Ove novine (kao ni ja osobno) nikada nisu bile blage prema Stjepanu Mesiću.
Mislimo da je Mesić bio loš šef države, koji je počinio milijun ozbiljnih pogrešaka, i koji je zadnje godine svog mandata, kao i svoje postpredsjedničko javno djelovanje pretvorio u cirkus nedostojan statusa predsjednika Republike Hrvatske. Međutim, kada je prije više od četrnaest godina predsjednik Mesić umirovio dvanaest generala Hr-vatske vojske, zbog njihova poznatog Otvorenog pisma, bio je to najbolji i najvažniji potez cijele Mesićeve političke karijere.
Nesporna je činjenica da je dvanaest ondašnjih aktivnih visokih časnika Hrvatske vojske u Pismu javnosti i političkim institucijama ozbiljno kritiziralo političko stanje u zemlji.
I to - bez obira na najmjere bilo kojega od potpisnika, i bez obzira na njihove prethodne zasluge - sasvim nesporno jest krimen koji zaslužuje neodložno umirovljenje. Evo zašto. U liberalnim demokracijama vojska nema pravo na politički stav. Oni koji nose oružje i kontroliraju uporabu oružja uopće se ne smiju politički izjašnjavati, jer svako njihovo političko izjašnjavanje u javnosti može stvoriti dojam da nositelji stvarne fizičke moći u državi imaju svoje preferentne političke opcije.
A to je potpuno nedopustivo.
O vlasti u liberalnim demokracijama odlučuju isključivo birači, a baš nikada protagnosti fizičke moći: vojnici, policija ili obavještajne službe.
Vojska je uvijek i isključivo servis države i društva. Ona mora ostati politički potpuno neutralna, kako se njena fizička moć ni na koji način ne bi koristila u političkom odlučivanju.
Svaka vojna politička akcija u liberalnoj je demokraciji ravna pokušaju puča (čak i ako njeni provoditelji nisu imali pučističke namjere), jer u političku i javnu komunikaciju uvodi implicitnu prijetnju oružjem.
Baš zbog te prijetnje vojni se zapovjednici nemaju pravo javno politički izjašnjavati.
A famozno generalsko Pismo ne samo da je bilo javno političko izjašnjavanje, nego je nužno posjedovalo i značaj šire političke akcije unutar oružanih snaga, budući da ga je potpisalo dvanaest generala s uglavnom vrlo jakim pedigreima iz Domovinskog rata.
Niti jedna vlast kojoj je stalo do demokratskog poretka ne bi otrpjela takvu političku akciju.
Stoga je predsjednik Mesić reagirao ispravno i pravodobno kada je, u zaštitu demokracije, penzionirao dvanaestoricu potpisnika generalskog pisma. Naglasimo još jednom: u liberalnim demokracijama vojska nema ni najmanje pravo na političko djelovanje, a kamoli na kritiziranje vlasti (bez obzira na to tko je u vojsci i tko je na vlasti), jer se odmah stvara neizbježni dojam da oni koji nose oružje mogu odlučivati o vlasti.
Mesić je dvanaestoricu visokih časnika Hrvatske vojske umirovio 2000. godine, i do prije nekoliko dana ta se epizoda mogla smatrati svršenom stvari.
Da bi, nažalost, u svojoj nevjerojatno nespretnoj kampanji Kolinda Grabar Kitarović obećala da će rehabilitirati umirovljene generale.
Prvo, potpuno je bespredmetno govoriti o rehabilitaciji, jer rečeni generali i admirali nisu bili kažnjeni, nego penzionirani: misli li HDZ-ova kandidatkinja da bi te ljude sada trebalo vratiti u aktivnu vojnu službu kada već spominje rehabilitaciju?
Drugo, puno važnije i pogubnije, Kolinda Grabar Kitarović, kao visoko rangirana dužnosnica NATO-a, vrlo dobro zna da je Stjepan Mesić te 2000. godine ispravno reagirao na generalsko Pismo.
Misli li gospođa Grabar Kitarović da bi se Barack Obama, najvažniji državnik u NATO-u, drukčije ponio ako bi grupa aktivnih generala američke vojske objavila proglas protiv američke državne politike?
Misli li gospođa Kitarović da bi David Cameron ili Angela Merkel pasivno promatrali sličnu političku provokaciju britanskih ili njemačkih najviših vojnih časnika?
Naravno da ne misli.
HDZ-ova kandidatkinja u svom je diplomatskom stažu, kao i tijekom godina u NATO-u, vrlo dobro naučila pravila igre, koja jasno, decidirano, nedvosmisleno kažu da se vojska naprosto ne smije, ni pod kojim uvjetima, miješati u politiku.
Osim ako ne želimo postati poput Egipta, Turske ili neke zemlje s još većim demokratskim deficitom.
Premda sve to zna, HDZ-ova je predsjednička kandidatkinja osporila odluku Stjepana Mesića o umirovljenju dvanaestorice generala, koji su se pokušali umiješati u političke procese u Hrvatskoj.
Tim je korakom gospođa Grabar Kitarović izrazila neobično nepoštovanje prema elementarnim pravilima liberalne demokracije, te je dovela u pitanje legitimnost vlastite predsjedničke kandidature.
Ona kandidatkinja koja zagovara ili opravdava aktivnu ulogu vojske u političkom životu izravno ugrožava samu definiciju Republike Hrvatske kao parlamentarne liberalne demokracije.
Političarka koja želi postati predsjednicom Republike među zadnjim je osobama u zemlji koje bi si smjele dopustiti takvu političku eskapadu.
Okej, sasvim je jasno da Kolinda Grabar Kitarović traži izlaz iz svih problema koji su joj se dogodili unatrag mjesec dana. Stoga je vjerojatno odlučila koristiti sve moguće populističke metode, da bi zadržala rejting od tridesetak posto (pokažu li naredna istraživanja javnosti da je njen rejting pao, što se možda i ne mora dogoditi, gospođa Grabar Kitarović više neće biti ozbiljna kandidatkinja).
Većina je njenih postupaka u ovom trenutku potpuno razumljiva. Međutim, čak i izborne kampanje poznaju granice. A aksiom o nedopustivosti miješanja vojske u politiku jedna je od onih granica koje se, zbog dugoročnih nacionalnih interesa, baš nikada i nipošto ne smiju prijeći.