U studenome 2011. rast povrata talijanskih obveznica treći put u tri mjeseca, a prvi put iznad kritične granice od 7%, stajao je vlasti do tada nedodirljivog Silvija Berlusconija u Italiji. Korupcijske afere, političke nesuvislosti, pa čak ni bunga-bunga afere nisu ga mogle svrgnuti s vlasti, no financijska tržišta kaznila su njegovo kupovanje vremena za reforme i poigravanje sa strpljenjem investitora. Financijska tržišta bit će presudna i u slučaju novoizabrane vlade u Grčkoj, na čelu s ultraljevičarom Alexisom Tsiprasom. Njegova kolumna za Financial Times par dana prije izbora pokazuje da Tsipras nije naivac i shvaća u kojoj se situaciji nalazi Grčka. Osim načelnog stava protiv štednje s kojim je dobio izbore, on ističe da će Syriza poštovati grčke obveze prema Europskoj komisiji te da će kao članica eurozone stremiti ka uravnoteženom proračunu i ispunjavanju svih ostalih kvantitativnih ciljeva. Tsipras smatra da štednja nametnuta Grčkoj kao uvjet spašavanja (bailouta) od strane Europe nije jedini način kojim se može uravnotežiti proračun, te da je štednja zapravo uništila Grčku.
I dok je u pravu da politike štednje koje istovremeno dižu visoke poreze i režu potrošnju nisu stimulativne za rast (istraživanja pokazuju da su učinkovite politike štednje koje konsolidiraju proračun isključivo s rashodovne strane, dakle bez novih poreza), promašena je ocjena da je štednja uništila grčku ekonomiju. Grčku su uništila desetljeća neodrživih populističkih političkih koncesija kojima su se kupovali glasovi povećanjem mirovina i plaća u javnom sektoru te se stvarao umjetan rast poslova u javnom sektoru kreirajući percepciju visoke zaposlenosti. Takve politike provođene godinama prije krize iskorištavale su jeftino zaduživanje, po kojemu se Grčka zaduživala po istoj stopi kao i Njemačka, i dovele su do rasta javnog duga iznad 100% BDP-a, dok su ga spašavanje banaka i proračunski deficiti tijekom krize povećali do trenutnih 175%. Posljedica je neodrživost grčkih javnih financija.
U desetljeću prije krize vanjskotrgovinski deficit se prelijevao u potrošačka dobra i nerealan rast standarda, tako da su grčki građani, u usporedbi s ostalim europskim građanima, iskusili najveći rast dohodaka. U okolnostima jeftinog zaduživanja činilo se da nema kraja takvom modelu rasta i da su Grci pronašli “rupu” u sustavu. To je bila obmana, a tako uspostavljen sustav mogao je funkcionirati samo kratkoročno do prvog vanjskog šoka koji je nastupio svjetskom financijskom krizom, kada su isplivale sve neravnoteže i nestabilnosti kako Grčke, tako i ostatka europske periferije koja je također rasla na dugu i političkom populizmu.
Politička vodstva Nove demokracije i PASOK-a najodgovornija su za takvo stanje u kojemu ne samo da su dugom kupovali opstanak na vlasti, već su i lažno prikazivali financijske podatke. Krah njihove politike, koju nije moglo spriječiti kratko instaliranje Papademosa od strane Komisije, kontinuirani socijalni nemiri i produljenje krize doveli su do izborne pobjede Syrize na valu populističkih parola protiv štednje i za redistribuciju u korist osiromašenih građana.
Unatoč visokim očekivanjima pomodnih ljevičara, Tsipras i njegov ministar financija Varoufakis, nakon preuzimanja vlasti, suočeni s realnim problemima, mijenjaju retoriku. Na turneji po Europi nude politike koje je od Grčke zapravo i tražila Europska komisija, poput zatvaranja porezne evazije (čak 30 milijardi eura godišnje grčka porezna uprava ne uspijeva naplatiti), i uravnoteženja proračuna, jasno shvaćajući da su nova zaduženja nedopustiva. Zagovaraju ostanak Grčke u eurozoni i traže od Europe vrijeme za reforme kojima bi stali na kraj klijentelističkim i kleptokratskim praksama njihovih prethodnika.
Glavna točka prijepora su pregovori oko reprogramiranja (oprosta) dijela duga u iznosu od 240 milijardi eura s kojim je Trojka (ECB, MMF, EK) spašavala Grčku u nekoliko navrata tijekom krize, namećući štednju kao uvjet za pomoć. Ministar Varoufakis traži da se dio postojećeg duga zamijeni za nove obveznice koje bi bile vezane uz rast nominalnog BDP-a, postignut zatvaranjem porezne evazije i proračunskim suficitima. ECB je pak na to reagirao zabranjujući grčkim bankama pristup ECB-ovim kreditnim linijama uz grčke državne obveznice kao kolateral, izloživši time grčke banke riziku nelikvidnosti, ali i stvorivši dodatni pritisak da Grci ispoštuju dogovor postignut u okviru bailouta koji bi im krajem veljače isplatio još jednu ratu od 7,2 milijarde eura.
Uz veliki odljev depozita iz banaka, a bez pomoći Europe, Grčka bi 28. veljače mogla doslovno ostati bez novca. ECB je doduše dopustio grčkoj centralnoj banci da u slučaju nužde odobri domaćim bankama do 60 milijardi eura, no to i dalje ne čini razliku za grčku vladu. Tsipras stoga ima dvije opcije, jedna je slijediti pravila igre kakva traži Trojka, čime bi nedvojbeno ulazio u kompromise koji se mogu tumačiti kao izdaja biračkog tijela. Druga je opcija ljevičarskim populizmom gurnuti Grčku u još dublju recesiju i bankrot, što bi dovelo do političkog kraha Syrize i uspona desnog populizma, kojim Tsipras već plaši Europu.
To je temeljni argument Varoufakisu, profesoru teorije igara, u pregovorima s Europom i Njemačkom kredibilna prijetnja opasnosti nacionalsocijalizma, zbog čega bi Europa trebala popustiti. Ta strategija zasad ne daje rezultate, a vremena je sve manje. Reakcije tržišta također im ne idu na ruku, dolazi do naglog odljeva depozita iz grčkih banaka, ugrožena je likvidnost sustava, rastu rizici bankrota banaka, burzovni indeksi padaju. Za očekivati je da će Tsipras do kraja veljače izabrati prvu opciju, uz ponešto benignih populističkih poteza poput povratnog zapošljavanja čistačica i davanja otkaza ministarskim savjetnicima.
Uz prevagu tržišnog realizma naspram ideoloških iluzija, za Grčku je ključan oporavak privatnog sektora.
A to se neće dogoditi uz održavanje koncesija proračunskim parazitima, već naprotiv, proračun treba osloboditi tereta politički instaliranih nametnika, čime bi se otvorio prostor za rezanje poreza (prvenstveno na rad) i uklanjanje prepreka privatnom sektoru za rast. Presudno je za Grčku vratiti povjerenje investitora i graditi kredibilnost domaćih institucija. Nacionalni ponos može pomoći, ali rješenja su ipak konkretne mjere, a ne prazna priča poput svojedobno Berlusconijeve.
*autor je predavač na ZŠEM-u