Hljebovi naše obijesti i Bandićev cinizam

Birgermajster  Bandić izvijestio je građane kako skupljači pet ambalaže, koji su u svome poslu prisiljeni prekapati po kontejnerima za smeće, neće plaćati globu od tristo kuna, kako je prethodno bio navijestio niži dužnosnik  Davor Jelavić. Veli Bandić da skupljači obavljaju društveno koristan posao i da ih se u tome ne bi trebalo ometati i kažnjavati. Naravno, pod uvjetom da za sobom ostavljaju uredan kontejner i da svako smeće ostave na svome mjestu, onako kako je to i red u jednoj autentičnoj kulturnoj metropoli, kakvom birgermajster želi načiniti Zagreb. Ovo pomilovanje odnosi se samo na one koji u kontejnerima traže boce i konzerve, ali ukoliko kopaju po nekoj drugoj osnovi i iz nekih drugih interesa, tada im globa ne gine.

Naše je smeće čisto, često čišće od motiva ljudi koji upravljaju našim sudbinama
Tako će komunalni redari iz prikrajka, iza grma i haustora, vrebati građane i građanke koji u kontejnerima neovlašteno budu tražili stari kruh. Možda niste primijetili, ali oko vaših se kontejnera, pogotovu ako živite u prigradskim naseljima, motaju ljudi srednjih godina, ili postariji, obično s biciklom na čijem se guvernalu nalaze najlon vrećice pune staroga kruha. Ako se zagledate u te vrećice, možda će vas uhvatiti strah, jer su u njima čitave štruce, ili cijeli hljebovi staroga kruha - kako bi se to na lijepome hrvatskom reklo, kao da su namah pomrli oni koji su ih trebali svježe izjesti, ili kao da je neka starozavjetna obijest zahvatila naš grad i navela ljude da cijele hljebove bacaju u smeće.



No, što ti ljudi, koje će od sutra uhoditi birgermajsterovi špiclovi da provjere hoće li iz smeća izvaditi bocu ili kruh, tjera da kopaju po smeću i iz smeća spašavaju hljebove naše obijesti? Te brižne žene u seljačkoj robi i ti starci s francuzicom, škrlakom ili skijaškom Toper kapom (model Sarajevo '84.) na glavi ne djeluju kao gladni ljudi. Oni tim kruhom iz zagrebačkih kontejnera hrane svoje kokoši, i to je nešto što se ponavlja i što traje već nekih četrdeset-pedeset godina, valjda od vremena kada smo se oporavili od onoga zadnjeg svjetskog rata pa smo kruh počeli bacati u smeće. Svakoga jutra i predvečerja u sve naše velike gradove, preko nevidljivih gradskih malti i carina, stižu ljudi na biciklima, da nakupe kruha za svoje kokoši. Nekoj finoj šmizli to će se učiniti totalno nehigijenskim.



Ako povjeruje u ovo što čita prestat će kupovati domaću piletinu na tržnici. Izbjegavat će i jaja, ako shvati kako su i ta jaja, možda, nastala od staroga kruha iz naših neboderskih kontejnera za smeće. Ljudi će se uplašiti prigradskih kokica koje se hrane hljebovima naše obijesti, iako za takav strah nema razloga. Naše je smeće čisto, ponekad čišće od motiva ljudi koji upravljaju našim sudbinama.



Davor Jelavić i naš zagrebački birgermajster su nehotični cinici. Na način Marije Antoanete koja je, znamo to iz priče, sirotinji poručila neka jede kolače ako već nema kruha. A zatim joj je ta sirotinja stručno odsjekla glavu, premda kraljica nije mislila ništa loše. No, to je bilo neko drugo vrijeme, drukčije okolnosti, kada se nehotični cinizam okrutno kažnjavao. I za tu činjenicu postoji objašnjenje: Marija Antoaneta obezglavljena je prvenstveno zato što u kontejnerima za smeće više nije bilo kruha. Dok god ga ima, građani su mirni i poslušni, vjerni svojim vladarima, koliko god iritantan bio njihov nehotični cinizam.

Kopajući po kontejneru građanin može štošta doznati o svojim susjedima, te o društvu i zemlji u kojoj živi. Netko je jednom rekao kako nema efikasnije državne špijunaže od čitanja dnevnih novina, ali možda taj prethodno nije zavirio u kontejnere za smeće. U njima je, naime, istina o nama, našem sustavu vrijednosti i o državi u kojoj živimo. U kontejnerima je istina o našoj vlasti i o socijaldemokratskome birgermajsteru Bandiću, koji je aktom svoje vladarske milosti ukinuo vlastitu bezdušnu odredbu, a da ni njemu, ni njegovom pobočniku Jelaviću, ni svim tim kikašima koji su ostali u raskoraku između sela i grada, između dobra i zla, i između kruha i kolača, uopće nije jasan motiv zbog kojega ljudi kopaju po kontejnerima. Nije im, naime, jasno kako iza svakog zavirivanja u smeće stoji neki koristan društveni rad. Nitko iz zabave ne gura nos u tuđi smrad. Ne daj Bože da vam se dogodi da slučajno, bacajući smeće, u kontejner bacite i ključeve od auta i stana, pa da iz prve ruke morate upoznavati i sebe i svoje sugrađane.



Svakoga jutra, dok se kroz turopoljska sela vozim prema poslu, dok prolazim raskrižja nad kojima bdi drveni raspeti Sin, susrećem ljude na biciklima, s najlonskim vrećicama punim staroga gradskog kruha, kako se vraćaju svojim kokošinjcima. Oni spašavaju naše hljebove.



Miljenko Jergović
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
06. svibanj 2024 02:24