Prošlo je pedeset i nešto godina od razdoblja destaljinizacije, što će promijeniti odnose u nizu istočnoeuropskih socijalističkih zemalja, promijeniti kurs Titove politike i donijeti značajne promjene u lagerskim zemljama, gdje je Nikita Hruščov branio umjerenu politiku reformi.
U ovome eseju, napisanom na gradivu iz Titova kabineta u Beogradu, analizirao sam uvod u velike perturbacije, što će jeseni 1956. dovesti do kratkotrajnog i vrlo krvavog iskoraka Mađarske iz sovjetskog lagera.
U proljeće 1955. jugoslavensko je vodstvo dočekalo Nikitu Hruščova onako kako se dočekuje neugodnog, ali važnog rođaka s nekog dalekog kontinenta. Nakon sedam godina izgona iz obitelji komunističkih partija i država narodne demokracije, ništa nije bilo lako ili očevidno. Kako se odnositi prema "Nj. E. Gospodinu" N. S. Hruščovu, prvom sekretaru Centralnog komiteta Komunističke partije Sovjetskog Saveza, čelniku partije koja je prekinula sve odnose sa Savezom komunista Jugoslavije, štoviše lideru bez ikakvih državnih funkcija, koji prema tome ne samo da nije bio državni poglavar, premda najvažniji sovjetski rukovodilac, nego čak nije bio ni "drug", nego samo "gospodin"?
U instrukciji koju su Edvard Kardelj i Aleksandar Ranković 18. svibnja 1955. proslijedili državnom protokolu navodi se da je Titovo mišljenje "da dolazak Hruščova treba tretirati kao dolazak šefa države".
Bijes protiv Jugoslavena
Bila je to razrada zaključaka sa sastanka koji je dva dana ranije sazvao Ranković i na kojemu je rečeno da "mada ne dolazi formalni šef jedne strane države, pošto dolazi državna delegacija jedne velike zemlje stvarno na najvišem nivou, posve je normalno da drug Pretsednik /Tito/ bude glavni domaćin". Ipak, "ne treba da iziđe pretsednik Narodne skupštine Pijade niti neki eminentniji pretstavnik JNA, jer nema nikakvog kontakta među armijama".
Do koje su mjere odnosi dvaju sustava bili naručeni vidi se iz "Teza" što ih je državni protokol odobrio za Titovu uporabu pred susretom sa sovjetskom delegacijom. U tim je tvrdim formulacijama sovjetski sustav definiran kao "gospodstvo birokratske kaste i državno-kapitalističkog despotizma". Vanjska politika SSSR-a naziva se "sovjetskim imperijalizmom", što je "u suštini nastavak osvajačke carističke spoljne politike". Specifičnost je sovjetskog imperijalizma "nastojanje da se međunarodni radnički pokret i KP pretvore u oruđa sovjetske agresivne politike, u petu kolonu".
Što se sovjetske politike prema Jugoslaviji tiče, "Jugoslavija je jedinstvena zemlja istinske socijalističke izgradnje. Njen postanak i razvitak /je/ negacija sovjetskog socijalizma. Otuda naročiti bijes protiv nas. Za Kremlj borba protiv nas je klasna borba eksploatatora, borba za uništenje najopasnijeg ideološkog i političkog protivnika, koji je u stanju da razotkrije osnove na kojima se bazira sovjetska imperijalistička politika".
'Staljin bio genijalan čovek'
Budući da je SKJ imao veliku ulogu u "otkrivanju ... uzroka 'sovjetskog' imperijalizma", značaj tog "otkrića" za Jugoslaviju je "unutarnja stabilizacija /i/ učvršćivanje monolitnosti". Što se perspektiva pomirenja sa SSSR-om tiče, u "Tezama" je rečeno da će se od "svake druge zemlje, makar koliko bila 'atlantska' očekivati prije tako taktiziranje sa Rusima, nego od Jugoslavije koja ne može, zbog suštine samog spora, da dopusti nikakvo taktiziranje na račun osnovnih svojih principa", dočim su jugoslavenski odnosi sa Zapadom "dokaz mogućnosti koegzistencije zemalja različitih društvenih uređenja na bazi poštovanja načela ravnopravnosti i nemiješanja u unutarnje stvari drugih zemalja".
Unatoč hladnom dočeku u Beogradu, kada Tito nije ni odgovorio na Hruščovljev pozdravni govor u kojemu je sovjetski partijski lider za raspad odnosa s Jugoslavijom okrivio likvidirane šefove sovjetske tajne službe, Beriju i Abakumova, razgovori dviju delegacija početkom lipnja 1955. bili su sve osim neprijateljski.
Unatoč različitim provokacijama s Hruščovljeve strane, koji se nije libio hvaliti Staljina ("van sumnje je, da je /Staljin/ bio bezgranično odan stvari radničke klase, bezgranično. I, on je ipak bio genijalan čovek"), te neizravnih kritika jugoslavenskog vodstva od Anastasa Mikojana, Tito i ostali članovi jugoslavenske delegacije kao da su jedva dočekali prihvatiti partijski karakter razgovora, što je stvorilo dojam da nema razmirica između SKJ i KPSS. Tito je prihvatio sovjetsku tezu "kako ste sami rekli, /da/ govorimo kao komunisti sa komunistima".
Ucjena zbog Stepinca
Tito je prihvatio protuzapadni karakter Hruščovljeve linije te nije reagirao na Hruščovljevu opasku kako će sovjetska strana nastojati "da se vaša zemlja počne što više da oslobađa zavisnosti /o Zapadu/, što ne znači prekidanje poslovnih odnosa". Tito je u jednom trenutku napao zapadnu pomoć Jugoslaviji, bez koje Beograd ne bi mogao odoljeti sovjetskom pritisku: "Nama je već pomoći dosta, tj. vrlo je neprijatno primati mito. Mi ćemo gledati da izađemo iz tog položaja. To je pitanje jedne godine ili najviše dve, onda ćemo mi sami otkazati pomoć".
Sovjetska se strana neprestano vraćala na pitanje Balkanskog pakta, što je Jugoslavija potpisala s NATO zemljama Turskom i Grčkom, a posebice na dobre jugoslavenske odnose s Ankarom.
Tendenciozne Hruščovljeve izjave o jugoslavenskim "turskim prijateljima" uzvraćene su Titovom obranaškom izjavom kako je Beograd spriječio ulazak Italije u Balkanski pakt te da Jugoslavija, kao članica pakta, i te kako može utjecati na modeliranje umjerenije turske politike, primjerice u Siriji. Što se supstancijalnih pitanja tiče, posebno onih o mogućem jugoslavenskom sustavnom klizanju u pluralističke vode, Tito je zadovoljio sva sovjetska traženja i otklonio sve moskovske sumnje.
Tito je otkrio da je jugoslavensko vodstvo budno motrilo da sa Zapada "zajedno sa pomoći ne dođe neki drugi đavo pa da izgubimo svoju nezavisnost. To nije bilo lako jer je bilo pokušaja kroz socijal-demokratske delegacije i razne posete tzv. naprednih ljudi. Tražilo se uspostavljanje višepartijskog sustava, tražilo se popuštanje, na primjer, u slučaju Stepinca, kardinala i arhiepiskopa.
Stepinca smo imali u zatvoru. Kod nas je bila velika suša. Amerika nam je obećala pomoć u hrani. Na početka su govorili da neće tražiti nikakve usluge, ali zadnjeg dana sastajanja Kongresa u Americi došao je tadašnji ambasador /George Allen/ kod mene i rekao da američka vlada pred Kongresom neće odobriti pomoć ako mi ne pustimo Stepinca. Odgovorio sam im: "Ako američki rukovodeći ljudi stavljaju na jednu stranu Stepinca, a na drugu stranu jugoslovenski narod,onda mi ne trebamo pomoć".
Ipak su nam dali pomoć. To mi nije bilo lako, osobno sam to uradio. Tito je napao Milovana Đilasa, zazornog jugoslavenskog rukovodioca, koji je iz vodstva SKJ uklonjen u siječnju 1954. Složio se s Rusima da su Zapadnjaci htjeli "da nas odvoje od vas", te da je "pokušaj takve vrste sa njihove strane bio prvi put s bedom Đilasom i još sa 3-4 čoveka, koji su pokušali da naprave prevrat. No, oni su jadno završili. Ostao je sam Đilas, a mi smo njega, kao đubre, isčistili iz naših redova". Tito je, na radost Hruščova, zaključio da ne očekuje nastavak zapadne pomoći "jer se naši putevi sve više razilaze". Treba naglasiti da je Tito samo godinu dana ranije, u travnju 1954., turskim državnicima najavio ulazak Jugoslavije u Atlantski pakt (NATO) u slučaju neke velike međunarodne krize, "ne nužno u Evropi".
Hruščov i Tito su željeli uspješan sastanak. Hruščovu je uspjeh bio nužan zbog unutarnje borbe protiv staljinskih dogmatista oko Vjačeslava M. Molotova, a Titu kako bi razvio alternativu sistemsko opasnim zapadnim zapletima. Klizanje prema zapadnim demokracijama možda se nije dalo izbjeći dok je postojao jak sovjetski pritisak.
Sad, u posve novim okolnostima uspostavljanja dobrih odnosa sa SSSR-om, trebalo je čuvati sistemske veze s Rusima - "diktaturu proletarijata" i jednopartijski sustav. Beogradska deklaracija, koju su delegacije potpisale 2. lipnja 1955., nije ulazila u razloge zašto je "posljednjih godina došlo do krupnih poremećaja u uzajamnim odnosima" između dviju zemalja, što je bilo u sovjetskom interesu, ali je naglasila da vlade dviju zemalja polaze i od principa "pridržavanja načela uzajamnog poštovanja i nemiješanja u unutrašnje stvari ma iz kakvih razloga - ekonomske, političke ili ideološke prirode - pošto su pitanja unutrašnjeg uređenja, različitih društvenih sistema i različitih formi razvitka socijalizma stvar isključivo naroda pojedinih zemalja", što je bilo u interesu jugoslavenske strane.
Beogradska deklaracija
Veljko Mićunović, državni podsekretar za inozemne poslove, koji je sudjelovao u pripremanju Deklaracije, kasnije je zapisao da je jugoslavensko vodstvo na tekst Deklaracije gledalo kao na "neku socijalističku 'magna cartu', koja treba da bude na snazi u odnosima Jugoslavije sa Sovjetskim Savezom, pa i drugim socijalističkim državama", dočim su Sovjeti u Deklaraciji vidjeli slab dokument, "jer je 'državnog', a ne 'partijskog' karaktera, te da ga što prije treba zamijeniti novim i boljim dokumentom, koji bi bio napisan u Moskvi sovjetskom rukom, i samim tim on će biti u duhu 'marksizma-lenjinizma' i 'proleterskog internacionalizma', od čega je Beogradska deklaracija, po mišljenju Rusa, još uvijek veoma daleko". Potpisali su je samo zato "jer im se nije vraćalo u Moskvu praznih ruku". Štoviše, Mićunović je držao kako "je značajno da je Hruščov kao šef sovjetske delegacije odbio da je potpiše".
To je mišljenje zacijelo bilo pretjerano. Prije svega, Hruščov je došao u Beograd protiv volje Molotova, sovjetskog ministra inozemnih poslova, supotpisnika Staljinovih pisama jugoslavenskom rukovodstvu iz 1948. godine i glavnom protivniku otopljenja odnosa s Jugoslavijom.
Premda je Beogradska deklaracija bila prekršena na posebno brutalan način nakon samo 15 mjeseci sovjetskom intervencijom u Mađarskoj, njena je simbolička vrijednost za Jugoslaviju i istočnoeuropske satelite dugoročno ostala izuzetno velika. Zapravo, Titova je popustljivost bila znatno veći izvor nespokoja od državnog protokola što je priječio Hruščovljevo potpisivanje, posebno Titovo priznanje da Beograd nije očekivao sovjetsku intervenciju nakon rascjepa 1948. godine: "Kod nas /je/ bilo uvek uverenje da je nemoguće da bi Sovjetski Savez učinio takav korak tj. da bi napao na Jugoslaviju".
Delegacije su se rastale, a odnosi su se postupno popravljali. Unutar SSSR-a vodila se bitka za destaljinizaciju, preuređenje sustava na način koji bi uklonio najgore grubosti Staljinova razdoblja, ali ga ne bi suštinski dokinuo u pluralističkom smislu. Hruščov je predvodio protustaljinske snage, a njegov veliki trenutak došao je u veljači 1956. kad je uputio snažan udarac Staljinovu ugledu s govornice XX. kongresa KPSS. No, premda Hruščovljev "tajni referat" nije bio ni sistematičan ni analitičan, jugoslavensko nepovjerenje prema tom važnom događaju predstavlja primjer nerealne kompetitivnosti u reformi komunizma.
Tito i jugoslavensko vodstvo htjeli su postati Hruščovljevi mentori u procesu destaljinizacije, a ujedno uživati sve prednosti sistemske konsolidacije što im je priskrbio bolji odnos sa SSSR-om. Željeli su se destaljinizirati na način koji bi Sovjete držao na defenzivi i naklonjene Beogradu.
Pojedini jugoslavenski lideri, primjerice Kardelj, shvaćali su da se previše očekuje od Hruščova. Na večeri koju je Mićunović priredio pred svoj odlazak na ambasadorski položaj u Moskvi, a u nazočnosti Rankovića i Koče Popovića, Kardelj je upozorio svoje nestrpljive drugove da su im očekivanja pretjerana: "Što Hruščov nije išao šire i dublje u kritici Staljina, nalik na ono što smo mi u Jugoslaviji odavno učinili, znači da Hruščov nije mogao da ide dalje nego što je išao. (...) Ako se nečemu trebamo čuditi, onda trebamo da se čudimo političkoj hrabrosti i snazi Hruščova da je o Staljinu rekao ovo što je rekao, a ne da ga kritikujemo što nije rekao više".
Burno proljeće '56.
Pri kraju burnog proljeća 1956. Tito je posjetio Sovjetski Savez nakon desetgodišnjeg odsustva i to upravo u vrijeme za koje je, po zaključku jugoslavenske diplomacije, "karakteristično izvesno zapinjanje započetog procesa destaljinizacije". Jugoslavenski lideri, posebno državni sekretar za inozemne poslove Koča Popović, koji je pratio Tita na putu za Rusiju, držali su da je opća situacija u zemljama istočne Europe i SSSR-a "pokazivala prilično labavu sliku", posebno u Poljskoj, "tako da nije čudno što su rukovodioci u svim tim zemljama pokazali nove znakove oklevanja".
Bilo je očito da im se nove reforme nisu milile, te da je Moskva željela smiriti prilike u istočnoj Europi, ali na osnovi "blokovske koncepcije konsolidacije socijalističkog lagera", u što je željela uvući i Jugoslaviju "formiranjem nove međunarodne organizacije kominformovskog tipa". Moskovski razgovori sovjetske i jugoslavenske delegacije pokazali su da takav kurs nije moguć.
Tijekom razgovora Hruščov je opetovano naglašavao kako "kapitalisti i hoće pojedinačno da razgovaraju sa pojedinim istočno-evropskim zemljama. Baš zbog toga treba da im se suprotstave socijalističke zemlje kao blok". Posebno je bio zabrinut oko situacije u Poljskoj, gdje je štrajkački pokret u Poznanu postigao vrhunac samo dva dana nakon završetka Titova putovanja u SSSR. Jugoslavenski stav o istočnoj Europi bio je jasan. Tito je obeshrabrivao zapadne nade o "odcjepljenju" satelitskih zemalja od Moskve, ali nije želio da i sam bude uguran u blokove. Ponavljao je da "Jugoslavija neće formalno ući u neki lager, ali u praksi mi smo sastavni deo socijalističkog sveta".
S druge strane", dodao je, "poznate /su mu/ priče koje dolaze iz inostranstva, a prema kojima Jugoslavija navodno nastoji da odvuče neke zemlje iz istočnog tabora". Izjavljuje da su takve priče Zapada "jako glupa stvar". Hruščov je inzistirao "da treba usaglašavati delovanje socijalističkih zemalja". Spomenuo je namjere zapadnih krugova prema Poljskoj, Čehoslovačkoj i Mađarskoj.
Sovjeti su uporno ustrajavali upravo na tomu. Hruščov je inzistirao "da treba usaglašavati delovanje socijalističkih zemalja". Spomenuo je namjere zapadnih krugova prema Poljskoj, Čehoslovačkoj i Mađarskoj. Bio mu je to dokaz da je potrebna organizirana koordinacija socijalističkih zemalja: "Mi treba otvoreno da kažemo Zapadu da smo za socijalistički pravac. Ne treba da krijemo svoju saradnju". Ponovno je spomenuo Poljsku i rekao: "Ako ne insistiramo na saglašavanju, mogu oživeti prozapadni elementi. Ne radi se o nekoj juridičkoj obavezi, ali postoji moralna obaveza. Kao što je Spoljna Mongolija juridički samostalna, ali de fakto predstavlja sastavni deo SSSR-a".
Toga su se Jugoslaveni najviše i bojali. Željeli su biti dio "socijalističke fronte", ali na način koji bi njima odgovarao, a ne kao Poljska i Mađarska, te sasvim sigurno ne onako kao Mongolija. Bila je to sistemska kontradikcija koju su Jugoslaveni premošćivali inkluzivnom retorikom o široj realnosti socijalizma što je navodno postojala izvan komunističkih partija i zemalja pod njihovom vlašću.
Na to su Sovjeti odgovarali klasičnim lenjinskim formulama. Tako je Dmitri Šepilov bio gotovo uvredljivo didaktičan: "Osnovno je, kao što je poznato, pitanje vlasti. Imamo zemlje gde je radnička klasa na vlasti. Te su se zemlje odlepile od kapitalističkog sveta. Druge su još tamo. Ako ne povučemo tu razliku, onda smo sve pomešali. Tu je pregrada između kapitalizma i socijalizma".
Mikojan je također iznio "osnovne elemente socijalističkog sistema: društvena svojina; rukovodeća uloga marksističke partije; planska privreda; socijalistički sistem uopšte. Suma raznih specifičnih elemenata čini nas jednim svetom - različitim od kapitalizma". Jugoslavene je, ne bez zluradosti, podsjetio "da ni oni ni mi ne dozvoljavamo drugih partija".
Ustanak poput bumeranga
Lenjinski monizam bio je i ostao suština sustava. Dok je Tito snagu vanlagerskog socijalizma vidio i u činjenici da indijska buržoazija nije više u stanju ni prosvjedovati kad Džavaharlal Nehru najavljuje gradnju socijalizma u Indiji, Kliment Vorošilov mu je odgovorio svojom prostodušnom i jednostavnom logikom: "Ali Indija nije naš lager, ona je naša rođaka".
Unatoč Beogradskoj deklaraciji, koju su Rusi kolikogod usiljeno prihvatili prethodne godine, Hruščovljev stav je bio da se ne može "zamisliti sloboda dejstvovanja svake socijalističke države nezavisno od interesa socijalizma". Zato je za njega "i Kominform odigrao progresivnu ulogu, pošto je zadržao jedinstvo redova socijalističkog lagera. U tom smislu /.../ podrška ostalih kompartija SSSR-u protiv Jugoslavije bila je istorijski progresivna". Hruščov je tražio disciplinu, a nipošto posebna pravila za posebne slučajeve. Jugoslavensko se vodstvo nije predavalo upravo na toj točki.
Rezultat Titova posjeta bila je blijeda Moskovska deklaracija, koju je niz sovjetskih lidera doživljavalo kao korak unatrag. No, Jugoslaveni nisu htjeli pristati na obnovu bilo kakve kolektivne discipline te na povratak Kominterni ili Kominformu.
Takva razmišljanja prekinut će poznanski ustanak, koji je 18. i 19. lipnja 1956. potresao ne samo Poljsku, nego i sve komunističke zemlje. Radnici su izišli na ulice tog velikog industrijskog središta i tražili veće nadnice i nezavisnost Poljske. Demonstranti su upali u poznanski zatvor, oslobodili zatvorenike, naoružali se i napali stožer političke policije. Vlasti su upotrijebile tenkove protiv demonstranata.
Ubijeno je 75 ljudi, a 900 je ranjeno. Odnosi u Kremlju bitno su poremećeni nakon Poznana. Pitanje poznanskog ustanka vratit će se poput bumeranga ujesen 1956. za suđenja organizatora demonstracija, pomest će poljsko vodstvo i prelit se u Mađarsku. Bit će to uvertira u nove partnerske - premda uvijek dijelom konfliktne - odnose između Tita i Hruščova.
Od svih članova jugoslavenske delegacije, u kojoj su uz Tita bili Kardelj, Ranković, Svetozar Vukmanović-Tempo, Popović, Todorović te budući jugoslavenski ambasador u Moskvi, Veljko Mićunović, jedino se temperamentni Crnogorac Tempo, potpredsjednik Saveznog izvršnog vijeća, dakle jugoslavenske vlade, ponašao "nediplomatski". Tempo je izazivao Hruščova dovodeći u pitanje službeno crnjenje Berije za ono što je zapravo bila sovjetska politika prema Jugoslaviji. Rečeno nam je, precizirao je Tempo, da je Berija sovjetsko vodstvo pogrešno obavještavao o stanju u Jugoslaviji.
A što da su informacije bile točne? Tempo je želio znati bi li u tom slučaju bila "opravdana politika Sovjetskog Saveza prema Jugoslaviji? Dalje, da li je opravdana politika pretnje ratom? Da li treba sprovesti blokadu prema jednoj zemlji, koja prema podacima Berije stoji /.../ na primer na pozicijama Buharina".
Budući da se prevoditelj slabo snalazio u bujici teških Tempovih riječi, Tempo je precizirao: "Pretpostavimo, polazeći od toga da je tačno i da je takva situacija, da se u jednoj zemlji stvori buharinsko skretanje, hoćete li vi uzgroziti ratom tu zemlju? Hoćete li?"
Štoviše, ima li nekog jamstva da se povijest neće ponoviti: "Jer mene sad interesuje drugo, dalje - ako je u Sovjetskom Savezu bio Ježov, Jagoda, pa Berija - šta ja znam sutra šta će biti? Neće li se isfabrikovati opet prema nama nešto? Jer mi ipak imamo svoju samostalnu politiku. Može ona negde biti pogrešna, po nekom pitanju. To u otvorenoj diskusiji možemo danas da diskutujemo, a može biti i da se ne složimo, i treba čekati da praksa pokaže ko ima pravo. Ako sada treba da mi iščekujemo opet nekog Beriju". Tempo nije dobio odgovor.
U instrukciji koju su Kardelj i Ranković 18. svibnja 1955. proslijedili državnom protokolu određeno je i kako treba "dekorisati Beograd". Preporučeno je da se zastavama ukrasi aerodrom, "zatim da do mosta na Savi ne bude zastava. Ispred mosta na Savi postaviti nešto zastava.
Od mosta na Savi do ispred železničke stanice da ne bude ništa. Od železničke stanice da se počne postepeno sa državnim zastavama i sa onim zastavicama nanizanim na žici preko ulice, ali da ih bude mnogo manje nego prilikom posete /turskog premijera/ Menderesa", itd. Dosta je tipično da je izdana i sljedeća direktiva: "Prilikom ukrašenja gradova zastavama nigde se naša i sovjetska zastava ne mogu ukrštavati".
Također je specificirano: "Odlučeno je da se ne predvidi da se prepusti građanstvu da spontano dođe na doček". Manija kontrole išla je tako daleko da je utvrđeno kako jezik na pozivnicama mora "da bude srpski".
Ivo Banac
U ovome eseju, napisanom na gradivu iz Titova kabineta u Beogradu, analizirao sam uvod u velike perturbacije, što će jeseni 1956. dovesti do kratkotrajnog i vrlo krvavog iskoraka Mađarske iz sovjetskog lagera.
U proljeće 1955. jugoslavensko je vodstvo dočekalo Nikitu Hruščova onako kako se dočekuje neugodnog, ali važnog rođaka s nekog dalekog kontinenta. Nakon sedam godina izgona iz obitelji komunističkih partija i država narodne demokracije, ništa nije bilo lako ili očevidno. Kako se odnositi prema "Nj. E. Gospodinu" N. S. Hruščovu, prvom sekretaru Centralnog komiteta Komunističke partije Sovjetskog Saveza, čelniku partije koja je prekinula sve odnose sa Savezom komunista Jugoslavije, štoviše lideru bez ikakvih državnih funkcija, koji prema tome ne samo da nije bio državni poglavar, premda najvažniji sovjetski rukovodilac, nego čak nije bio ni "drug", nego samo "gospodin"?
U instrukciji koju su Edvard Kardelj i Aleksandar Ranković 18. svibnja 1955. proslijedili državnom protokolu navodi se da je Titovo mišljenje "da dolazak Hruščova treba tretirati kao dolazak šefa države".
Bijes protiv Jugoslavena
Bila je to razrada zaključaka sa sastanka koji je dva dana ranije sazvao Ranković i na kojemu je rečeno da "mada ne dolazi formalni šef jedne strane države, pošto dolazi državna delegacija jedne velike zemlje stvarno na najvišem nivou, posve je normalno da drug Pretsednik /Tito/ bude glavni domaćin". Ipak, "ne treba da iziđe pretsednik Narodne skupštine Pijade niti neki eminentniji pretstavnik JNA, jer nema nikakvog kontakta među armijama".
Do koje su mjere odnosi dvaju sustava bili naručeni vidi se iz "Teza" što ih je državni protokol odobrio za Titovu uporabu pred susretom sa sovjetskom delegacijom. U tim je tvrdim formulacijama sovjetski sustav definiran kao "gospodstvo birokratske kaste i državno-kapitalističkog despotizma". Vanjska politika SSSR-a naziva se "sovjetskim imperijalizmom", što je "u suštini nastavak osvajačke carističke spoljne politike". Specifičnost je sovjetskog imperijalizma "nastojanje da se međunarodni radnički pokret i KP pretvore u oruđa sovjetske agresivne politike, u petu kolonu".
Što se sovjetske politike prema Jugoslaviji tiče, "Jugoslavija je jedinstvena zemlja istinske socijalističke izgradnje. Njen postanak i razvitak /je/ negacija sovjetskog socijalizma. Otuda naročiti bijes protiv nas. Za Kremlj borba protiv nas je klasna borba eksploatatora, borba za uništenje najopasnijeg ideološkog i političkog protivnika, koji je u stanju da razotkrije osnove na kojima se bazira sovjetska imperijalistička politika".
'Staljin bio genijalan čovek'
Budući da je SKJ imao veliku ulogu u "otkrivanju ... uzroka 'sovjetskog' imperijalizma", značaj tog "otkrića" za Jugoslaviju je "unutarnja stabilizacija /i/ učvršćivanje monolitnosti". Što se perspektiva pomirenja sa SSSR-om tiče, u "Tezama" je rečeno da će se od "svake druge zemlje, makar koliko bila 'atlantska' očekivati prije tako taktiziranje sa Rusima, nego od Jugoslavije koja ne može, zbog suštine samog spora, da dopusti nikakvo taktiziranje na račun osnovnih svojih principa", dočim su jugoslavenski odnosi sa Zapadom "dokaz mogućnosti koegzistencije zemalja različitih društvenih uređenja na bazi poštovanja načela ravnopravnosti i nemiješanja u unutarnje stvari drugih zemalja".
Unatoč hladnom dočeku u Beogradu, kada Tito nije ni odgovorio na Hruščovljev pozdravni govor u kojemu je sovjetski partijski lider za raspad odnosa s Jugoslavijom okrivio likvidirane šefove sovjetske tajne službe, Beriju i Abakumova, razgovori dviju delegacija početkom lipnja 1955. bili su sve osim neprijateljski.
Unatoč različitim provokacijama s Hruščovljeve strane, koji se nije libio hvaliti Staljina ("van sumnje je, da je /Staljin/ bio bezgranično odan stvari radničke klase, bezgranično. I, on je ipak bio genijalan čovek"), te neizravnih kritika jugoslavenskog vodstva od Anastasa Mikojana, Tito i ostali članovi jugoslavenske delegacije kao da su jedva dočekali prihvatiti partijski karakter razgovora, što je stvorilo dojam da nema razmirica između SKJ i KPSS. Tito je prihvatio sovjetsku tezu "kako ste sami rekli, /da/ govorimo kao komunisti sa komunistima".
Ucjena zbog Stepinca
Tito je prihvatio protuzapadni karakter Hruščovljeve linije te nije reagirao na Hruščovljevu opasku kako će sovjetska strana nastojati "da se vaša zemlja počne što više da oslobađa zavisnosti /o Zapadu/, što ne znači prekidanje poslovnih odnosa". Tito je u jednom trenutku napao zapadnu pomoć Jugoslaviji, bez koje Beograd ne bi mogao odoljeti sovjetskom pritisku: "Nama je već pomoći dosta, tj. vrlo je neprijatno primati mito. Mi ćemo gledati da izađemo iz tog položaja. To je pitanje jedne godine ili najviše dve, onda ćemo mi sami otkazati pomoć".
Sovjetska se strana neprestano vraćala na pitanje Balkanskog pakta, što je Jugoslavija potpisala s NATO zemljama Turskom i Grčkom, a posebice na dobre jugoslavenske odnose s Ankarom.
Tendenciozne Hruščovljeve izjave o jugoslavenskim "turskim prijateljima" uzvraćene su Titovom obranaškom izjavom kako je Beograd spriječio ulazak Italije u Balkanski pakt te da Jugoslavija, kao članica pakta, i te kako može utjecati na modeliranje umjerenije turske politike, primjerice u Siriji. Što se supstancijalnih pitanja tiče, posebno onih o mogućem jugoslavenskom sustavnom klizanju u pluralističke vode, Tito je zadovoljio sva sovjetska traženja i otklonio sve moskovske sumnje.
Tito je otkrio da je jugoslavensko vodstvo budno motrilo da sa Zapada "zajedno sa pomoći ne dođe neki drugi đavo pa da izgubimo svoju nezavisnost. To nije bilo lako jer je bilo pokušaja kroz socijal-demokratske delegacije i razne posete tzv. naprednih ljudi. Tražilo se uspostavljanje višepartijskog sustava, tražilo se popuštanje, na primjer, u slučaju Stepinca, kardinala i arhiepiskopa.
Stepinca smo imali u zatvoru. Kod nas je bila velika suša. Amerika nam je obećala pomoć u hrani. Na početka su govorili da neće tražiti nikakve usluge, ali zadnjeg dana sastajanja Kongresa u Americi došao je tadašnji ambasador /George Allen/ kod mene i rekao da američka vlada pred Kongresom neće odobriti pomoć ako mi ne pustimo Stepinca. Odgovorio sam im: "Ako američki rukovodeći ljudi stavljaju na jednu stranu Stepinca, a na drugu stranu jugoslovenski narod,onda mi ne trebamo pomoć".
Ipak su nam dali pomoć. To mi nije bilo lako, osobno sam to uradio. Tito je napao Milovana Đilasa, zazornog jugoslavenskog rukovodioca, koji je iz vodstva SKJ uklonjen u siječnju 1954. Složio se s Rusima da su Zapadnjaci htjeli "da nas odvoje od vas", te da je "pokušaj takve vrste sa njihove strane bio prvi put s bedom Đilasom i još sa 3-4 čoveka, koji su pokušali da naprave prevrat. No, oni su jadno završili. Ostao je sam Đilas, a mi smo njega, kao đubre, isčistili iz naših redova". Tito je, na radost Hruščova, zaključio da ne očekuje nastavak zapadne pomoći "jer se naši putevi sve više razilaze". Treba naglasiti da je Tito samo godinu dana ranije, u travnju 1954., turskim državnicima najavio ulazak Jugoslavije u Atlantski pakt (NATO) u slučaju neke velike međunarodne krize, "ne nužno u Evropi".
Hruščov i Tito su željeli uspješan sastanak. Hruščovu je uspjeh bio nužan zbog unutarnje borbe protiv staljinskih dogmatista oko Vjačeslava M. Molotova, a Titu kako bi razvio alternativu sistemsko opasnim zapadnim zapletima. Klizanje prema zapadnim demokracijama možda se nije dalo izbjeći dok je postojao jak sovjetski pritisak.
Sad, u posve novim okolnostima uspostavljanja dobrih odnosa sa SSSR-om, trebalo je čuvati sistemske veze s Rusima - "diktaturu proletarijata" i jednopartijski sustav. Beogradska deklaracija, koju su delegacije potpisale 2. lipnja 1955., nije ulazila u razloge zašto je "posljednjih godina došlo do krupnih poremećaja u uzajamnim odnosima" između dviju zemalja, što je bilo u sovjetskom interesu, ali je naglasila da vlade dviju zemalja polaze i od principa "pridržavanja načela uzajamnog poštovanja i nemiješanja u unutrašnje stvari ma iz kakvih razloga - ekonomske, političke ili ideološke prirode - pošto su pitanja unutrašnjeg uređenja, različitih društvenih sistema i različitih formi razvitka socijalizma stvar isključivo naroda pojedinih zemalja", što je bilo u interesu jugoslavenske strane.
Beogradska deklaracija
Veljko Mićunović, državni podsekretar za inozemne poslove, koji je sudjelovao u pripremanju Deklaracije, kasnije je zapisao da je jugoslavensko vodstvo na tekst Deklaracije gledalo kao na "neku socijalističku 'magna cartu', koja treba da bude na snazi u odnosima Jugoslavije sa Sovjetskim Savezom, pa i drugim socijalističkim državama", dočim su Sovjeti u Deklaraciji vidjeli slab dokument, "jer je 'državnog', a ne 'partijskog' karaktera, te da ga što prije treba zamijeniti novim i boljim dokumentom, koji bi bio napisan u Moskvi sovjetskom rukom, i samim tim on će biti u duhu 'marksizma-lenjinizma' i 'proleterskog internacionalizma', od čega je Beogradska deklaracija, po mišljenju Rusa, još uvijek veoma daleko". Potpisali su je samo zato "jer im se nije vraćalo u Moskvu praznih ruku". Štoviše, Mićunović je držao kako "je značajno da je Hruščov kao šef sovjetske delegacije odbio da je potpiše".
To je mišljenje zacijelo bilo pretjerano. Prije svega, Hruščov je došao u Beograd protiv volje Molotova, sovjetskog ministra inozemnih poslova, supotpisnika Staljinovih pisama jugoslavenskom rukovodstvu iz 1948. godine i glavnom protivniku otopljenja odnosa s Jugoslavijom.
Premda je Beogradska deklaracija bila prekršena na posebno brutalan način nakon samo 15 mjeseci sovjetskom intervencijom u Mađarskoj, njena je simbolička vrijednost za Jugoslaviju i istočnoeuropske satelite dugoročno ostala izuzetno velika. Zapravo, Titova je popustljivost bila znatno veći izvor nespokoja od državnog protokola što je priječio Hruščovljevo potpisivanje, posebno Titovo priznanje da Beograd nije očekivao sovjetsku intervenciju nakon rascjepa 1948. godine: "Kod nas /je/ bilo uvek uverenje da je nemoguće da bi Sovjetski Savez učinio takav korak tj. da bi napao na Jugoslaviju".
Delegacije su se rastale, a odnosi su se postupno popravljali. Unutar SSSR-a vodila se bitka za destaljinizaciju, preuređenje sustava na način koji bi uklonio najgore grubosti Staljinova razdoblja, ali ga ne bi suštinski dokinuo u pluralističkom smislu. Hruščov je predvodio protustaljinske snage, a njegov veliki trenutak došao je u veljači 1956. kad je uputio snažan udarac Staljinovu ugledu s govornice XX. kongresa KPSS. No, premda Hruščovljev "tajni referat" nije bio ni sistematičan ni analitičan, jugoslavensko nepovjerenje prema tom važnom događaju predstavlja primjer nerealne kompetitivnosti u reformi komunizma.
Tito i jugoslavensko vodstvo htjeli su postati Hruščovljevi mentori u procesu destaljinizacije, a ujedno uživati sve prednosti sistemske konsolidacije što im je priskrbio bolji odnos sa SSSR-om. Željeli su se destaljinizirati na način koji bi Sovjete držao na defenzivi i naklonjene Beogradu.
Pojedini jugoslavenski lideri, primjerice Kardelj, shvaćali su da se previše očekuje od Hruščova. Na večeri koju je Mićunović priredio pred svoj odlazak na ambasadorski položaj u Moskvi, a u nazočnosti Rankovića i Koče Popovića, Kardelj je upozorio svoje nestrpljive drugove da su im očekivanja pretjerana: "Što Hruščov nije išao šire i dublje u kritici Staljina, nalik na ono što smo mi u Jugoslaviji odavno učinili, znači da Hruščov nije mogao da ide dalje nego što je išao. (...) Ako se nečemu trebamo čuditi, onda trebamo da se čudimo političkoj hrabrosti i snazi Hruščova da je o Staljinu rekao ovo što je rekao, a ne da ga kritikujemo što nije rekao više".
Burno proljeće '56.
Pri kraju burnog proljeća 1956. Tito je posjetio Sovjetski Savez nakon desetgodišnjeg odsustva i to upravo u vrijeme za koje je, po zaključku jugoslavenske diplomacije, "karakteristično izvesno zapinjanje započetog procesa destaljinizacije". Jugoslavenski lideri, posebno državni sekretar za inozemne poslove Koča Popović, koji je pratio Tita na putu za Rusiju, držali su da je opća situacija u zemljama istočne Europe i SSSR-a "pokazivala prilično labavu sliku", posebno u Poljskoj, "tako da nije čudno što su rukovodioci u svim tim zemljama pokazali nove znakove oklevanja".
Bilo je očito da im se nove reforme nisu milile, te da je Moskva željela smiriti prilike u istočnoj Europi, ali na osnovi "blokovske koncepcije konsolidacije socijalističkog lagera", u što je željela uvući i Jugoslaviju "formiranjem nove međunarodne organizacije kominformovskog tipa". Moskovski razgovori sovjetske i jugoslavenske delegacije pokazali su da takav kurs nije moguć.
Tijekom razgovora Hruščov je opetovano naglašavao kako "kapitalisti i hoće pojedinačno da razgovaraju sa pojedinim istočno-evropskim zemljama. Baš zbog toga treba da im se suprotstave socijalističke zemlje kao blok". Posebno je bio zabrinut oko situacije u Poljskoj, gdje je štrajkački pokret u Poznanu postigao vrhunac samo dva dana nakon završetka Titova putovanja u SSSR. Jugoslavenski stav o istočnoj Europi bio je jasan. Tito je obeshrabrivao zapadne nade o "odcjepljenju" satelitskih zemalja od Moskve, ali nije želio da i sam bude uguran u blokove. Ponavljao je da "Jugoslavija neće formalno ući u neki lager, ali u praksi mi smo sastavni deo socijalističkog sveta".
S druge strane", dodao je, "poznate /su mu/ priče koje dolaze iz inostranstva, a prema kojima Jugoslavija navodno nastoji da odvuče neke zemlje iz istočnog tabora". Izjavljuje da su takve priče Zapada "jako glupa stvar". Hruščov je inzistirao "da treba usaglašavati delovanje socijalističkih zemalja". Spomenuo je namjere zapadnih krugova prema Poljskoj, Čehoslovačkoj i Mađarskoj.
Sovjeti su uporno ustrajavali upravo na tomu. Hruščov je inzistirao "da treba usaglašavati delovanje socijalističkih zemalja". Spomenuo je namjere zapadnih krugova prema Poljskoj, Čehoslovačkoj i Mađarskoj. Bio mu je to dokaz da je potrebna organizirana koordinacija socijalističkih zemalja: "Mi treba otvoreno da kažemo Zapadu da smo za socijalistički pravac. Ne treba da krijemo svoju saradnju". Ponovno je spomenuo Poljsku i rekao: "Ako ne insistiramo na saglašavanju, mogu oživeti prozapadni elementi. Ne radi se o nekoj juridičkoj obavezi, ali postoji moralna obaveza. Kao što je Spoljna Mongolija juridički samostalna, ali de fakto predstavlja sastavni deo SSSR-a".
Toga su se Jugoslaveni najviše i bojali. Željeli su biti dio "socijalističke fronte", ali na način koji bi njima odgovarao, a ne kao Poljska i Mađarska, te sasvim sigurno ne onako kao Mongolija. Bila je to sistemska kontradikcija koju su Jugoslaveni premošćivali inkluzivnom retorikom o široj realnosti socijalizma što je navodno postojala izvan komunističkih partija i zemalja pod njihovom vlašću.
Na to su Sovjeti odgovarali klasičnim lenjinskim formulama. Tako je Dmitri Šepilov bio gotovo uvredljivo didaktičan: "Osnovno je, kao što je poznato, pitanje vlasti. Imamo zemlje gde je radnička klasa na vlasti. Te su se zemlje odlepile od kapitalističkog sveta. Druge su još tamo. Ako ne povučemo tu razliku, onda smo sve pomešali. Tu je pregrada između kapitalizma i socijalizma".
Mikojan je također iznio "osnovne elemente socijalističkog sistema: društvena svojina; rukovodeća uloga marksističke partije; planska privreda; socijalistički sistem uopšte. Suma raznih specifičnih elemenata čini nas jednim svetom - različitim od kapitalizma". Jugoslavene je, ne bez zluradosti, podsjetio "da ni oni ni mi ne dozvoljavamo drugih partija".
Ustanak poput bumeranga
Lenjinski monizam bio je i ostao suština sustava. Dok je Tito snagu vanlagerskog socijalizma vidio i u činjenici da indijska buržoazija nije više u stanju ni prosvjedovati kad Džavaharlal Nehru najavljuje gradnju socijalizma u Indiji, Kliment Vorošilov mu je odgovorio svojom prostodušnom i jednostavnom logikom: "Ali Indija nije naš lager, ona je naša rođaka".
Unatoč Beogradskoj deklaraciji, koju su Rusi kolikogod usiljeno prihvatili prethodne godine, Hruščovljev stav je bio da se ne može "zamisliti sloboda dejstvovanja svake socijalističke države nezavisno od interesa socijalizma". Zato je za njega "i Kominform odigrao progresivnu ulogu, pošto je zadržao jedinstvo redova socijalističkog lagera. U tom smislu /.../ podrška ostalih kompartija SSSR-u protiv Jugoslavije bila je istorijski progresivna". Hruščov je tražio disciplinu, a nipošto posebna pravila za posebne slučajeve. Jugoslavensko se vodstvo nije predavalo upravo na toj točki.
Rezultat Titova posjeta bila je blijeda Moskovska deklaracija, koju je niz sovjetskih lidera doživljavalo kao korak unatrag. No, Jugoslaveni nisu htjeli pristati na obnovu bilo kakve kolektivne discipline te na povratak Kominterni ili Kominformu.
Takva razmišljanja prekinut će poznanski ustanak, koji je 18. i 19. lipnja 1956. potresao ne samo Poljsku, nego i sve komunističke zemlje. Radnici su izišli na ulice tog velikog industrijskog središta i tražili veće nadnice i nezavisnost Poljske. Demonstranti su upali u poznanski zatvor, oslobodili zatvorenike, naoružali se i napali stožer političke policije. Vlasti su upotrijebile tenkove protiv demonstranata.
Ubijeno je 75 ljudi, a 900 je ranjeno. Odnosi u Kremlju bitno su poremećeni nakon Poznana. Pitanje poznanskog ustanka vratit će se poput bumeranga ujesen 1956. za suđenja organizatora demonstracija, pomest će poljsko vodstvo i prelit se u Mađarsku. Bit će to uvertira u nove partnerske - premda uvijek dijelom konfliktne - odnose između Tita i Hruščova.
Od svih članova jugoslavenske delegacije, u kojoj su uz Tita bili Kardelj, Ranković, Svetozar Vukmanović-Tempo, Popović, Todorović te budući jugoslavenski ambasador u Moskvi, Veljko Mićunović, jedino se temperamentni Crnogorac Tempo, potpredsjednik Saveznog izvršnog vijeća, dakle jugoslavenske vlade, ponašao "nediplomatski". Tempo je izazivao Hruščova dovodeći u pitanje službeno crnjenje Berije za ono što je zapravo bila sovjetska politika prema Jugoslaviji. Rečeno nam je, precizirao je Tempo, da je Berija sovjetsko vodstvo pogrešno obavještavao o stanju u Jugoslaviji.
A što da su informacije bile točne? Tempo je želio znati bi li u tom slučaju bila "opravdana politika Sovjetskog Saveza prema Jugoslaviji? Dalje, da li je opravdana politika pretnje ratom? Da li treba sprovesti blokadu prema jednoj zemlji, koja prema podacima Berije stoji /.../ na primer na pozicijama Buharina".
Budući da se prevoditelj slabo snalazio u bujici teških Tempovih riječi, Tempo je precizirao: "Pretpostavimo, polazeći od toga da je tačno i da je takva situacija, da se u jednoj zemlji stvori buharinsko skretanje, hoćete li vi uzgroziti ratom tu zemlju? Hoćete li?"
Štoviše, ima li nekog jamstva da se povijest neće ponoviti: "Jer mene sad interesuje drugo, dalje - ako je u Sovjetskom Savezu bio Ježov, Jagoda, pa Berija - šta ja znam sutra šta će biti? Neće li se isfabrikovati opet prema nama nešto? Jer mi ipak imamo svoju samostalnu politiku. Može ona negde biti pogrešna, po nekom pitanju. To u otvorenoj diskusiji možemo danas da diskutujemo, a može biti i da se ne složimo, i treba čekati da praksa pokaže ko ima pravo. Ako sada treba da mi iščekujemo opet nekog Beriju". Tempo nije dobio odgovor.
Tempo izazivao Hruščova
|
U instrukciji koju su Kardelj i Ranković 18. svibnja 1955. proslijedili državnom protokolu određeno je i kako treba "dekorisati Beograd". Preporučeno je da se zastavama ukrasi aerodrom, "zatim da do mosta na Savi ne bude zastava. Ispred mosta na Savi postaviti nešto zastava.
Od mosta na Savi do ispred železničke stanice da ne bude ništa. Od železničke stanice da se počne postepeno sa državnim zastavama i sa onim zastavicama nanizanim na žici preko ulice, ali da ih bude mnogo manje nego prilikom posete /turskog premijera/ Menderesa", itd. Dosta je tipično da je izdana i sljedeća direktiva: "Prilikom ukrašenja gradova zastavama nigde se naša i sovjetska zastava ne mogu ukrštavati".
Također je specificirano: "Odlučeno je da se ne predvidi da se prepusti građanstvu da spontano dođe na doček". Manija kontrole išla je tako daleko da je utvrđeno kako jezik na pozivnicama mora "da bude srpski".
Upute kako 'dekorisati' Beograd
|
Ivo Banac