Na 127 stranica velike tvrdoukoričene bilježnice ispisanih plavim nalivperom Milojka Mezorana ostavila je jedinstveno svjedočanstvo mlade djevojke koja se sa svojom obitelji zatekla u vihoru Drugog svjetskog rata. Svoj je dnevnik, kojeg je naslovila 'Incasso' ('Optužujem'), manje-više redovito pisala od 26. rujna do 24. prosinca 1943. godine, a nastavak u kojem je opisala svoje uhićenje i boravak u njemačkim logorima dovršila je po povratku kući kada je pronašla orginalni dobro skriveni dnevnik te nastavila pisati u istu bilježnicu. Njezin bi dnevnik možda nestao u zaboravu da ga, u nadi da bi mogao biti koristan, nije dala na čitanje riječkom povjesničaru dr. Mihaelu Sobolevskom koji kaže da se on, po zanimljivosti i bogatstvu činjenica, može usporediti s 'Dnevnikom Anne Frank', a kvalitetom nadmašuje zapise 12-godišnjeg židovskog dječaka iz Poljske Davida Rubinowica. Rukopis će biti predan Muzeju Grada Rijeke na čuvanje.
Ispovijest djevojke iz Auschwitza
Njemački bombarderi bombardirali su u 13.30 sati naš grad. Stradalo je vrlo mnogo kuća, palo je 80 bomba, bomba je pala i na našu staru kuću u Tomislavovoj ulici, dok nam je ova kuća oštećena. U 'rifuggio' se nismo dospjeli skloniti jer je alarm došao prekasno. Sklonilo se ispod stuba nas 12 stanara, dok su oko naših glava prštale bombe. Samo kad se sjetim na to što smo preživjeli, počnem se tresti…
Zapisala je to 1943. godine u svoj dnevnik Milojka Mezorana, tada 16-godišnja sušačka gimnazijalka koja je za vrijeme Drugog svjetskog rata preživljene događaje i strahote uredno bilježila u svoj dnevnik, stvorivši svojevrsnu hrvatsku verziju "Dnevnika Anne Frank".
Milojka Mezorana rođena je 7. travnja 1927. godine u Rijeci, otac joj je bio poznati sušački profesor Milivoj Mezorana, a majka Marija Šalat, rodom iz Praga. S obitelji je živjela u današnjoj Ulici Milana Smokvine Tvrdog, tada Tomislavovoj.
Ulice pune trupala
Nakon završene pučke škole pohađala je žensku gimnaziju, a njezino je školovanje prekinuo ratni vihor. Svoj je dnevnik Milojka pisala 1941. i 1942. godine, ali je taj dio svojih zapisa uništila jer je smatrala da je u njima previše "komentara i ličnih sentimentalnosti". Dnevnik je ponovno počela pisati nakon talijanske kapitulacije i pada Sušaka u njemačke ruke u rujnu 1943. godine. U to vrijeme Milojka je zapisala:
"… Kad smo napokon izišli van, u gradu su bili Nijemci, a ulice posute leševima. Cijelo to vrijeme neugodna toplina, a nema vode, svjetla ni plina… U gradu vlada pustoš, samo pred nekim trgovinama stoje redovi ljudi u očekivanju mesa, kruha, krumpira…"
Žena je rodila na ulici
Osim opisa svakodnevnog života u kaosu ratnog vrtloga, čekanja u redu za malo hrane, pokušajima da se poprave razrušene kuće ili barem pokrpaju prozori, Milojka u dnevniku piše o nesretnim sudbinama svojih znanaca, izbjeglicama, bombardiranjima grada, a sve zapisano prožeto je osobnim doživljajem jedne 16-godišnjakinje koja svoje najljepše godine provodi izbjegavajući bombe i tražeći osnovne namirnice za život.
Milojka je 8. listopada zapisala:
"U četvrtak ujutro bila sam s mamom na placu. Šetale smo po placu nekoliko puta, ali ništa nije došlo. Malo radiča, malo paprike i ostalog zelenja, to je sve. Svi jedni drugima zure u taške i ako tko što vidi, na primjer kakvu jabuku, odmah pita gdje ju je dobio. Na ljudima se osjećaju slabost i glad, nema ničega… Nitko neće novac, svi traže hranu u zamjenu. Ja sam sada vječno gladna, kao nikad prije. Ujutro popijem onaj surogat od kakaâ, što ne vrijedi ništa, na vodi jer mlijeka nemamo, a praha malo. Malo kruha, koji također nije hranjiv, pomočen, i to je sve. Ta voda ne može nahraniti ništa. A objed je problem: jedino imamo još malo pašte. A šta se može s tom paštom kad nema masti, ulja, niti se ičim drugim može začiniti… Ljudi se od slabosti ruše po cesti."
Kroz Milojkine zapise često se provlače i zastrašujuće realni opisi mrtvih sugrađana i partizana mladića iz okolnih mjesta te njihovih osakaćenih tjelesa. Tako je Milojka 10. listopada 1943. godine zapisala:
"Subota je bila burna. Došli su naši susjedi Negovetići pa najzad Štrajcevi. Pričaju da su strašno proživjeli i svagdje putem bježali pred mašingeverima, a pod njima sva sila mrtvaca preko kojih su prolazila kola i topovi, tako da su lica bila sva izmrskana. Neke su mrtvace stavili naši na kola pa su im se glave, koje su visile samo na jednoj niti, ljuljale na vjetru i zaplitale među kola…"
Stravični događaji i neljudski prizori redali su se iz dana u dan, posebno kada bi na dane jačih bombardiranja među ljudima zvladala panika. Desetog dana listopada zabilježila je i ovo:
"Svijet je izgubio glave, bježao, pustio sve, stan otvoren, ne misleći da će se vratiti na ništa. I tako, kad je iz grada krenuo puni autobus za Kostrenu, najednom stane na još jednom mjestu. Što je, ljudi se bune, viču žene i djeca plaču, ali treba se stati: i eto, pruža se užasan prizor. Jedna žena stoji na ulici napol bez svijesti, jednom rukom drži grčevito torbicu, a drugom dijete koje već napol izlazi iz nje i svija se od boli: rodila je na ulici i autobus je prima te vodi u Kostrenu, ili bogzna kuda..."
Gola pred muškarcem
U cijeloj strahoti preživljenih događaja Milojka jedini komadić sreće pronalazi u malim svakodnevnim stvarima koje su prije rata bile obične i nevrijedne spomena: "… Kod Paškvanovih smo pile izvrsnu kavu sa samim škorupom, kao predratnu. Mislila sam da sam u nebu kad sam ju pila. Pijenje te kave bio je najljepši trenutak svih ovih crnih dana."
Milojka je dnevnik prestala pisati na Badnjak 1943. godine, a u tom zadnjem zapisu očita je njezina ljutnja i očaj što se kraj ratu ne nazire. "Vrijeme prolazi, a onda se vidi da se zaista ni od kuda ne možemo nadati kraju. Velikim državama kao da se ne žuri, a mi mali narodi patimo i istrebljujemo se."
Početkom 1944. godine Milojka se aktivirala u omladinskom antifašističkom pokretu. U to je vrijeme, skrivena i zaključana u sobi, pisala dopise za partizanske novine, a kad bi se smračilo, lijepila bi crvene plakate po zidovima. Uhićena je 14. kolovoza 1944. godine zbog dijeljenja partizanskih letaka. Sjećanja na to vrijeme zapisala je tek kad se 26. srpnja 1945. vratila na Sušak, pronašla svoj skriveni dnevnik i odlučila da ga nastavi pisati. O uhićenju i ispitivanju u riječkom zatvoru Via Roma piše:
Unatoč batinama od kojih nije mogla sjediti niti ležati, Milojka nije odavala svoje kolege, nego je u tajnim porukama slala upozorenja svojim suborcima. Neki od uhićenih poslani su u "popravilišta", odnosno logore, a među njima i Milojka. Nakon kraćeg boravka u zatvoru u Trstu Milojka je s ostalim zarobljenicima vlakom prevezena u Auschwitz. Neljudski uvjeti u vagonima (većina ih je patila od strašnih proljeva, a kao zahod im je služila čaša od papira u kojoj su dobivali jelo), koliko god strašni, bili su tek uvod za ono što je slijedilo, a to je dolazak u Aushcwitz.
U svojim zapisima Milojka je detaljno opisala slelekciju logoraša po dolasku u Auschwitz. Najprije su odijelili Židove te djecu do 11 godina. Milojka s grupom žena dolazi u veliku dvoranu.
'Čupa mi sat iz kose'
"Tamo za stolovima sjede neke mlade djevojke, jedna zapisuje ime, druga mi oduzima novac, legitimaciju i zlato. Najgore mi je bilo kad mi oduzme i ono najmilije, a to su fotografije mojih roditelja. Posljednji put ljubim njihove slike i mislim, tko zna hoću li ih opet vidjeti.
Dolazim za treći stol gdje mi jedna Židovka tetovira broj na ruku. Zapisuje mi broj 88499. Od sada prestajemo biti imena, postajemo samo brojevi… Okolo stoje SS-ovci, sve mladih i sadističkih lica, a iza trećega stola vidim ono čega sam se toliko bojala: žene svlače do gola. Dođem i ja na red.
Ne želim se svlačiti jer iza mene stoje Nijemci i gledaju… Oduzimaju mi svu robu, a ja gola stojim te samo dohvaćam s poda jednu plahtu da se pokrijem i bosa trčim preko dugog hodnika za ostalima. Dolazim opet u jednu sobu gdje nas logorašica šiša pod pazuhom i brije među nogama. Dolazim na red za šišanje glave, čupa me i iz kose izvlači sat koji sam unutra stavila, sadistički se smije i uzima mi ga. Molim je da me ne ošiša, ali ona nemilosrdno uzima škare i počinje mi rezati kosu."
Život u tom logoru, ako se to može nazvati životom, sastojao se od ustajanja u 3 sata ujutro i stajanja u "apelu" do 8 sati bez obzira na vremenske uvjete. To stajanje bilo je redovito popraćeno batinjanjem pogotovo starijih i slabijih žena koje nisu mogle izdržati. Hrana je bila takva da se od nje redovito završavalo u bolnici, a krevet se sastojao od nekoliko dasaka prekrivenih slamom i prljavom plahtom.
'Bilo mi je da poludim'
U nedostatku radne snage njemačke su vlasti uzimale ljude iz logora pa je tako i Milojka početkom studenog 1944. prebačena u logor Chemnitz pokraj Dresdena. Nakon što bi utvrdili individualne sposobnosti logorašica angažirali bi ih na poslovima izrade pojedinih dijelova oružja. Milojka u svojim zapisima ističe kako je koristila svaku priliku da sabotira proizvodnju bez obzira na kaznu.
"Radi mene su jednom cijele kištre komada bile pokvarene i neupotrebljive. To se za moju sreću nije doznalo, ali moja je to bila zasluga, zbog čega sam bila sretna. Ta misao, da držim u ruci nešto što može za koji dan ubiti mog saveznika ili brata partizana, činila je da gotovo poludim."
Slobodu je Milojka dočekala u svibnju 1945. godine u Welbothu, u blizini njemačko-češke granice, kada su to područje oslobodile sovjetske snage. Tih je dana "živjela u veselju i opijala se slobodom" te je kratko vrijeme prije dolaska kući provela kod majčine rodbine u Pragu. Napokon, 6. srpnja stiže na Sušak, a već u rujnu polaže maturu. Studij je započela u Pragu, a završila u Zagrebu, gdje se i zaposlila u Leksikografskom zavodu. Po povratku predavala je engleski jezik u Sušačkoj gimnaziji do umirovljena 1975. godine. Njezin bi dnevnik možda nestao u zaboravu da ga ona, u nadi da bi mogao biti koristan, nije dala na čitanje riječkom povjesničaru dr. Mihaelu Sobolevskom.
- Dnevnik Milojke Mezorane svojom zanimljivošću i bogatstvom činjenica može se usporediti s "Dnevnikom Anne Frank", a kvalitetom nadmašuje zapise 12-godišnjeg židovskog dječaka iz Poljske, Davida Rubinowica. Ona je imala sreću da preživi, pronađe svoj dnevnik nakon povratka iz logora i završi ga. Njezine opservacije o životu u njemačkim logorima posebno su potresne, a podaci iz dnevnika mogu biti od iznimne važnosti povjesničarima pogotovo za lokalnu povijest. Ona je, našavši se u žarištu lokalnih i svjetskih događaja, na svoj način vodila stalnu borbu za dostojanstvo svog i tuđih života - ističe dr. Sobolevski koji će rukopis predati Muzeju Grada Rijeke na čuvanje. Milojka Mezorana preminula je 23. veljače 2004. godine i pokopana je na trsatskom groblju.
Dolazak pred Auschwitz
'…Ljudi: žene ili muškarci (to se nije poznavalo) u kolonama po pet hodali su u prugastim kaputima kao zebre, ošišani do kože, muškarci s ravnom crtom po sredini lubanje, a žene potpuno do kože ošišane. Goli i bosi, a u daljini čuli su se krikovi, plač i jauk. Najgoru sliku pružali su nam u daljini ogromni stupovi kao aveti - strašni krematoriji koji su proždirali milijune ljudi. Svima nam je dah stao… Prvi put u životu osjetila sam strah pred smrću i pred životom koji nas očekuje.'Boraveći u Auschwitzu Milojka se svakodnevno suočavala s potpunom dehumanizacijom žrtava i stravičnim prizorima. 'Te gole lešine kroz dan su bacali u jednu baraku. Na večer bi dolazili kamioni, a žene bi već rutinirano povlačile lešine iz barake, onako gole kao da nose životinjsko meso u mesnicama. Bez ikakva srca, upravo barbarski su te lješine bacali jednu na drugu, kao ovce ili goveda. Koliko se puta dogodilo da je koja ruka ili noga još vani iz kamiona ostala, onda bi je nemilosrdno otkinuli i bacili u kamion.'
Gladovanje
Nestašica hrane jedna je od glavnih preokupacija Milojkina dnevnika. Ono što je prije rata bila loša i nezanimljiva hrana, postaje u ratnim godinama gozba pa je tako 10. listopada 1943. zapisala:
'Za objed smo imali palentu s kiselim mlijekom. To je bila velika stvar jer je palenta, prije najprimitivnije jelo, danas najveći luksuz… naprosto gladujemo… najgore je to što nikada nismo htjeli jesti kao sad kad nema što… Ljudi izgledaju kao sablasti… Mesa cijeli tjedan dobijemo 10 dkg po osobi i to u nedjelju… Stanje je neizdrživo.'
8. listopada 1943.
'U četvrtak ujutro bila sam s mamom na placu. Šetale smo po placu nekoliko puta, ali ništa nije došlo. Malo radiča, malo paprike i ostalog zelenja, to je sve. Svi jedni drugima zure u taške i ako tko što vidi, na pr. kakvu jabuku, odmah pita gdje ju je dobio. Na ljudima se osjećaju slabost i glad, nema ničega… Nitko neće novac, svi traže hranu u zamjenu. Ja sam sada vječno gladna, kao nikad prije. Ujutro popijem onaj surogat od kakaâ, što ne vrijedi ništa, i na vodi, jer mlijeka nemamo, a praha malo. Malo kruha, koji također nije hranjiv, pomočen, i to je sve. Ta voda ne može nahraniti ništa. A objed je problem: jedino imamo još malo pašte. A šta se može s tom paštom kad nema masti, ulja, niti se ičim drugim može začiniti… Ljudi se od slabosti ruše po cesti.'
10. listopada 1943.
"Svijet je izgubio glave, bježao, pustio sve, stan otvoren, ne misleći da će se vratiti na ništa. I tako, kad je iz grada krenuo puni autobus za Kostrenu, najednom stane na još jednom mjestu. Što je, ljudi se bune, viču žene i djeca plaču, ali treba se stati: i eto, pruža se užasan prizor. Jedna žena stoji na ulici napola bez svijesti, jednom rukom drži grčevito torbicu, a drugom dijete koje već napola izlazi iz nje i svija se od boli: rodila je na ulici i autobus je prima te vodi u Kostrenu, ili bogzna kamo..."
Jasmin Đečević