine, nije baš najbolje prošla u javnosti. Odmah se javio niz mudrih i podacima oboružanih ekonomista koji su zaključili kako je predsjednica potpuno nerealna te su zaključili da nam, ovakvima kakvi jesmo, za uvođenje eura treba barem dvadeset godina. Time su, nažalost, zapravo dali vjetar u jedra raznoraznim demagozima koji šire zablude i neistine o tobožnjem boljitku od poigravanja tečajem i krasotama hrvatske suverene monetarne politike.
Bilo nam je tada pomalo žao predsjednice, prvenstveno zbog onog osjećaja kako bi makar povremeno trebala proći iskra pozitivne ludosti, pogotovo kad se netko zalaže za nešto zapravo konstruktivno iako teško. Isto tako, bilo nam je jako drago da je na stranu predsjednice tada stala vrlo ugledna ekonomistica i bivša ministrica financija Martina Dalić koja je napisala kolumnu, ustvrdivši da je uvođenje eura puno lakši i bliži cilj od mučnih 20 godina razvlačenja. OK, Martina Dalić kao superoprezna žena i konzervativna financijašica procijenila je da nam do uvođenja eura treba desetak godina.
Svojoj kolumni priložila je i poprilično štrebersku tablicu u kojoj je zacrvenila projekcije smanjenja državnog duga na 60-ak posto BDP-a do 2025. godine (njene procjene najranijeg uvođenja eura) te je zaključila da će napor fiskalne konsolidacije biti vrlo značajan: prema njezinim jednostavnim kalkulacijama, morali bismo tijekom 2016. i 2017. godine eliminirati primarni deficit te potom nakon 2020. godine ostvarivati primarni suficit od 3 posto.
M. Dalić tada je upozorila kako bi se radilo o fiskalnoj prilagodbi od čak 5 posto BDP-a od pet godina te je procijenila da bi nam za tako nešto trebala realna stopa rasta od 3 do 3,5 posto BDP-a. O tome koliko je Martina Dalić realna ekonomistica puno govori i podatak da se jedino njoj dogodilo, od svih ljudi koji su vodili ministarstvo financija, da joj proračun opstane bez rebalansa, tek uz unutrašnje preraspodjele. Upravo zbog toga čini se da je oprezna Martina Dalić mogla biti nešto širokogrudnija prema ipak malo preoptimističnoj predsjednici te joj dopustiti nadu da bi se euro nekako mogao uvući u hrvatske lisnice već 2021. i 2022. godine. Kvaka je očigledna: ma ne mora se baš ispuniti svih 5 krutih konvergencijskih kriterija. Mora se biti uvjerljiv i odlučan u dvije stvari: primjeni jednostavnih principa fiskalne konsolidacije i u implementaciji reformi. Uz to, treba u čarobni napitak uvođenja eura dodati naprstak političke lukavosti te se nadati zrncu sreće. Uz političku podršku najvećih i najjačih, primjerice Angele Merkel, sve je moguće.
Ključna prepreka za naš ulazak u eurozonu pitanje je javnog duga koji je dosegnuo oko 85 posto BDP-a. Dosta je realna procjena da je nerealno očekivati kako negdje možemo naći ili stvoriti 60-ak milijardi za brisanje oko 25 postotnih poena duga/BDP koji nas udaljuju od eurozone. Međutim, tko kaže da su sve zemlje koje su ušle u eurozonu 100 posto udovoljile svim konvergencijskim kriterijima? Primjerice Grci. Pa bez čvrste političke volje da ih se pusti u eurozonu Grci penzije i plaće u eurima vjerojatno ne bi primali ni sljedećih 100 godina. Možda i tisuću godina. A ako Nijemcima i drugim fiskalno odgovornim nacijama u eurozoni pokažemo da smo u stanju odlučno smanjivati javni dug i provoditi reforme, vrlo brzo u nama će prepoznati poželjnog partnera.
Argumenti protiv uvođenja eura? Pa jedini racionalni čine se oni koje je davne 2007. godine, odnosno prije krize, koristio tadašnji guverner centralne banke Željko Rohatinski koji je upozorio da se za prelazak na euro moramo pripremiti visokim stopama gospodarskog rasta a kako bi se približili stupnju razvoja tri najslabije razvijene članice EU - Grčkoj, Španjolskoj i Portugalu - te izbjegli šok. I tu valja upozoriti da je i Rohatinski isto tako jedan hiperoprezni ekonomist. Iako je potpuno u pravu, i njemu bi se moglo postaviti pitanje jesu li ti Grci, koji zapravo nikad nisu bili spremni za euro prema konvergencijskim kriterijima, ikad zažalili zato što su ušli u eurozonu? Pa jedino na što Tsipras i Varoufakis nisu uspjeli nagovoriti svoje sunarodnjake to je odricanje od eura kao prepoznate nove vrijednosti u svakodnevnom životu.
Mislite da bi se danas Grci osjećali bolje jer bi primali penzije u drahmama i bi li im zaista bilo realno bolje? Ma dajte, sigurno je da je obični Grk uz euro sigurniji i bogatiji nego što bi bio bez njega.
Misli li netko da je jedna mala i izvozno orijentirana Slovenija zažalila za suverenom monetarnom politikom? Misli li netko da Slovenci sanjaju zbog svog izvoza o povratku na slavni tolar? Ili uopće malo čudno zvuče takve teze? Uostalom, je li netko primijetio da se bilo koja od manjih zemalja kuraži pričati o povratku na svoju nacionalnu valutu? Ne bismo baš rekli.
Ako premijer i predsjednica te guverner složno podupru uvođenje eura kao ključni reformski proces u sljedećih 4-5 godina, tko kaže da taj projekt ne možemo realizirati?
Nije tako komplicirano. Prvo dokažemo sposobnost smanjivanja javnog duga (što moramo učiniti i sami zbog sebe), pa onda uđemo pod dobronamjerni patronat Europske središnje banke koji može voditi samo dugoročno održivim stopama višega gospodarskog rasta. Uostalom, ako ne napravimo ništa - ni fiskalnu prilagodbu ni reforme - onda nam će ostvariti jedino zloguke procjene Ekonomske komisije o tavorenju na dugoročnom prosječnom rastu BDP-a od 1 posto godišnje. Uz takav kilavi rast i aktualne demografske trendove, naše društvo nije održivo. Moramo više i bolje. Čak i da ne uspijemo uvesti euro, krenuti putem njegova uvođenja samo nam može donijeti koristi.